NE ZNATE ŠTO BISTE ČITALI?! Provjerite koji su novi naslovi u izdanju Vuković & Runjić

Nakladnička kuća Vuković & Runjić donose četiri nova naslova: Proljeće (Ali Smith), Gavran, Buddha, Yamaha (Damir Šodan), Moja godina odmora i opuštanja (Ottessa Moshfegh), Bilo je dobro, bilo je toplo (Lukas Nola). Proljeće; Ali Smith Prevela s engleskoga Vlatka Valentić ISBN 978-953-286-265-2 215 x 144 x 21 mm 288 str. Meki uvez s klapnama Cijena 119 kn Kako napisati roman […]

Nakladnička kuća Vuković & Runjić donose četiri nova naslova: Proljeće (Ali Smith), Gavran, Buddha, Yamaha (Damir Šodan), Moja godina odmora i opuštanja (Ottessa Moshfegh), Bilo je dobro, bilo je toplo (Lukas Nola).

Proljeće; Ali Smith
Prevela s engleskoga Vlatka Valentić
ISBN 978-953-286-265-2
215 x 144 x 21 mm
288 str.
Meki uvez s klapnama
Cijena 119 kn

Kako napisati roman koji će dati dijagnozu trenutka i prodrijeti u srž vremena u kojem živimo? Od godišnjeg doba do godišnjeg doba, Ali Smith nastoji upravo to. Proljeće je oštrije polemička knjiga od dviju prethodnica i beskompromisno progovara o modernim logorima i zapadnoj represiji u rukavicama. Proziva, prosvjeduje – no ističe da je proljeće doba nade: u vrijeme granica, zidova i karantena, Ali Smith otvara vrata.

“Od početka do kraja sigurni ste da ste u društvu umjetnice od formata.” — Dwight Garner, New York Times

“Treća knjiga u tetralogiji ujedno je i književni vrhunac Ali Smith, čarobna himna nadi koja povezuje prošlost i sadašnjost. Smith je oduvijek bila duboko moralna književnica, no u ovim romanima ide korak dalje od seciranja nepravdi svog doba: osvjetljava nam izlaz iz noćne more sadašnjeg trenutka.” — Alex Preston, Observer

“Može li u ovom vrtoglavom času roman biti i pravodoban i dubok? Za dobro tempiranje danas morate biti brzi na okidaču, jer dok objavite knjigu, već su druge teme u žarištu. No nitko ne zna kršiti pravila kao škotsko čudo Ali Smith. Proljeće je nastavak djela u nastajanju koje je u isti mah sirovo kao jutrošnja tirada s Twittera i trajno i važno kao Uliks – što ne kažem ni olako ni nasumice. Ovi romani povezuju trenutno i vječno, osobno i širinu svijeta koji opasno naginje katastrofi: vrlo je lako moguće da ćemo jednog dana upravo njih smatrati književnošću koja je, ma kako začudna, odredila jedno neodredivo i začudno doba.” — Rebecca Makkai, The New York Times Book Review

“Smith u sve tri knjige genijalno i elegantno krstari kroz pjenu sadašnjice pod jedrima umjetnosti i književnosti. Ovaj roman sadrži mnoštva i pravo je čudo koliko toga – od vizionarskog pisanja o prirodi do prostota s Twittera – uspijeva uklopiti u varavo opuštenu prozu. Od početka do kraja pljušte šale u rasponu od sumornih do vrckavih, otkrivamo nenadane i dirljive poveznice s ostalim romanima u ciklusu. Nadomak završnice Godišnjih doba, sve sigurnije tvrdimo da je Ali Smith ključna figura britanske proze.” — Justine Jordan, Guardian

“Ali Smith je najsmioniji glas političkog romana engleskoga jezičnog izraza.” — Hamilton Cain, Minneapolis Star Tribune

Ali Smith rođena je u Invernessu 1962. Jedan je od najznačajnijih suvremenih britanskih  prozaista.  U  nizu  njezinih  romana  valja  istaknuti  Hotel  World  i  The Accidental, oba finalista u izboru za nagrade Man Booker i Orange, te How to Be Both (2014.), dobitnika Baileys Women’s Prize for Fiction, kao i nagrada Goldsmiths i Costa za roman godine. Svjetski odjek njezine tetralogije Godišnja doba opravdava ocjenu irskog pisca Sebastiana Barryja koji ju je proglasio budućim škotskim nobelovcem.

