Tko ga ne zna, da uđe u njegovu galeriju podno zagrebačkog Gornjega grada, ne bi imao pojma da je riječ o istinskoj legendi HNL-a. No Davor Vugrinec danas više nema previše veze s nogometom te je zaokupljen gotovo isključivo umjetninama najvećih hrvatskih majstora. Tim poslom bavio se još u igračkim danima, a po završetku karijere mu se potpuno posvetio.
Dok nije bio potpuno u umjetnosti, Vugrinec je razvaljivao na domaćim terenima te je u 340 utakmica u dresu Varteksa, Rijeke, Dinama, Zagreba, Varaždina i Slavena zabio rekordnih 146 golova. Iza sebe je ostavio Igora Cvitanovića sa 126 golova, a od aktivnih igrača eventualno mu se približio tek 39-godišnji Ivan Krstanović, koji ih je zabio 114.
Osim velike karijere u HNL-u, popularni Vuga igrao je i u Trabzonsporu, Lecceu, Atalanti i Cataniji, odakle se 2005. vratio u Hrvatsku te je karijeru završio deset godina kasnije u Slavenu, u kojem je igrao od 2012. do 2015. godine. Rođenog Varaždinca je prvoj momčadi Varteksa 1992. priključio tadašnji trener Branko Ivanković. Debitirao je u proljeće 1993. protiv Pazinke, a nešto kasnije je Zadru zabio prvi od 146 golova.
Kako pamtite prve nastupe u ratnom HNL-u, sjećate li se prvoga gola?
Još sam bio klinac dok se igralo ono prvenstvo Slobodna Hrvatska, a kad sam ja počeo igrati, više to nije bio toliko ratni HNL. Nismo igrali u tim dijelovima gdje su trajali sukobi, a jedan od najljepših trenutaka uopće bio mi je taj prvi nastup. Kako se ne bih sjećao gola? Primio sam loptu i negdje na dvadesetak metara sam si gurnuo u prostor i desnom pogodio u drugi kut, prekrasan je gol bio i zauvijek ću ga pamtiti.
Protiv Zadra ste dali prvi gol, a protiv Zadra ste odigrali i posljednju utakmicu u karijeri. Na tom ste susretu promašili i penal…
Ma teren je bio grozan. Stajna noga mi je proklizala, gađao sam kut, ali sam u biti sve nekako promašio. Golman je ostao u sredini, ja sam gađao kut, a lopta je završila u sredini. To mi se nikad nije dogodilo u karijeri, da toliko promašim nešto što sam gađao. Ne vjeruješ što se događa. Obitelj je na tribini bila s mojim dresom i brojem 146 pa bi blesavo bilo da sam zabio i taj 147. gol, hahaha.
Vaš Varteks je tih godina bio sjajan klub koji je stvorio tragično preminuli Anđelko Herjavec. Stvoren je i ubojiti napadački trojac “BMV”, a Varteks je uvijek igrao ofenzivni nogomet. Kako je bilo tih godina u Varteksu?
Taj nadimak nam je dao naš šef Anđelko Herjavec koji je bio veliki ljubitelj BMW-a. Brlenić, Mumlek, Vugrinec, to su svi znali. Bila je uživancija igrati s njima jer smo mi zajedno igrali i mali nogomet, a meni je hakl uvijek bio najljepši nogomet. Jako smo si odgovarali na terenu i super smo se slagali.
Đelac [Herjavec, op.a.] je to sve jako dobro reklamirao, po puno stvari je bio ispred svojeg vremena. Zvali su nas varaždinski Manchester United, a on je imao veze u svim firmama u gradu i klub je bio na zdravim temeljima. On je znao koliko je marketing bitan još u ono vrijeme i ljudi su se navukli na Varteks. Ne samo u Varaždinu nego i u svim okolnim selima i mjestima.
U prosjeku smo imali pet tisuća gledatelja na stadionu. Ljudi su znali derbije s Dinamom i Hajdukom gledati s vrba i breza oko stadiona. To je bila prava nogometna atmosfera, bili smo velika obitelj. Momčad je uvijek bila pametno sastavljana, od igrača iz vlastitog pogona te igrača koji su pomno birani sa strane. Plaće nisu bile prevelike, ali nikad nisu kasnile i sve je bilo na vrhunskom nivou.
Anđelkova smrt bila je ogroman šok. On je bio omiljena osoba u hrvatskom nogometu i, da je on ostao živ, Varteks bi danas bio stabilan i velik klub, a ne bi ovako potonuo. Ne bi tu bilo nekih interesa oko kluba, bezvlašća, financijskoga kraha i ne bismo završili u petoj ligi.
