Hrvatski građani su, izgleda, teške budale, ili ih aktualni političari samo smatraju takvima, pa se sprdaju s nama do mile volje, pri čemu, doduše, ne valja zaboraviti ni medije.
Naime, danima nas truju pričom o tome hoće li Zoran Milanović svjedočiti na jednom apsurdnom suđenju, na koje kao tužitelja trebaju dovesti Milana Bandića, čovjeka koji ćubi u pritvoru zbog sumnje u niz kaznenih djela. Milanović je vjerojatno osjetio dašak pobjede u trenutku kad su se sreli na zagrebačkom Općinskom sudu, on kao svjedok, Bandić kao tužitelj kojem bi se tek moglo suditi. Do prije nekoliko godina, kad se vodila bitka za Zagreb, i Bandić je, SDP-u bio dobar, samo se sad svi pravimo ludi.
Slično je ovih dana i s Radimirom Čačićem, koji je još uoči ljeta pozvao novinare na rendes s Bandićem u prirodi, gdje su jedan drugome pred kamerama šaputali na uho i fotografirali se sa širokim osmjesima kao da su upravo razmijenili tajnu pobjede na izborima. Čačiću je to itekako trebalo, s obzirom na to da Bandić magično djeluje na birače, dok su reformisti vjerojatno osvojili srca male ekipe kojoj se više ne da glasati za HNS, jer nikada nisu dovoljno blizu vrhu da se malo omaste, pa u reformistima vide priliku baš za to. Njihov program već se godinama svodi samo na jedno: ako uđe i jedan „naš“, taj će istrgovati više nego da smo osvojili glavni zgoditak na lotu. Čačić je na tom izletu vješto glumatao oko toga je li susret potvrda koalicije, pa je u jednom trenutku rekao: „mi smo otvoreni za suradnju i okupljamo ljude koji nemaju ideoloških prepreka, ali iza sebe imaju rezultate“ (iako je naknadno potvrdio da susret jest najava koalicije), no nakon što su Bandinjosovi rezultati postali predmet istrage, on mu više nije važan. Mi bismo trebali zaboraviti kako su se smiješili jedan drugom?
Brat bratu (ne) vjeruje
Tako danas ne mogu zajedno Kajin i brat Jakovčić, tako danas idu pod ruku SDP i HSU, koja je protekla dva mandata bila gotovo glavni jezičac na vagi za prevlast HDZ-a. I neslužbeno se može ćuti kako je toj stranci u koalicijama „podjednako teško i onda i danas“, ali ne zato što se vode teške borbe za prava umirovljenika, nego zato što se rade teške gluposti čije je posljedice teško anulirati, e da bi se nekako, nije važno s kim (na koncu, šta fali reformistima i Čačiću, ili Bandiću ako na vrijeme izađe?), plivalo oko vlasti i osiguralo nešto koliko toliko sigurnih plaćenih pozicija…
Podupiru jedni druge, zamrzavaju mandate po Ministarstvima jedni drugima, tjeraju vodu na mlin onih koji trenutno imaju blagu prevlast, da bi i sami ušićarili korist, vrste se u krugu. I potpuno je jasno kako ti ljudi stalno plove u vlasti: oni pošteni, stručni i pametni koji bi možda još i imali što reći, odavno su stjerani u kut. Pritisnuti činjenicom da ne smiju dići glavu, jer mogu lako izgubiti posao, a situacija je takva da ga je sve teže naći, pa s glavom između ramena čekaju da se stvari promijene same od sebe. I tako šutke slušamo o silnim reformama koje se provode i rezultatima koji se očekuju… od zdravstva nadalje, a da samo rijetki povremeno glasno izgovore ono što svi znamo: reforma će se možda i provesti uspješno, ali pacijent nema nikakve šanse.
Jedan od posljednjih primjera za to je i resor pravosuđa, u kojemu su se sve donedavno povremeno hvalili time kako reorganizacijom sudova postižu prve pozitivne rezultate, a sve prema tome da se broj jazavaca pred sudom smanji, odnosno da sudovanje potraje što kraće. No, onda se, slučajno, otkrije da je guru koji je smislio spasonosno rješenje u vidu spajanja i prespajanja sudova (koje je neka bivša vlast jednom davno razdvajala), zaboravio da suđenja nema ako ne platiš vještake. Naime, udruga sudskih vještaka javno je najavila da će vještaci prestati dolaziti na suđenja jer im posao nije plaćen. I dok u udruzi govore o 16 milijuna kuna duga, Ministarstvo pravosuđa na pitanje Index.hr-a priznalo je da ukupan dug već iznosi 21,5 milijun. Ne treba zaboraviti da je slično i u Ministarstvu zdravstva, u kojem se krenulo u spajanje bolnice, a zbog duga koji je rastao ponovo su se produljile liste čekanja na preglede, a sličnih problema ima i u drugim resorima. U vrijeme kad gledamo gdje se može odrezati, kome se može uzeti, kako smanjiti ukupne troškove države i izaći iz teške gospodarke depresije.
Čovjek bi se mogao kladiti da će rješenje za taj i još nekoliko problema u drugim resorima koji se svode na financijsku rupu, biti neka nova reforma, spajanje ili razdvajanje, da bi se tu zapušilo, sve dok se negdje drugdje ne otkrije da curi…
Jalove rasprave
I možemo mi raspravljati o tome je li za takvu situaciju kriva HDZ-ova, ili danas već SDP-ova vlada, možemo raspravljati o tome jesu li oni bivši krali i ne znali, a ovi samo ne znaju i skloni su zapošljavati svoje, možemo raspravljati o rehabilitaciji generala koji će nas savjetovati u reformi oružanih snaga, možemo pod grijalicama u šatoru inzistirati na smjeni nekih ljudi, možemo raspravljati o predsjedničkim kandidatima… ali sve se to na kraju svodi na šumove u kanalu.
Oni koji su navikli relativno uspješno ploviti kroz taj kanal, kao što je, na primjer, trenutni premijer Zoran Milanović, ne bi to smjeli dozvoliti i spuštati koplja zbog više od 480.000 potpisa kojima su građani podruprli zahtjev da se na referendumu odlučuje o monetizaciji autocesta. Jer, kako drugačije tumačiti poruku premijera Zorana Milanovića sa sjednice Vlade, u stilu: neka vam bude, ako vi želite da se zadužujemo samo za kamate idućih 25 godina…
Čovjek koji zna zašto je predložio monetizaciju, ako vjeruje u to da je ona dio rješenja ima i snažne argumente kojima bi nas do referenduma morao pokušati uvjeriti u nešto, no očito je da ni on premijersku funkciju više ne doživljava kao odgovornost, već tek kao mjesto na kojemu treba izdržati dok ga na izborima ne presele na drugu, mirsniju stranu Markovog trga…
Važno je da se živi lagodno, odnosno da se ne moramo odreći navika, ne toliko jesmo li u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, ili na nekoj sličnoj, za nas zamrznutoj funkciji?
Zbog neodgovornog ponašanja birača, to je kod nas postao jedini smisao politike. Upravo od SDP-a mnogi su očekivali da nas razuvjeri u tome, no zasad – bez uspjeha. I u pravu je: uvijek je onako kako mi izaberemo.
