Gore od potresa odalamila nas je grozna istina da su najbolji hrvatski domoljubi koji su bili blizu milosti Tuđmana, HDZ-a i sličnih, te kao takvi i bili podobni, dodatno prevarili, osramotili i ojadili ionako tužne sudbine ljudi kojima su trebali pomoći.
Ustvari nikome oni nisu pomagali, oni su, vjerojatno po partijskom, nacionalnom i podobnom ključu izabrani da dobiju lukrativne poslove obnove. Ne ulazeći u projektantsko-arhitektonsko-izvedbene zamke formulacija rezultat je slijedeći. Ja živim u Zagrebu, u zgradi koja je građena pred otprilike 70 godina, ima 4 kata i tresla se kao i cijeli Zagreb. U mom stanu nema niti jednog zareza, niti jedna knjiga nije pala. Naravno, da u tome sigurno ima i puno sreće, ali nitko mi ne može objasniti, koliko se god trudio, da se kuća koja je napravljena pred 20 godina sruši. Dobro da je jedna, što je isto tragično, ali se s obzirom na broj može nekako i objasniti, pogotovo, ako se radi samo o materijalnoj i popravljivoj šteti.
Ali ovdje se radi o građevinskom masakru, izvedbenom genocidu i ordinarnoj krađi. Samo u zemlji Hrvatskoj kao guja se provlači istina, da je glavni inžinjer te i takve obnove današnji župan, pazite, ne tupan, nego župan. Ta bi funkcija, ionako uglavnom nebitna, trebala kao minimum minimuma podrazumijevati bar malo časti i ugleda, kako privatno, tako i profesionalno. Ne znam kakav je čovjek npr., taj Žinić, ali znam da se mora sramiti svoje uloge, kako onda, tako i danas…
Vidim da mu nije bilo teško prebacivati neka upravljačka prava, spretan je i snalažljiv, kad se radi o vlastitom dobru, tu ne pravi greške, ali ove, u kojima je sudjelovao, pa da se makar nije okoristio ni jednim sendvičem, dovoljno su stravične da momentalno pobjegne.
On je Trump banijske stvarnosti, on je ambasador Plenkovića, naš Žinić, kako mu Andrejko tepa, jednako kao i onaj iz Gline… tu je i Medved, za kojeg ne znamo što stvarno radi, ako ih već ima toliko angažiranih na istom poslu, organizacijska kakofonija zemlje koja mašta o borbenim avionima, a koja skuplja šatore i kontejnere od firmi, pojedinaca, gradova, država i državica.
Moram priznati da sam se do jednog trena i sam iščuđavao, kao da je taj Žinić iznimka, a ne pravilo, skoro pa da sam zaboravio gdje sam i gdje živim…
Zamislite kako se osjećaju ljudi koji čekaju pomoć od takvih ljudi, kako glupo zvuči kad vam, npr., taj Žinić, ili taj Plenković, ili ne znam tko od njih kaže – mi smo s vama!?
Sramota je da se nameće zaključak, možda je bolje da niste…
