Američki internetski magazin Slate objavio je bedast članak o hrvatskim nogometnim navijačima. Autor Harrison Stark procjenjuje da će se Brazilci i stranci koji doputuju na Svjetsko prvenstvo osjećati neugodno kad se susretnu s hrvatskim nacionalistima!
Američki internetski magazin Slate objavio je bedast članak o hrvatskim nogometnim navijačima. Autor Harrison Stark procjenjuje da će se Brazilci i stranci koji doputuju na Svjetsko prvenstvo osjećati neugodno kad se susretnu s hrvatskim nacionalistima! “Praćene besramnim iskazivanjem etničkog ponosa utakmice (hrvatske reprezentacije) ističu se kao zaostaci iz prošlosti svjetskog nogometa”, piše on. Nacionalizam hrvatskih navijača zastario je, jer u Europi “uloga pojedinačnih nacionalnih država blijedi” i jer je “ratoborno izražavanje šovinizma uglavnom stvar prošlosti”, nastavlja. Stark je našao istomišljenika u kolegi Simonu Kuperu, koji je uočio da su čak i tradicionalno zaraćeni Nijemci i Nizozemci suzdržani prilikom dvoboja njihovih reprezentacija. Po Kuperu, nogomet više nije pogodan za stare nacionalističke energije, nego je postao “okvir za praznički nacionalizam, u kojemu si ljudi mogu naslikati državnu zastavu na lice, ali im ne pada napamet umrijeti za svoju zemlju.” Ali Hrvatska je drukčija, ističe Slateov tekstopisac. “Balkan, gdje su rane etničkih ratova još svježe, mogla bi biti iznimka.”Nacionalizam koji je prisutan na utakmicama hrvatske reprezentacije vrlo je ispolitiziran te je “od njega velikom dijelu Europe duboko neugodno”, zaključuje Stark. Među krunske dokaze griješnosti hrvatskog nogometa ubraja ratnog veterana Thompsona; njegovu Lijepa li si, koja se izvodi uoči utakmica reprezentacije; slogan “za dom”, koji se čuje na početku Thompsonovog prvog hita i koji su Joe Šimunić i navijači skandirali nakon utakmice s Islandom.
“Dok je Šimunić možda ekstreman primjer, nogomet je odavna pozornica na kojoj Hrvati mogu iskazivati svoj etnički identitet. Tijekom hrvatskog rata za nezavisnost između 1991. i 1995. vojne jedinice formirane su neposredno od Bad Blue Boysa, navijača zagrebačkog Dinama”, napominje Stark. “Iako je malo vjerojatno da ćemo svjedočiti istinski alarmantnim iskazima navijačke gorljivosti u Brazilu (…) Hrvatska ipak pruža uvid u prošlost Svjetskih prvenstava, kad je međunarodni nogomet gotovo u svakoj državi služio za oslobađanje nacionalnih osjećaja. Danas su ti dani uglavnom iza nas.”
Hrvatski kulturni šok
Dakle, američki autor tvrdi sljedeće: brazilskim i stranim navijačima bit će neugodno zato što će se među njima naći nekoliko tisuća Hrvata koji slušaju Thompsona, skandiraju “za dom” i jako ozbiljno shvaćaju svoj etnički identitet! Razmotrimo koga će od civiliziranih naroda prisutnih u Brazilu naši sunarodnjaci najjače šokirati. Engleze? Ne, oni su izumitelji huliganizma. Trenutno masovno podržavaju UKIP. Talijane? Na njihovim stadionima ginu navijači i policajci, a nogomet im je kronično zaražen korupcijom. Francuze? U njih je ekstremni, rasistički Nacionalni front najjača politička snaga. Ruse? Odavna ukorijenjeno nogometno nasilje zadnjih mjeseci jača. Ultrasi su povezani s podzemljem i krajnjom desnicom. Grke? Najžešći europski nacionalisti diče se nekim od najgorih navijačkih grupa. U parlamentu im je i prava neofašistička stranka, Zlatnu zoru. Belgijce? Zemlja je rascijepljena na Valonce i Flamance. Ta etnička podjela prožima svaku poru javnog života. Argentince? Tamošnje navijačke skupine predvode osuđeni ubojice, pljačkaši, ucjenjivači i trgovci drogom. Kolumbijce? Nogomet im je desetljećima prožet utjecajem narko-mafije, a država ratuje protiv trgovaca drogom i ljevičarskih terorista. Meksikance? Vidi pod Kolumbija.
Brazilci neće vjerovati očima
Naši su favoriti sami Brazilci. Njima će biti najneugodnije pri susretu s hrvatskim navijačima. Evo i zašto. Broj ubijenih u brazilskom navijačkom nasilju bilježi rast iz godine u godinu. Prema dnevniku Globo, 2012. je ubijeno dvadeset troje ljudi, a 2013. tridesetoro. Ove godine već petnaestak. U prosincu, utakmica Atlético Paranaense – Vasco da Gama prekinuta je na sat vremena dok su specijalci pokušavali razdvojiti gomilu zaraćenih navijača na tribinama. Na stadionu u Maranhau sudac je nasmrt izbo jednog nogometaša. Potom su navijači odsjekli sucu glavu. U veljači je desetak pristalica Sao Paula ubilo 34-godišnjeg navijača Santosa željeznim palicama na autobusnoj stanici. Nedavno je jedan navijač u Recifeu usmrćen wc-školjkom koju mu je na glavu bacio protivnički navijač. U raznim dijelovima Brazila, organizirane navijačke skupine djeluju kao bande, bore se s protivničkim bandama za teritorij, upadaju na treninge i prijete igračima, tražeći ih novac. Brazilske su utakmice toliko opasne da većina čestitih ljubitelja nogometa izbjegava stadione.
Sad razumijete zašto će Brazilci biti zgroženi kad im dođu Hrvati, zapjevaju neku Thompsonovu i zaarlauču “za dom”. Takvih divljaka u njihovoj zemlji nema.