Vlatka Valentić rođena je 1972. u Zagrebu. Bavi se književnim i televizijskim prevođenjem  s  francuskog  i  engleskog  jezika.  Društvo  hrvatskih  književnih prevodilaca joj je 2002. dodijelio godišnju nagradu za prijevod romana Vila karabinka Daniela Pennaca (SysPrint 2001.).

Gavran, Buddha, Yamaha 100 haikua; Damir Šodan
ISBN 978-953-286-267-6
140 x 90 x 15 mm
112 str.
Tvrdi uvez
Cijena 99 kn

“Ne trudi se slijediti stope mudrih, traži to što su oni tražili”, napomenuo je davnih dana jedan od otaca haiku poezije, Matsuo Basho (1644.–1694.), ujedno i najglasovitiji pjesnik japanskog Edo razdoblja. U knjizi haikua, Gavran, Buddha, Yamaha, hrvatski pjesnik, prevoditelj, urednik i dramski pisac, Damir Šodan (1964.) kao da se nekoliko stotina godina kasnije rukovodi upravo ovom starom Bashovom krilaticom, pokušavajući na osoben način oživjeti staru pjesničku formu u novom, suvremenom kontekstu, nastojeći poput kakvih egzotičnih leptira “pohvatati” i registrirati fleševe spoznaje, svojevrsne minijaturne “satorije”, ili trenutke produbljene percepcije, empatički ih dijeleći sa čitateljem, pritom se praktički i ne obazirući na uobičajene gradbene postupke, naročito one koji su ravnali radom domaćih haiku škola koje su u Hrvatskoj prisutne još od 70-ih godina protekloga stoljeća, zahvaljujući zauzimanju akademika Vladimira Devidéa (1925.–2010.), matematičara, književnika i japanologa, čiji su epigoni i nastavljači gotovo listom inzistirali na instančanoj senzibiliranosti spram prirode i sitnica iz svakodnevnog života, ostavljajući u pravilu prostrani svijet takozvane društvene zbilje postrani. Za razliku od uradaka iz te tradicionalistički orijentirane struje, Šodanovi haikui, nastali mahom u milenijskim i postmilenijskim godinama, na prijelomu dvaju tisućljeća, kao da su izrazito kibernetički nastrojeni, budući da nastaju u slobodnom kretanju, intruzivnim zasijecanjem u tkivo temporalnosti, koje se najčeće događa en passant, u hodu i na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, od Jordana do Kine, sve preko Sjeverne i Južne Amerike, zapadne Europe i zavičajne Dalmatinske zagore. Premda formalno strogo ustrojeni (“razbijeni” u tri retka s odgovarajućim 5 + 7 + 5 brojem slogova), sadržajno su daleko bliži jazzerskom free style rifanju, negoli klasičarskom duhovnom poniranju, s tim što Šodan proširuje uobičajeni tematski krajobraz na način da u njega uvodi nove sadržajne elemente kao što su svijet (svijest) cyber spacea, introspekcija, seksualnost, (hipsterska) urbanost i socijalni komentar. Već samim naslovom Gavran, Buddha, Yamaha, autor sugerira da nijedan aspekt egzistencije (prirodni, duhovni i tehnički) neće ostati zanemaren. Motocikl (slično kao kod R. M. Pirsiga) tako postaje simbol kinetičkog doživljaja slobode, a aluzije na svijet droga i raznoraznih stimulansa sugeriraju pokušaj da  se zaviri i s onu stranu Huxleyjevih “vrata percepcije”. Pri utjecanju tako difuznoj strategiji, Šodanov lirski subjekt se kreativno utapa i gubi u doživljajima svijeta oko sebe, rastačući se entropijski poput dobro ukuhanog kompota, jer “um” i nije ništa drugo doli “kompost”, kako nas je podsjećao Gary Snyder, veliki beat pjesnik i praktični budist. S korijenima duboko u lektiri beat pjesništva, izvedbeno inspirirana drevnim japanskim majstorima i dopunjena autorovim autentičnim ilustracijama, Šodanova knjiga haikua Gavran, Buddha, Yamaha nameće se kao orignalno, nepretenciozno ali dobrodošlo osvježenje unutar suvremenog hrvatskog pjesničkog korpusa.