Sredinom devedesetih Varteks je bio ozbiljan faktor u HNL-u i često žrtva golemih sudačkih nepravdi. U četvrtfinalu Kupa 1994. godine ste u prvoj utakmici izgubili u gostima kod tadašnje Croatije 1:0, a uzvratu je bilo svega u režiji suca Antuna Burila. Sjećate li se te utakmice?
Kako se ne bih sjećao… Zlatko Dalić je zabio odmah na početku za 1:0, a mi smo pred kraj [85. minuta, op.a.] dobili penal iz kojeg sam ja zabio za 2:0. Onda je Burilo u sljedećem napadu svirao nevjerojatan penal za Dinamo. Moj dobar prijatelj Dario Šimić bacio se teatralno, proletio bez kontakta i bez ičega, a Burilo je samo dočekao da sudi penal.
Plakali smo u svlačionici, a svi ljudi ostali su na stadionu i nakon utakmice čekali suce. Nitko nije izlazio van i čekali su Burila kojeg su, ako se dobro sjećam, specijalci izveli sa stadiona. I danas se na stadionu u Varaždinu kad sudac donese krivu odluku čuje: “Burilo! Burilo!” Bila je to samo jedna u nizu situacija koje su se događale Varteksu, ali ne samo nama.
Najveća nepravda na račun Varteksa dogodila se u sezoni 1995./1996. u kojoj je Varteks do posljednjeg kola bio u igri za naslov prvaka. No prije toga je u travnju 1996. na Maksimiru pobijedio Dinamo 4:3 u sjajnoj utakmici. Nakon Burila, “dohvatio” vas je i Željko Širić, što se dogodilo na toj utakmici?
Meni je to bila jedna od najljepših utakmica u povijesti HNL-a koje sam i gledao i igrao, što se nogometa tiče. Igrali smo odlično, ali svega je tu bilo. Prvo poluvrijeme trajalo je puno previše, a drugo je produženo čak 15 minuta, ako se ne varam. Svašta smo dobacivali sucu Širiću, a netko mu je rekao da može suditi kraj jer nam Dinamo sigurno neće dati gol. Frustriran si kad vidiš da ti se sudi penal na 18 metara, osjećali smo ogromnu nepravdu. Mlađim pratiteljima nogometa danas su takve priče nezamislive i toga danas, na sreću, više nema.
Varteks je u posljednjem kolu gostovao na Poljudu kao vodeća momčad HNL-a i za naslov prvaka trebala mu je pobjeda. Hajduk je pobijedio 1:0 uz skandalozno suđenje Ivana Vranaričića. Kako ste preživjeli tu utakmicu?
Cijeli Split i cijeli stadion navijali su za nas osim, naravno, Torcide. Ma cijela Hrvatska je bila uz nas osim dijela koji navija za Dinamo. Bili smo smješteni u centru Splita i hodali smo normalno centrom grada što si je rijetko koja ekipa mogla dozvoliti. Na meni su bila dva čista penala, ali penala nije bilo. Komentirali smo nakon utakmice da je pomoćni sudac bio kao Kip slobode, stalno sa zastavicom u zraku, sve je bio ofsajd. Jednostavno nismo smjeli dobiti tu utakmicu, a kad smo se vratili, dočekani smo kao pobjednici. Na glavnom trgu u gradu bilo je deset tisuća ljudi i mi smo si u glavama zapisali da smo prvaci iako to, nažalost, piše samo tamo.
Pričalo se da je Anđelko Herjavec igračima Hajduka nudio novac da vam puste utakmicu, ali da je Dinamo nudio još više da vas pobijede. Jeste li čuli za to?
I ja sam kasnije čuo za te priče, svašta se pričalo. Ja sam bio mlad u to vrijeme i nisam se time opterećivao, zanimao me samo nogomet. U svemu tome možda ima i malo istine, možda i malo više istine, ali nećemo to nikad saznati.
Jako su vas cijenili u cijeloj Hrvatskoj, gdje god ste gostovali. Igrali ste za Dinamo i Rijeku, kako to da nikad niste završili u Hajduku?
Tako je ispalo, a dvaput sam bio jako blizu Poljuda. Prvi put je to bilo dok je Igor Štimac bio trener Hajduka prije nego što ga je preuzeo Ćiro. Ja sam se vratio iz Catanije i razmišljao sam o prekidu karijere. Trener Varteksa tad je bio Zlatko Dalić, koji mi je rekao: “Daj dođi tu s nama trenirati pa ako ćeš se dobro osjećati, ostani igrati s nama.”
