Prema informacijama koje ovih dana stižu iz hrvatske Vlade, u Hrvatskoj za tri do pet godina, valjda, još jedino Ivica Todorić neće biti ovršen i jedino će Kulmerovi dvori zadržati vlasnika. U pripremi je, naime, zakon kojim bi se postojeća komunalna naknada zamijenila porezom na nekretnine, uz neke izmjene u odnosu na sadašnji sustav.
Tako bi, primjerice, vlasnici za prvu nekretninu, u kojoj žive, imali značajne olakšice i porez ne bi trebao biti veći od komunalne naknade koju plaćaju sada. Za drugu nekretninu koju vlasnik tek povremeno koristi (i ako ju ne iznajmljuje, jer tada plaća porez po toj osnovi) predviđaju se nešto manje olakšice u odnosu na vrijednost nekretnine koju bi trebali procjenjivati poreznici, pa bi porez mogao biti nešto veći od naknade, dok bismo za treću i svaku daljnju nekretninu, što po novom uključuje i građevinsko zemljište, mogli plaćati i puno više nego do sada. Zakon predviđa i da čovjek sam sebe može zeznuti. Naime, svako ulaganje u nekretninu zahtijeva novu procjenu vrijednosti imovine, a povećana vrijednost nekretnine i – viši porez. Ukratko, ako naslijedite ruševnu obiteljsku kuću na selu, trebat će dobro razmisliti isplati li se u nju ulagati, s obzirom da to nosi i više troškove za porez. Ili, ako naslijedite građevinsko zemljište i nadate se da ćete jednog dana moći pomalo izdvajati za gradnju kuće u koju biste preselili iz stana, u procjene treba ukalkulirati i porez koji ćete u međuvremenu plaćati.
No, kako se može ćuti iz Ministarstva financija, novi zakon predviđa još nešto što bi mnoge hrvatske građane moglo neugodno iznenaditi – mogućnost izvlaštenja s imovine nakon što tri godine ne platite porez. Naime, ako vlasnik nekretnine tri godine ne bude redovito plaćao porez, sama nekretnina postaje dužnik i kao takvu je se može ovršiti, predviđeno je još 2013. godine, kad se prvi puta počelo govoriti o tome zakonu, a po svemu sudeći je i ostalo u prijedlogu njegovog teksta. U osiromašenoj državi, u kojoj je 320.000 ljudi već sada ovršeno i ne mogu osigurati niti osnovne životne potrebe, a većina ostalih čak i ako rade i primaju plaću jedva krpaju kraj s krajem, uvodi se porez koji će mnoge koji su se nekako othrvali tome da im stan oduzmu zbog duga za telefon koji je s godinama nabujao, dotući do kraja. Jer, danas ako niste platili komunalnu naknadu, možete završiti pod ovrhom i blokiranog računa, pa i bez toga stana, no za to se ipak moraju ispuniti još neke pretpostavke. Po novome, ako tri godine niste platili porez na stan u kojem živite (ono što je sada komunalna naknada), vaš stan postaje dužnik i više – nije vaš. Ide na bubanj, da prostite dražbu, pa kad se proda i naplati porez, nemoćnom vlasniku možda čak i ostane nešto od njega…
Realno, ovakvog se prijedloga sigurno ne bi posramio ni Franjo Tahi.
Sa stajališta mnogih građana kojima je sigurno u cilju da se u ovoj državi napokon uvede reda, riječ je o nametanju još jednog harača kojem je jedini cilj i svrha punjenje državne blagajne, i to makar seljaku siromaku oteli i zadnju kravu. Naime, svi oni koji su gradili kuće dobro znaju koliko su poreza na materijal u međuvremenu platili te koliko je naknada, paušala, biljega i čega sve ne, ugrađeno u temelje njihove muke. I teško se sada pomiriti s tim da ćemo na sve to plaćati još neki porez, ili ako to ne budemo mogli, moći lako ostati i bez nekretnine, unatoč svom porezu, naknadama, paušalima, biljezima i čemu sve ne što su već skupo platili.
