Dani su inauguracije prve hrvatske predsjednice, što je opći predmet razgovora, posvuda isto. Iako je trenutak povijesni uvijek kad se nešto događa prvi put, život zasigurno nije stao. A, nije se ni promijenio radi tog, jer je to malo vjerojatno. No, i bez povijesnih trenutaka, malo se toga u Hrvatskoj mijenja. Jesmo li ”puni života” ili ne, svejedno je.
Mladima nije nipošto lako, bez obzira što je neko opće mišljenje da ih malo što zanima, da su prilično neaktivni i kako su svojevrsna izgubljena ”generacija Y”. Oni su uvijek slika sviju nas velikim dijelom. Nije to pitanje samo opće globalizacije u kojoj se gubi osobnost, opsjednutosti raznim modernim uređajima i okupiranosti društvenim mrežama, odnosno ‘znanjima’ pokupljenim s interneta, a niti odsustva nekog uzora koga treba svatko u svome koračanju kroz život.
One koje im stvarnost nudi, vrlo su loše kvalitete, ‘roba s greškom’ i kad bi mogli birati teško da bi takve izabrali. Da pojedini profesori na fakultetima izigravaju ‘bogove’ nije tajna, to znamo i iz osobnog iskustva, i nije neka rijetkost. Znamo isto tako, da se nadležni rade gluhi i slijepi kada se o tome govori, pod egidom ”istražit će se”, kao da ih se to ne tiče. Iako se svako malo u javnosti pojave neka istraživanja o tome što mladi znaju, ili mnogo češće, što ne znaju.
Fakulteti su u većini slučajeva, što zasigurno ne zavisi od generacija studenata, nego mnogo više o svemu drugome, jako srozali kvalitetu rada. Od kulture ponašanja, ophođenja sa studentima do sprovedbe ispita. Čuđenju bi trebalo biti manje mjesta nego zgražanju. Posljedica je klasična hrvatska, nikomu ništa.
Poštivanje rokova za ispite, koje su sami zadali, za mnoge je profesore prema svemu sudeći, igra. Na Filozofskom, kao i Kineziološkom fakultetu, učestalo se događa da se rokovi mijenjaju a da se ne obavijeste studenti, ili se profesor ne pojavi u zakazanom vremenu ispita bez ikakva objašnjenja. Uzmanjka li time rokova za ispite, a koga briga.
Već su gotovo legendarno zle odredbe koje se postavljaju za prolazak ispita. One čije testove vjetar okrene, neće pregledati i ispravljati, ili oni na koje se prolije kava, ne dolaze u obzir. To je zaista negdje blizu onog čuvenog mišljenja profesora da”studenti mogu dobiti najviše trojku, za četvorku zna profesor, a samo Bog za peticu.”
I pri kraju studija, kad se dođe do trenutka da ga treba samo isfiniširati, što bi trebao biti možda čak i lakši dio jer je za studentima cijeli studij, profesori u velikom broju imaju još što za reći. Ne za sebe nego studentima. Poznato je koliko je važan mentor, no to gotovo da više ne postoji u dobrom, gotovo kolegijalnom odnosu. Postalo je uobičajenim da se radovi koji studenti daju profesorima na uvid, ne vraćaju sve do zadnjeg trenutka, a kad se vrate studenti i nemaju što raditi jer više nema vremena za to.
Na Kineziološkom fakultetu se na katedri jedrenja profesor nije pojavio na ispitu, jer je u to vrijeme davao satove iz jedrenja ”u fušu”. Na moru, naravno. Pa, je brže bolje otišao tamo napraviti posao i – ostao zato bez ikakvih sankcija.
Ipak, ono što se može čuti da se događa na ispitima na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, prelazi i granice bujne mašte. Naime, na tom fakultetu trideset studenata je polagalo ispit iz Uvoda u ekonomiju, koji im je sporedni predmet. Svih njih trideset nije prošlo, i to odmah na prvom pitanju. Pitanje je glasilo: Kako se zove pas autora knjige? To se zove i odgoj i obrazovanje valjda. No, kad su se pritužili studenti prodekan im je dao mogućnost dodatnog roka, ne ostajući dužan, jer smatra da je svih trideset studenata nešto pogrešno shvatilo (i to na prvom pitanju!). Tko je tu lud, tko zbunjen, a tko normalan.
No niti pas se “ne zove”, već bi pitanje trebalo glasiti “Kako je ime psu autora knjige”, a autor knjige ga, pretpostavlja se – doziva.