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chick lit trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O’Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years’ War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

Bilo je doBro, Bilo je toplo pjesme; Lukas Nola
ISBN 978-953-286-266-9
215 x 144 x 8 mm
96 str.
Meki uvez
Cijena 99 kn

“Sve što sam pisao, a pišem oduvijek, uglavnom bi se na koncu realiziralo u drugom mediju – u predstavi ili filmu – tako da nikad nisam razmišljao o tome kao nečem konačnom. Pripovijetke, osim rijetkih kojih još imam doma, također su bile skice za karaktere ili epizode nečega što se tamo pojavljivalo i zapravo su jedino ostale – pjesme, pa me zato i sama ta riječ objavljivanje ispunjava nervozom iako sam tijekom godina naviknut na javnu percepciju onog što sam napravio […]” —L. Nola, ACA Report 2020

“Kad prestanete slikati kao što sam ja u dvadesetoj prestao, unatoč pokušajima da me se odgoji za scenografa ili slikara kao što odgajaju doktorsku djecu i počnete se baviti filmom koji je između ostalog pun ljudi koji neprestance postavljaju pitanja, dakle buke i meteža, strašno usfali ona samoća koje je slikarstvo pružalo. Kao dijete dvojio sam između želje da budem sudac, s porotom i glasnom publikom u pozadini ili dirigent, dakle nisam ni tada baš žudio za tišinom, kontemplacijom i redovničkom osamom ali sam tijekom školovanja u Primijenjenoj i kasnije Likovnoj znao osjetiti taj ugodni vakuum prilikom crtanja koji mi je kasnije nedostajao. Kao što veli moja kći kad prolazi pored Odsjeka slikarstva – oni svi tamo uvijek šute. Pisanje drama ili scenarija to ne može zamijeniti iako izvana djeluje slično. Čovjek puši, pije i zamišljeno gleda u neku točku ispred sebe. U ruci mu je olovka, kist ili prst. Tu i tamo uzdahne da sebe uvjeri da je živ. Ali nije isto. U mojem mozgu dok pišem filmove ja uvijek vidim izluđenu i potpuno iscrpljenu odgojiteljicu koja s ogromne penjalice pokušava poskidati grupu djece na tripu dok se približava oluja koja će ih sve otpuhati ili spržiti munjama. Ona se znoji i vrišti i propinje ne bi li ih dohvatila a djeca se cerekaju, psuju i otimaju a čuju se i gromovi i nepotrebna glazba. To nije nikakva asocijacija niti podsvijest to je stvarna slika scenarija u nastajanju. Na kraju (višemjesečnog truda) raščupana teta ih poskida i vrati u vrtić ili još bolje u male pseće kućice s ispisanim brojevima. I bude mir. Scenarij se napisao. Režiranje filma još je i gore – drogirane neposlušne djece puno je više i bijesni armagedon je tu iza ugla pa dođu još i odrasli pa i oni seru. Ali   ja uživam i u jednom i u drugom. Lupam čekićem i urlam na odvjetnike, umirujem publiku i strogim glasom se obraćam poroti a onda se uvalim u naslonjač na svom povišenom položaju i lagano lupnem čekićem. Ima scena kod Mimice u Seljačkoj  buni kad grupa iscrpljenih pobunjenika usred te bune i snijega i sranja naleti na toplo jezerce (valjda Stubičke toplice kasnije) usred šume i odluči se okupati. Poskidaju se, ulaze goli polako unutra, plutaju, uživaju u vrućini i šute. To je snimljeno prije onih šminkerskih crveno sivih majmuna koji se točaju negdje na sjeveru Japana ali je tu negdje po ugođaju. To je slikanje. To je bilo slikanje za mene. Majmuni i seljaci u toploj vodi i nenadana tišina. Pjesme sam kao i svi pisao oduvijek ali stvarnu potrebu razvio sam prestankom slikanja. Ne iz potrebe za stvaranjem, nije mi bio nužan i taj medij, nisam baš toliko nezasitan kreativnošću. Falila mi je topla mlaka u snijegu, dokurčio mi je preglasni kontrabasist i frustrirani trianglist s kojim još moram i na kavu. Zato ako i pokušam u svojim filmovima naći crtu autorstva toga sigurno nema u pjesmama koje pišem. Ako je režiranje pokušaj da se napiše pjesma dok se voziš na rellercoasteru kako je rekao Kubrick onda je ovo drugo samo teži pokušaj da se napiše pjesma.        A sadržaj ionako nema veze ni s urlanjem poludjele djece ni tihim prduckanjem Nihosarua u magli. Ne valja ga mistificirat. To dođe iz nas ili – Život ponekad donese nešto lijepo a ponekad nešto ružno – kako kaže Kim Kardashian.” —L. Nola

Lukas Nola rodio se 31. ožujka 1964. u Zagrebu. Studirao je na Likovnoj akademiji, povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i diplomirao filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti gdje danas radi kao profesor. Piše i režira za kazalište, televiziju i film. Oženjen je i otac je dvoje ljudi.

