Zanimljivo je kako se ljudi lako uhvate lakšeg problema, pa ga onda koriste za samopromociju i kao znak nepobitnog napretka stanja. Motivirao me naš glavni pravnik da se još malo bavim ovim fenomenom. Da pođem u dubinu, kako bi se reklo.
Pustio je druge ljude, konkretno svog amiga s fazorniranom bradicom da spusti ton, da poziva i proziva naciju uzduž i poprijeko, te da joj iz dana u dan izjavljuje svoje nezadovoljstvo načinom na koji se ta ista nacija odnosi prema njegovim uputama. Za tu priliku, čak je obukao i uniformu. Stao je pred nas kao vojnik iz američkih romana, prepun bedgeva – poručujući valjda, da ne možeš objavljivati takve vijesti u civilnoj uniformi, treba ti neka ozbiljnija opravica. Uh, koliko mu je samo u tim trenucima zavidio strogi Pavle – ne Vuisić, nego Kalinić… Čovjek se godinama priprema za krizu, imenuje i ured za, ne bilo kakve, nego hitne situacije, pa si ljudi koji tamo rade to preimenuju i skrate u UHS, a kad dođe ta situacija, objave mail na koji se unesrećeni trebaju prijaviti – kad ono – inbox pun. Taj tehnički problem nadišao je kapacitete Kalinićeve civilne zaštite, a nije ni čudo, informatika nije valjda njihova jača strana – oni su više za parole i za paradu pred školama. Predlažem da drugi put, prije nabave nekog strašnog vozila, ulože u informatičku pismenost. (koliko sam čuo, ljudi su mailove slali na adrese ljudi koji odavno ne rade u uredu za hitne situacije…, pa se njima nije nitko ni bavio…)
Nije to neobično, ta uniforma ima svoje čari, samo gledamo tko će slijediti primjer rukovodstva, pa početi paradirati u odijelu, koja za cilj ima pokazati da se radi o stvarnoj opasnosti, a ne nekoj simulaciji opasnog problema, gotovo rata… Valjda i taj dio kostimografije ima za smisao pokazati ozbiljnost pristupa.
Primijetili ste, obični ljudi nisu nigdje u fokusu, ono što oni svi zajedno zovu – mali ljudi – skoro svima ovima prije služe samo za opravdanje vlastitog postojanja.
Fascinantno je kako se ti ljudi – nazovimo ih veliki (ako su ovi drugi obični i mali) rasipaju, kako lako spominju sredstva, kune, milijarde, ili po novom europskom rječniku – omotnice – kažu, imamo spremne, ne novce, nego omotnice, suncetiljubim – blago onom tko omotnicu otvori i iz nje novac uzme…
Znači to ide ovako – ovaj u uniformi prijeti, onda mu podršku daje onaj u civilu, ali još više ljut na naciju – i onda kad stvar dođe blizu pucanja, tu se uključi Pravnik da riješi stvar, da je kako se to kaže na briselskom hrvatskom, relaksira.
Formula je slijedeća – ti prijeti i nameći, ja ću popuštati – kao u crtanim filmovima. Dobar/loš, dobar/zločest, loš/spasitelj – Vi možete sami ubaciti imena u ovu igru riječi…
U tom ekspozeu, omiljena poštapalica je posvojna zamjenica naš, naši, naše… tako npr., govorimo o našim umirovljenicima, onaj ministar junior – također pripadnik ešalona ljudi s obrazovanjem, a bez profesije – spominje naše poduzetnike, ovaj drugi govori o našim liječnicima i sestrama, treći imenuje našu policiju, tu su onda redom, naši poljoprivrednici, te kako po novome tepaju seljacima kad ih nešto trebaju, naši vlasnici OPG-ova… ima još, jedan od najvažnijih asova koristi sintagmu naša vojska, bogtevidio – pa tu nema ništa što nije naše – svi oni samo brinu o našima.
E sad tu imamo mali problem – ili ovi svi o kojima brinu nisu dovoljno naši, ili ovi naši što brinu nisu dovoljno dobri…
Vidjet ćemo, brzo…