Ja sam se počeo dobro osjećati na tim treninzima i nakon jedno dva tjedna došao je Štimac i pitao me hoću li doći u Hajduk. Praktički smo sve bili dogovorili iako me Dalić želio zadržati i dogovorio je s ljudima u klubu neki ugovor za mene. No onda je došao Ćiro i rekao je da ja nisam spreman dovoljno za Hajduk i u biti je bio u pravu jer sam ja tad bio možda na pedeset posto.
Onda se javila Rijeka, sve se odvilo u tri-četiri dana i završio sam u Rijeci, iako bih otišao u Hajduk da je Štimac ostao. Stvarno nisam bio spreman jer sam u prvoj utakmici u Rijeci protiv Slavena dao dva gola, ali su me u 60. minuti počeli grčevi hvatati. Mahao sam Scoriji da moram izaći, a on je okrenuo glavu i pravio se da me ne vidi. Rekao sam mu “Moram van”, a on mi je rekao: “Ma 2:1 je, trebaš nam, samo ti stoj tu.” Drugi put sam manje-više sve dogovorio kad je, ako se ne varam, Milo Nižetić bio u Hajduku, ali ni tad se nije realiziralo. Ne znam točno zašto.
Je li vam žao zbog toga?
Ni za čime u karijeri ne želim. Kao klinac sam navijao za Hajduk, iako mi je srce uvijek bilo u Varaždinu, a onda sam zavolio i Dinamo i Rijeku. U Rijeci sam možda proveo i najljepših godinu dana, tamo je bilo nezaboravno. Super su me prihvatili, nikad neću zaboraviti toplinu tih ljudi i koliko je tamo bila dobra atmosfera.
U Dinamu mi je isto uvijek bilo odlično. Bio sam u super formi i igrao sam fenomenalno dok me nisu počele zezati ozljede. Imao sam fantastične suigrače, organizacija kluba bila je na vrlo visokom nivou i tamo sam se osjećao kao da igram u jednom velikom i ozbiljnom klubu. Sa Zdravkom Mamićem nisam imao previše kontakta, mene je zanimao samo nogomet i bio sam profesionalac. Nisu me druge stvari zanimale niti sam se njima bavio.
Mogli smo imati puno bolje rezultate s obzirom na igrače, ali malo nam je falilo i sreće. Jako mi je žao Zagreba da je ovako propao, da se tako može praktički izbrisati povijest jednog takvoga kluba. To ne ide na čast Grada Zagreba koji je dopustio nekome da to napravi klubu koji nosi ime grada. Mislim da bi Zagreb, uz Dinamo, morao imati jedan takav klub.
Koje vam je bilo najteže gostovanje u HNL-u? Protiv kojeg igrača je bilo najteže igrati?
Ne mogu nikoga izdvojiti, ali nigdje nije bilo lako pobijediti. Tereni su bili grozni, što igračima poput mene, koji su tehnički bili nešto bolji, nije odgovaralo. No čar je da se snađeš i u tim situacijama, a nije uvijek bilo lako. Bilo je neugodnih gostovanja, sjećam se jedne scene iz Šibenika.
Bio sam još mlad dosta i dobio sam šamarčinu na terenu iz čistog mira, a sudac je to potpuno ignorirao. Nisam mogao vjerovati da se to uopće događa. Ako se dobro sjećam, šamar mi je zviznuo Ibrahim Duro bez ikakvog razloga. Prije toga je bio penal na meni i malo kasnije je on prolazio kraj mene i nešto dobacio.
Ja sam ga gledao u čudu, ništa mi nije bilo jasno što mi govori, a on meni zvekne šamarčinu. Iz čistog mira. Bilo je jako puno dobrih igrača u HNL-u, ali Dario Šimić i ja, s kojim sam danas odličan, još smo kao klinci često igrali jedan protiv drugoga i bili rivali na terenu. Za njega sam se psihički malo više spremao prije utakmica jer sam ga želio pobijediti.
Između dvije faze HNL-a igrali se u Turskoj i Italiji. Kako ste uopće završili u Trabzonsporu?