Moja godina odMora i opuštanja; Ottessa Moshfegh
Prevela s engleskoga Maja Šoljan
ISBN 978-953-286-261-4
210 x 140 x 21 mm
288 str.
Meki uvez s klapnama
Cijena 129 kn

Knjiga godine po izboru časopisa Time, GQ i Entertainment Weekly te New York Timesa, Amazona, Washington Posta, Huffington Posta, Guardiana i San Francisco Chroniclea

Mlada i lijepa žena – koja je zahvaljujući nasljedstvu i financijski osigurana – naizgled ima sve i trebala bi bezbrižno uživati u New Yorku 2000. Ali umjesto toga, junakinja ovog romana bori se s mrakom u sebi i s okolinom u koju se ne uklapa: na poslu je okružena umišljenim budalama, u vezi je s muškarcem kojeg zanima samo seks i kako je poniziti, a najbolja prijateljica joj je odana, ali i zavidna. Kad shvati da ne može naći svoje mjesto u svijetu, odlučuje se na bizarno rješenje – uz pomoć ćaknute psihijatrice koja joj prepisuje šake tableta, prespavat će godinu u svojevrsnom osobnom lockdownu iz kojeg se nada izići kao sasvim nova osoba. Je li to moguće?

“Kad nam netko preporuči knjigu, obično pitamo o čemu je, ali kad je posrijedi Moja godina odmora i opuštanja Ottesse Moshfegh, pitamo o čemu nije. Ovaj se roman bavi samoprijezirom, feminizmom, seksualnošću, duševnim zdravljem, obitelji i farmaceutskom industrijom – i k tome je duhovit za popiz…iti.” —Lena Dunham, autorica serije Djevojke

“Ottessa Moshfegh vjerojatno je najzanimljivija suvremena američka spisateljica koja piše o tome kako je živjeti u doba kad je živjeti užasno.” —New Yorker

“Roman Ottesse Moshfegh britko se sprda s pretenzijama i potrošnjom, ali istodobno promišlja o boli, povlasticama i povezanosti među ljudima.” —Huffington Post

“Moshfegh je provokatorica koja te tjera da urlaš od smijeha dok te ranjava do krvi.”—Vogue

Ottessa Moshfegh rođena je 1981. u Bostonu u glazbeničkoj obitelji – majka Hrvatica je violistica, otac Iranac violinist. Note je naučila čitati prije nego slova i svirala je klavir i klarinet, ali sa samo 12 godina shvatila je da se mora posvetiti pisanju. Studirala je na Barnardu i Brownu, a jedno vrijeme je u Wuhanu u Kini predavala engleski i radila u punk baru. Nakon niza priča, 2014. objavila je novelu McGlue, a njezin prvi roman Eileen dobio je nagradu PEN/Hemingway za debitantsko djelo 2016. Kultni roman Moja godina odmora i opuštanja bio je bestseler 2018. kad je objavljen, a ponovno se našao u središtu zanimanja sad kad je cijeli svijet završio, kao i junakinja, u izolaciji.

Maja Šoljan rođena je u Zagrebu. Bavi se književnim prevođenjem i surađuje u novinama. Među piscima koje je prevodila su George Orwell, Muriel Spark, Arthur Miller, Herman Melville, Jack London, W. B. Yeats, Philip Roth, Anita Desai, Alexander McCall Smith, Haruki Mukarami, Jeffrey Eugenides, Yiyun Li i Alice Munro. Trostruka dobitnica  Kiklopa  te  dobitinica  godišnje  nagrade  Društva  hrvatskih  književnih prevodilaca 2012. za zbirku priča Alice Munro Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, stipendistica Prevodilačkog centra u Banffu u Kanadi, Zaklade Ledig House u New Yorku i Baltičkog centra za pisce i prevoditelje u Visbyju u Švedskoj. Majka dvoje djece, živi i radi u Zagrebu i Rovinju.

 

Izvor: VUKOVIĆ & RUNJIĆ

POPULARNE KATEGORIJE