Hrvatski sabor u petak je usvojio Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se prvi put u povijesti uređuje pitanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika. Tim povodom obratio se predsjednik Vlade Andrej Plenković:
“Iznimno sam ponosan na to što je na prijedlog naše Vlade Hrvatski sabor, 26. siječnja 2024., izglasao Zakon o hrvatskom jeziku, i to nešto više od 180 godina nakon povijesnog govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog (2. svibnja 1843.), prvog koji je u Saboru održan na hrvatskom jeziku.
Ovim zakonom skrb o hrvatskom jeziku prvi put dobiva dobrodošao i nužan institucionalni okvir kojim se hrvatskom jeziku omogućuje nesputan razvoj, na dobrobit hrvatskoga naroda i sveukupne hrvatske kulture. Zahvaljujem Matici hrvatskoj na inicijativi, koju je naša Vlada prepoznala i svesrdno podržala, kao i svima koji su tijekom procesa izrade zakona dali vrijedan doprinos.
Zakon o hrvatskom jeziku važan je korak u isticanju vrijednosti i očuvanju bogatstva hrvatskog jezika u njegovoj punini i raznovrsnosti, bilo da je riječ o hrvatskom standardnom jeziku ili o hrvatskim narječjima (čakavsko, kajkavsko i štokavsko). Hrvatski je jezik u svojoj ukupnosti jedna od temeljnih sastavnica hrvatskog nacionalnog identiteta i hrvatske kulture. On je nematerijalno kulturno dobro i dragocjeno naslijeđe koje pripada svima nama. Stoga se o njemu hrvatska država dužna skrbiti onako kako to rade najbolje uređene države koje drže do svoje kulture, kao i one koje žele osigurati da im se jezik razvija ukorak s potrebama suvremenoga društva, sustavno i u okvirima struke.
U tu se svrhu Zakonom osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku te utvrđuju osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika. To se primjerice odnosi na komunikaciju koja je namijenjena javnosti ili širokoj publici kao i na obavješćivanje javnosti i potrošača o proizvodima i uslugama na tržištu u Hrvatskoj. To je važno i s obzirom na to da je hrvatski jezik danas jedan od 24 službena jezika u Europskoj uniji i da je danas Hrvatska u potpunosti integrirana u europsko jedinstveno tržište. K tome se danas na hrvatskom jeziku možemo obratiti svim europskim institucijama i na hrvatskom dobivati odgovor.
Međutim, Zakonom se ne ni na koji način ne ograničavaju slobode književno-umjetničkoga izražavanja niti se njime uređuje privatna komunikacija. Iako su pojedini kritičari izrazili takvu bojazan, ona je posve neosnovana jer to jednostavno nije ni svrha ni predmet ovog zakona. Ne uspostavlja se nikakva “jezična policija”. Zakon nije ni u suprotnosti sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Hrvatskoj niti ga na bilo koji način ograničava.
Zahvaljujući ovom Zakonu o hrvatskom jeziku, o promicanju kulture hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi i njegovu daljnjem razvoju ubuduće će, u okviru Vijeća za hrvatski jezik, promišljati stručnjaci, kojima će to odsad biti zadaća. Sa svoje strane, Vlada će u suradnji s Vijećem donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike kojim će se dodatno zaštititi i poticati razvoj hrvatskoga jezika kao nematerijalnoga kulturnog dobra i kao nezamjenjivog zajedničkog komunikacijskog sredstva za izražavanje i sporazumijevanje.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je politički i pravno dosad najvažniji čin u učvršćivanju međunarodnog položaja i priznanja hrvatskog jezika. Usvajanjem Zakona o Hrvatskom jeziku, otišli smo korak dalje: uspostavili smo zakonski okvir koji će nam omogućiti da hrvatski jezik dobije status i skrb koju zaslužuje kao naše zajedničko dobro. Hrvatski jezik to zaslužuje, na što nas je još u 19. stoljeću upozorio hrvatski književnik Fran Kurelac: »Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš, sluguju!«”