Trabzon je ludilo potpuno, nisam ja znao gdje dolazim, samo sam znao da su nogometna sredina, recimo kao Split. Moji menadžeri tata i sin Naletilić dogovorili su da ugovor potpisujemo u Istanbulu, a ne u Trabzonu. Šminka, Istanbul, ovo, ono…
Kad sam došao u Trabzon i vidio grad, sljedeće jutro sam zvao Naleta i rekao mu da želim ići odavde. Dok sam ja tamo bio, grad stvarno nije bio baš najbolji. No bilo mi je super, tamo su potpuno ludi za tim nogometom, jako im je bitan klub. Iz Trabzonspora sam trebao ići u veće klubove, ali me jednostavno nisu puštali.
Ja sam valjda jedini stranac koji je tamo ostao tri godine, a treneri su se redovito mijenjali. U prvoj sezoni sam se ozlijedio i već su me se željeli riješiti, ali sam dobro završio zadnja dva kola, dao sam neki gol, ostao sam i kasnije sam bio i drugi i treći igrač lige. Zovu me stalno, da dođem kao gost, ali nisam imao prilike.
Sanjao sam uvijek da igram u Italiji, koja je tad bila najbolja liga na svijetu. Dao sam i gol Interu na San Siru i ispunio sam sve snove. U Cataniji i Lecceu sam uživao. Tamo, kad si nogometaš, živiš kao bog, osobito u Lecceu, u kojem sam jako dobro igrao. Nisam mogao normalno hodati ulicom da me netko ne zaustavi, tamo sam se osjećao baš posebno. U Bergamu mi je isto bilo lijepo iako je to jedini klub u kojem nisam zabio gol, jednostavno nije išlo.
Hoće li itko ikad skinuti vaš rekord od 146 golova u HNL-u?
Igrači danas puno brže odlaze van i zadržavaju se duže vani pa će biti malo teže. Vjerojatno će taj rekord potrajati neko vrijeme, ali rekordi uvijek padaju, srušit će ga netko. Evo, ako neuništivi Krstanović potraje još sezona, sve je moguće.
Jedan ste od rijetkih nogometaša koji nakon karijere gotovo uopće ne prate nogomet iako ste na funkciji dopredsjednika NK Varaždin. Kako to?
Reprezentaciju, naravno, gledam uvijek, a ovo drugo gotovo da i ne pratim, iako moram priznati da me sad malo povuklo. Prvenstvo je strašno napeto i zanimljivo pa tu i tamo pogledam utakmice. Volim gledati Rijeku, Hajduk ima super atmosferu, Dinamo igra odlično u Europi, a Osijek je strašno napredovao. Gledam i ove manje klubove iz aspekta mojeg Varaždina da vidim kako oni rade i opstaju pa da možda nešto od njih preuzmemo.
Tko će biti prvak ove sezone?
Teško mi je reći, ne navijam ni za koga. Veseli me da će biti neizvjesno i drago mi je da nema više takve dominacije Dinama, ali tko god osvoji naslov, meni će biti drago. Jako je dobro da su se pojavili klubovi poput Gorice i da se klubovi iz donjeg doma tablice dižu i rastu.
Žao mi je što nema Zadra, Cibalije i Međimurja, volio bih da se i oni vrate jer su to velike nogometne sredine i jer znam koliko ljudi u Hrvatskoj vole domaći nogomet. No liga je odlična, svaki klub ima jednu ili dvije zvijezde i mislim da je HNL jako napredovao. Sad će doći i taj novac od TV prava koji će jako, jako pomoći manjim klubovima, što je sjajno.
Kako ste završili u biznisu s umjetninama?
Nakon što sam napravio prvi transfer, kupio sam prvu sliku, to je bilo 1997. godine na Božić. Od onda do sad sam u umjetninama. Još dok sam u Varteksu bio, Đelac i svi iz kluba nekako su bili u tom svijetu i on mi je rekao ‘To ti je super, daj kupi i ti’ i tako se rodila ljubav prema tome. Danas sam 99 posto u umjetninama i možda jedan posto u nogometu.
Puno vaših vršnjaka i bivših suigrača danas igra u veteranskim ligama, najviše u Zagrebu. Igrate li još nogomet?
Ništa. Zadnji put sam u Puli igrao onu humanitarnu utakmicu kad je Bayern došao. Ni tad nisam imao kopačke, ali su me nagovorili i to je bilo zadnje što sam igrao. Zovu me stalno da igram, ali nemam ni tenisice ni kopačke, jednostavno ne igram. Mali nogomet obožavam igrati i igrao bih ga, ali me zezaju zglobovi i koljena i morao bih početi opet trenirati, za to nekako nemam vremena, a i ne da mi se.
Izvor: Index/Stjepan Mati