U ovo doba korone i depresije predsjednica HTS-a je zajedno s prvim reketom svijeta Novakom ĐOKOVIĆEM i našim Goranom Ivaniševićem, te našim uzdanicama tenisačima Marinom Čilićem i Bornom Ćorićem dovela Zadar i Hrvatsku na svjetsku tenisku kartu i pokazala kako se uz trud i viziju može sve napraviti.
Time je pokazala da pojedinci mogu napraviti velike pomake u društvu i da takve pozitivne inicijative vraćaju i sjajnu klimu u društvu te su najbolja i besplatna promocija Hrvatskog turizma. Nadamo se da će i ostali sportaši i savezi slijediti njihov svijetli primjer i pomoći promociju Hrvatskog sporta i turizma i da će ovaj turnir postati tradicionalan.
Pročitajte intervju s predsjednicom HTS-a Nikolinom Babić iz 2018. godine.
Svako novo lice je osvježenje, ali i veliko očekivanje. U lipnju ove godine Nikolina Babić postala je predsjednicom Hrvatskog teniskog saveza (HTS). Poduzetnica je iz Čakovca, direktorica drvne tvrtke i članica Upravnog odbora Hrvatske gospodarske komore (HGK), a u jednom razdoblju 2016. bila je i saborska zastupnica. Bivša je rukometašica i majka djece koja igraju tenis.
– Godinama sam se bavila rukometom, igrala u klubovima i sport je praktički moj život. Suprug je igrao tenis, bio je igrač u TK Metalac. Moja djeca, Bruno i Ena sad su na studiju u SAD, igraju tenis, Ena je dvije godine bila prvakinja Hrvatske (U-18), dok najmlađi sin Roko (13), također trenira tenis.
Počeli ste mandat u HTS bez velikih obećanja i najava…
– Posla ima mnogo. Ulaganjem u sport, ne samo u tenis, svi možemo učiniti najviše za našu državu, zato je bitno osigurati uvjete za razvoj mladih. Upravo je to jedan od naših ciljeva, jer ulaganje u sport dižemo razinu obrazovanja i zdravstvenu sliku nacije. Moraju se stvoriti uvjeti, da nam što više igrača može sudjelovati na Grand slam turnirima, tu smo deficitarni. Zaključak je kako su rezultati mjerilo svega, znači čim poboljšamo uvjete za razvoj možemo očekivati i dobre rezultate, onda je mnogo lakše raditi na novim projektima. Strategija je jačanje klubova i regija, omasovljenje tenisa, što više djece na teniskim terenima. S time ćemo dobiti i rezultate.
Za početak ste tražili i reviziju rada i poslovanja u Savezu?
– Tražila sam da se napravi prije svega financijska revizija u HTS-u, od onog trenutka od kojeg sam odgovorna za Savez, da bi se započelo s jasnim stanjem.
NTC na Zagrebačkom velesajmu, još je uvijek zatvoren?
– Da, to je svakako jedno bolno pitanje, nema se gdje trenirati, nema se gdje igrati, a ni turniri se ne održavaju. NTC je zatvoren i prije nego što smo mi došli na čelo Saveza. Razgovaramo s Gradom, želimo dugoročno rješenje i inzistiramo na nekim uvjetima. Nacionalni teniski centar nam je potreban, a vidjet ćemo hoće li biti na toj ili nekoj drugoj lokaciji. Rekla sam kako će nam razvoj regija i klubova u njima biti od iznimne važnosti, jer bez jakih klubova nema ni HTS -a , odnosno, sve skupa nema smisla. Naša je želja imati dvoranu koju bismo koristili moguće je u sinergiji s golfom, to su uostalom za turizam dva vrlo privlačna sporta. U tom pravcu već su započeli razgovori s ljudima iz Grada Zagreba, stoga vjerujem da će se pronaći dugoročno rješenje na način da imamo reprezentativan centar s svim popratnim sadržajimma. Na dobrom smo tragu da se pronađe i sama lokacija u Zagrebu.
Sad kad nema Davis cupa na dosadašnji način, možda bismo u Hrvatskoj mogli gledati Fed cup?
– I Fed cup kani se reformirati 2020. godine, samo još ne znamo na koji način, sličan reformi Davis cupa – najbolji igraju na jednom mjestu – ili nekako drugačije. Ali, bez obzira na to, našoj ženskoj reprezentaciji želimo posvetiti maksimalnu pozornost. Kao žena spremna sam uložiti koliko je truda potrebno za to. Predugo smo zaustavljeni u Euro-azijskoj skupini (Davis cup ekipa je u Svjetskoj skupini). Imamo sjajne igračice i lijepu priliku da i u ženskom tenisu uđemo u sam svjetski vrh. Sljedećih tjedana očekuje nas mnogo razgovora o tome s izbornicom, ali i s igračicama.
Živite u Čakovcu, radite u Zagrebu.
– Putujem svaki dan na relaciji Čakovec-Zagreb, oko sat vremena vožnje. Po cijele dane sam u Gundulićevoj, u Savezu. Obitelj malo trpi zbog toga, ali tako je, jer posla ima mnogo i ne može čekati.
