Gdje si bio, što si radio – evo ti kraja mandata.
Tako bi se ukratko mogla opisati rasprava u okviru posljednjeg Aktualnog sata u Saboru za mandata trenutne Vlade i Zorana Milanovića na funkciji premijera, kojemu se mora priznati da je tijekom ta četiri sata bio sve ono što u protekle četiri godine često nije bio: suvisao, koncentriran na rečenični sklop koji je spretno povezivao s mislima, duhovit i čak i simpatičan u pojedinim trenucima, iako poentiranje uz pomoć teze kako Hrvatska napreduje tamo gdje nema HDZ-a, uz aluziju na grijehe zbog kojih stranka ima i sudsku presudu, danas baš i nije neki trik. Premijer je napokon o građanima svoje zemlje progovorio s dozom poštovanja i bio na svom terenu, prilično uigran s glavnim mangupima u svojoj Vladi – Gordan Maras i Arsen Bauk, po novome zvani Boa, toliko da je čovjeku moglo biti žao što ovo nije prvi nego zadnji Aktualni sat. Što nismo tek počeli, pa da su pred nama još neke šanse, umjesto činjenice da smo na kraju, s velikim šansama da se zeznemo, koga god izabrali.
Nakon gotovo četiri godine, Milanović ima dva aduta u rukavu koji bi mu mogli donijeti izbore: rješenje za kredite u švicarcima, kod kojih se već pomalo zaboravlja činjenica da je moglo biti donijeto i puno ranije, tako da se agonija koju ljudi prolaze skrati, te izbjeglički val iz Sirije koji se upravo noć uoći zadnjeg ukrštanja jezika u Saboru počeo prelijevati u Hrvatsku. Dan kasnije, procjene govore da je u Hrvatsku tijekom 24 sata ušlo oko 5000 izbjeglica i zasad nema naznaka da službe koje prate te ljude imaju problema s koordinacijom ili idejom kako im pomoći i kako osigurati prihvat. Nije trebalo ni sumnjat, već imamo i prave heroje, one kojima znamo ime (kao što su novinar 24 sata, Željko Garmaz i kolege s HRT-a Zrinka Perić i Davor Lončarić, koji su pomogli nositi djecu i dječaku kojeg su roditelji donijeli bosih nožica odjenuli čarapice), i one kojima se imena još ne zna, kao što je hrvatski policajac koji na fotografiji drži malenu djevojčicu, doslovno kao da je njegova kći, i kao da ju želi utješiti i obećati da joj nikad nitko neće nanijeti zlo dok je on u njenoj blizini. To je ona Hrvatska kojom se doista možemo ponositi, s punim pravom, Hrvatska kakve se sjećamo iz brojnih sličnih situacija, pa i iz rata koji smo sami prošli. No, valja reći, Milanović je u ovoj situaciji pokazao što znači razlika između SDP-a i HDZ-a, izjavom o tome kako je Hrvatska potpuno spremna za prihvat izbjeglica svake vjere i svake boje kože, koje nitko neće spriječiti da odu tamo gdje žele, dok se oporba frustrirano bavi samo pitanjem jesmo li tehnički spremni. Premijer je poslao i vrlo jasnu poruku o zidovima koji se grade i kojih se svaki iole normalan čovjek danas grozi, što su uz pohvale prenijeli i vodeći svjetki mediji, pa valja podsjetiti: njegova je Vlada učinila neke značajne korake kad je riječ o ljudskim pravima i izjednačavanju građana, među ostalima onih iz istospolnih veza, zbog kojih zaslužuje barem poštovanje. Prihvaćanje takvih razlika, jednako kao i prihvaćanje tuđe vjere, čini nas bogatijima kao narod i kao ljude.
Za sada se čini da je i pokušaj predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je pozvala na sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, otprilike na tome tragu te da i ona samo želi pridonijeti tome da Hrvatska bude na visini pred tisućama izbjeglica koji su se ovdje našli te da raspravu o tome kako učiniti da sve prođe sa što manje problema neće koristiti za politikanstvo. Jer ovo nije prostor za osvajanje bodova, nego prilika da zaista budemo jedinstveni onako kako je Predsjednica često znala pozivati. No, očito, i u HDZ-u su toga svjesni, pa je tako i rasprava o zakonu kojim bi se trebale riješiti muke dužnika s kreditom u švicarcima na kraju unatoč svim zamjerkama završila HDZ-ovom podrškom prijedlogu koji je iznjedrila SDP-ova Vlada, a vijesti o dolasku izbjeglica u Hrvatsku pošteđene su politikantskih komentara. Tako rijetki, a tako dobro došli trenutci.
Što god vidjeli uskoro kad se spusti zavjesa i raspusti ansambl, ovime su svi skupa znatno popravili dojam o svome djelovanju. Ne treba se, naravno, nadati da kad krene nova podjela uloga neće biti niskih udaraca i bulažnjenja svih vrsta, no i to ima svoju svrhu: došlo je vrijeme da preispitamo što je ono što nam je važno i na temelju čega odlučujemo o vlasti, kad donosimo odluku hoćemo li zaokruživati, ili crtati, zna se što. U skladu s glavnim načelom demokracije, po kojemu odlučuje većina, valja podsjetiti: kako odlučite, tako će nam i biti.
