Jedan od velikih teologa 20. stoljeća njemački isusovac Karl Rahner izjavio je da kršćanin današnjice jednostavno mora biti mistik ili ga neće biti. Što znači biti mistik?
Čim se izrekne ta riječ mnogi odmah mogu pomisliti da je to osoba koja ima određene vizije Boga, određena ukazanja, nekakve „unutarnje lokucije“, viđenja, itd. Međutim, kada je Rahner o tome govorio on je sasvim jasno htio reći da mistik mora biti ona osoba koja u svojem životu ima duboko iskustvo Boga. Osoba koja je u svojem životu izgradila odnos sa Bogom, koja duboko u svojoj duši nosi tu duhovnu bistrinu Božje ljubavi, pa iz te Božje ljubavi prihvaća druge ljude i konkretno živi evanđelje. Znači, da bi kršćanin današnjice bio mistik, on mora neprestano vapiti da primi snagu Duha Svetoga.
Mistik je u svojoj biti razborita osoba. To je osoba koja u svakom trenutku vlastitoga života živi evanđelje, duša mu je obasjana njegovim svjetlom. Mistik je osoba koja u konkretnim prilikama života ima nadahnuća što će reći u pojedinim životnim situacijama, kako će postupiti, što će napraviti. Mistik je profinjena osoba, osoba koja je spremna saslušati druge, koja je spremna sa ljubavlju prihvatiti osobe drugoga svjetonazora, ali je nepokolebljiva u svojem životnom opredjeljenju, fundamentalnoj opciji (optio fundamentalis, kako kaže moralna teologija) za Isusa Krista.
Razboritost u samoj sebi obuhvaća dva dara Duha Svetoga, a to su mudrost i razum. Mudrost je živjeti po Božjim zapovijedima u zamršenosti ovoga svijeta i buci kojom je on prožet i zahvaćen. Razum je znati razumjeti Božju Riječ, ono što Bog želi priopćiti, te to privoditi u djelo. Za sve to je potrebno imati Duha Svetoga. Sada se možemo konkretno i jasno pitati na koji način možemo primiti Duha Svetoga? Kako ga dobiti? Pa vrlo jednostavno, potrebno je zavapiti Bogu, ali najbolji i najsavršeniji način kako primiti snagu i milost Duha Svetoga je blagovati sakrament euharistije.
Čovjek u svojoj duši može biti duhovno živ, a to je onda kada u svojem srcu ima Isusa Krista. Njegovo srce, prožeto i zahvaćeno Kristom i njegovom ljubavlju već sada živi u nebu, već sada je spašeno. Isti tako čovjek može u svojoj duši biti i duhovno mrtav, a to je onda kada u svojem životu nema darove Duha Svetoga, kada nije otvoren Božjoj ljubavi, dobroti, milosrđu i miru. Kada se u čovjekovoj duši ukorijeni moralno zlo u obliku mržnje, prezira, laži, pokvarenosti, bludnosti, psovke, ogovaranja, klevetanja drugih, neprestanih sukoba, divljaštva i sirovosti, ta duša nije više u životu, nego je u duhovnoj smrti. Zato je za kršćanina bitno i nužno da pristupa sakramentu euharistije, kako bi ga Isus koji je u tom sakramentu prisutan obnovio, priveo k sebi i dao mu onaj istinski pravi i vječni život.
U kršćanskom životu može se dogoditi da neka osoba redovito prima euharistijskog Isusa u svoje srce, a da u konkretnom životu ne donosi plodove. Kada primamo toga Isusa u svoje srce, uvijek se trebamo pitati koliko ja doista u pravom smislu riječi, u dubini svoje duše doživljavam i proživljavam ono što primam? Želim li, dok primam pričest biti doista poput Isusa? Želim li primiti njegovu ljubav, njegovu dobrotu u svoje srce, njegov mir? Želim li, da sve to što sam primio u svojem životu, dijeliti sa drugima? Evo, to su pitanja koje svaki kršćanin treba sebi postaviti?
Euharistija nas puni Duhom Svetim, puni nas darovima mudrosti i razuma, daje nam razboritost, ali bitno je u svojem životu sve to duboko proživljavati. Primanje toga blagotvornog sakramenta uranja nas u Isusa. Pa zar sam Isus nije sam rekao da tko njega blaguje da ostaje duboko povezan s njim. To je ona povezanost s Isusom koja hrabri, tješi i jača. Primajući sakramente, čitajući Sveto Pismo mi primamo milost koju možemo također izmoliti za druge kada se za njih molimo pred Božjim licem. Kršćanin i postoji da bi, između ostaloga, molio za svoje bližnje, a bližnji nam je svaki čovjek. Znači, potrebno je moliti za svakoga čovjeka. Na tu nas ljubav poziva Bog, a jedno od duhovnih djela milosrđa nam kaže da je potrebno za žive i mrtve moliti Boga.
Što više nastojimo posredovati Božju milost koju smo od njega primili i kroz molitvu darivajući je drugima, naša se duša ispunjava još većom ljubavlju prema drugim ljudima. Dok te ljubavi imamo u srcu mi smo duhovno živi, ako te ljubavi nemamo duhovno smo mrtvi. Neka nas za to zahvati Isusova milost i ljubav da kroz nju čvrsto povjerujemo kako zlo, koliko god izgledalo jako nema zadnju riječ u našem životu, nego da je Krist uvijek onaj koji je pobjednik, jer on je vječni Kralj slave, kako kršćani vjeruju. Tko vjeruje u pobjedu Dobra, taj je i sam pobjednik. U tome se sastoji življenje tajne, otajstva razboritosti
