Mogu li predsjednički izbori (baš oni!) biti test inteligencije naroda? Jako teško. Naime, birači su prosječni ljudi, kao što to treba i biti. Nisu većinom niti znanstvenici, liječnici, odvjetnici, profesori, nego baš to, prosječni ljudi. Niti na jednim izborima ne testira se njihova inteligencija nego biračka volja. Da pate od stockholmskog sindroma, to da, jer unatoč najgorem iskustvu, biraju uglavnom jedne te iste stalno.
No, tome narodu, tim prosječnim biračima, kafić je najvažnije mjesto, u kome su njima najbitnije životne stvari – cigarete, mobitel, pivo, a auto ispred mjesta na kome se sjedi i, prema mogućnostima, tulumari. Taj narod, koji je navodno, silno nezadovoljan i ljudima je već svega dosta, ne iskazuje svoje raspoloženje prosvjedujući protiv vlasti – koju su sami birali i njima treba služiti – kao što to već mjesecima biva u Češkoj, Francuskoj, Poljskoj… Još dolazi Euro 2020. a bez nogometa nema života u Hrvat(ica)a. Priče o kritičnoj masi naroda, davno su pale u vodu, nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Predsjedničke kandidatkinje i kandidate, Hrvatice i Hrvati dobivaju baš onakve kakve zaslužuju, kao što svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Niti više, a niti manje od toga. S toliko ispraznog vašara, koji se sasvim izgledno dopada građanima, od predsjedničkih izbora Hrvatska ima vašar, a tako će joj i ostati nakon njih. Ovi izbori nisu važni nizašto, a kamoli da su najvažniji u posljednjih 30 godina, kako se patetično istrčavaju predsjednički kandidati. Ne samo zbog malih predsjedničkih ovlasti koje sužavaju mogućnost djelovanja, nego i zato što, ništa bitno niti suštinski ne mogu promijeniti u zemlji, jer to niti sami građani, više je nego očigledno, ne žele niti ne traže.