No, s jedne strane, navikli smo da jedan harač stiže drugi, a s druge nam je itekako jasno da ovaj skupi užas od Domovine u kojoj živimo netko mora i platiti. Nedostaje novca za mirovine, branitelji traže svoje, nezaposleni imaju pravo na naknadu, socijalnu ugroženima moramo osigurati minimum, djeca u vrtićima moraju dobiti makar tri jabuke na njih 20, osnovna zdravstvena zaštita za neke zaista mora biti besplatna, rodijaci i familia u javnoj upravi i lokalnoj samoupravi ne mogu na ulicu, jer će onda biti nezaposleni kojima ionako treba osigurati naknadu…
Jednostavno, shvatili smo i navikli se na to da na leđima, uz vlastitu nejač, vučemo po jednog umirovljenika, branitelja ili tajnicu načelnika općine i znamo da nemamo kud, osim onih mlađih sretnika koji još imaju dovoljno vremena i snage za novi početak u inozemstvu. No, kako i zašto se hrvatski čovjek navikao i zbog čega šuti dok mu grbu pritišće običan šljam i žgadija koji od nas ovako grbavih još radi i teške budale?
Govoreći o porezu na nekretnine koji se uvodi, u Vladi ni trepnuli nisu kod rečenice da nekretnina postaje dužnik i može se prodati za dug, što je zapravo čista otimačina i mnogima bi moglo itekako zagorčati život. I to za tri godine duga, što će reći da za nekoliko tisuća kuna možete ostati bez nekretnine vrijedne i stotinu tisuća eura. Oko 320.000 blokiranih (među kojima ima i onih koji su blokirani više od 2000 dana!), i barem još toliko građana koji muku muče da izvuku mjesec, ovoj vlasti nije dovoljno da stane na loptu i razmisli o tome kakvog smisla ima sad još uvoditi i porez na nekretnine, koji predviđa i mogućnost otimanja iste ako porez tri godine nije plaćen. A onda su se svi uznemirili i počeli sastančiti i nedjeljom i noću, smišljati zakone i rješenja da ne propadne carstvo i guzica lika čije su tvrtke odavno trebale biti ovršene, nekretnine oduzete, a on u prenoćištu Crvenog križa!
Lika koji, unatoč zakonu koji je propisao da su rokovi plaćanja 60 dana, dobavljačima duguje po 150, pa i više od 300 dana. Lika koji je dovoljno moćan da te dobavljače ucjenjuje, pa nakon 300 dana obaveze pretvara u dugoročan kredit. Lika koji je toliko moćan da se zbog njega mijenjaju urbanistički planovi, pa dobije dozvolu da u podsljemenskoj zoni obnavlja dvorac, prvo za javnu namjenu. Pa prijavi gradnju hotela, jer stambeno zbrinjavanje u tom području nije bilo dozvoljeno, no zbog njega se zaštićeno područje mijenja u zonu u kojoj se mogu graditi rezidencijalni objekti, pa hotel postaje (obiteljska) rezidencija. Lika koji godinama slovi kao uspješan poduzetnik, a radnice s 30 godina staža plaća tek nešto više od minimalca, nakon što je u 3 četvorna metra kioska nagurao žvake, novine, cigarete, sladolede, kavu, račune, banku, poštu, knjižaru, lutriju, teflonske tave i noževe, tako da potplaćena trgovniknja iza pulta zapravo dubi na glavi. I sve po 9,99 ili 99,99, tako da mu od svake kupnje još i lipa, barem knjigovodstveno, ostane.
Eto ga, unatoč svemu tome ugledni i uspješni poduzetnik propada, a mi se još samo pitamo koliko ćemo njegovih dugova otplatiti i koju će začkoljicu vlada smisliti ako on ne bude mogao plaćati porez na Kulmerove dvore, da ih zadrži.
Istina je da ni med cvetjem ni pravice, no gorka je istina da su ljudi nekad bili neobrazovani i glupi, ali bi u takvoj situaciji ustali da brane svoj ponos, s vilama ili goloruki. Matija Ivanić i Matija Gubec i danas bi posvjedočili da pobuna nije uvijek bila uspješna, no čovjek je nekako imao osjećaj da nije sve izgubljeno i da smo ipak ljudi, s dostojanstvom i glasom. Osim toga, povijest svjedoči da je svaki takav pokušaj ipak nešto mijenjao, jer klicu nitko nije mogao zatrti.
E, pa, razumijete li vi što nam se to u međuvremenu dogodilo?
