Na Zimske olimpijske igre putuje 37 članova iz Hrvatske, a samo 11 sportaša. Od toga će 18 biti u pratnji osmero skijaša alpinaca. Uz vođu ekipe Vedrana Pavleka bit će tamo, naime, još 11 trenera i 6 servisera
Uhhh… Eto, riskirat ću da mi Ante Kostelić (opet) kaže da nemam pojma o alpskom skijanju i sportu uopće. Riskirat ću i da me falanga skijaških novinara (opet) proglasi mrziteljem alpskog skijanja i sporta uopće. Riskirat ću, eto, sve to, a riskirao bih i puno više samo da mogu reći/napisati sljedeću rečenicu: sastav hrvatske delegacije za Zimske olimpijske igre u Sočiju nepravičan je, podcjenjivački i sramotan!
Otkud sad to?
Vjerojatno ste negdje čuli ili pročitali da će hrvatsko olimpijsko izaslanstvo na XXII. zimskim olimpijskim igrama brojati 37 članova, od kojih su 11 sportaši. Spomenute sportašice i sportaši su alpski skijaši (8) Ivica Kostelić, Natko Zrnčić Dim, Dalibor Šamšal, Filip Zubčić, Matej Vidović, Sebastian Brigović, Sofija Novoselić i Andrea Komšić, skijaši trkači (2) Vedrana Malec i Edi Dadić te snowboarderica (1) Morena Makar. No, u ovom slučaju to nije vijest.
Prava vijest je sastav službenih osoba u pratnji spomenutih skijaša. Inače to na Olimpijskim igrama funkcionira prema kvoti 0.55, odnosno na jednog sportaša može ići tek nešto više od pola pratećih osoba. To bi značilo da je ovih naših 11 olimpijaca priskrbilo službenu akreditaciju za još svega 6 trenera/službenih osoba, no u Sočiju će ih u njihovoj pratnji biti čak – 26! Od toga 18 (osamnaest) u pratnji onih osmero skijaša alpinaca!! Uz vođu ekipe Vedrana Pavleka bit će tamo, naime, još 11 trenera i 6 servisera!!! Dakle, iako se naši alpinci u Sočiju uglavnom neće boriti za pozicije ispod 30. mjesta, svaki od njih imat će na usluzi 1.4 trenera i nešto manje od 1 servisera.
Vojska trenera i servisera
E, sad, vjerojatno nitko nema ništa protiv da uz Ivicu Kostelića, uistinu velikog i vrijednog sportaša, budu treneri Ante Kostelić i Kristian Ghedina pa, hajde, i Janica Kostelić pa, hajde, i dva servisera pa, hajde, i glasnogovornik skijaškog saveza. Ono što je sramotno i istinski nepravično jest to da još 12 trenera i servisera ostaje na dispoziciji – kome?! Mogu ja sto puta nemati pojma o alpskom skijanju i sportu uopće i još toliko puta mrziti alpsko skijanje i sport uopće, no nitko me ne može uvjeriti da Andrea Komšić, Sebastian Brigović ili Dalibor Šamšal vrijede tri puta više od Vedrane Malec, Edija Dadića ili Morene Makar, uz koje je su u delegaciji, sveukupno, tek dva trenera i jedan vođa ekipe.
Nadalje, ako uz Ivicu idu još dvije službene osobe istog prezimena, moramo li baš trpjeti i to da skoro svi oni anonimci i poluanonimci koji pluže iza njega također imaju prezimenjake među službenim osobama: Komšić, Vidović, Šamšal, Zubčić?! Sjećamo se koliko je problema bilo da uz Blanku Vlašić na Olimpijske igre u Peking, osim Bojana Marinovića, ide i njezin otac/trener Joško Vlašić, dok ovdje, eto, svaki početnik može na Igre voditi oca-trenera. Osim toga, koliko bi, k vragu, pratećih osoba trebalo ići na Igre uz Sandru Perković, ako ih uz Ivičinu i Pavlekovu skijašku dekoraciju ide 15-ak?! Naravno da cijela ta vojska trenera i servisera nema službene akreditacije i ne spava u olimpijskom selu, već za njih treba pronaći i platiti još i poseban smještaj.
Hrvatska nije skijaška nacija
Ova hegemonija i favoriziranje alpinaca nije, dakako, od jučer niti se ona najjasnije očitava u sastavu olimpijske delegacije za Soči. Pogledajte dokumente Hrvatskog olimpijskog odbora koji se zovu Projekt Soči i Projekt Rio i bit će vam sve još i puno jasnije. Zimski olimpijci za Soči (potpuna dominacija alpinaca), odnosno troškovi njihovih četverogodišnjih priprema uključujući i stipendije, iznosili su 11 milijuna kuna. Dakle u prosjeku milijun kuna po glavi. Za pripreme i stipendije priželjkivanih 145 sportašica i sportaša na OI u Rio de Janeiru planira se, pak, potrošiti 43 milijuna kuna. Ili 300 tisuća kuna po olimpijcu. Ako ovdje nije riječ o diskriminaciji, i to boljih u korist loših, onda riječ ‘diskriminacija’ više nema značenje koje je nekad imala.
O isplativosti i rezultatima takvog ulaganja ne treba, dakako, trošiti riječi. Hrvatska nije, nikad nije ni bila, niti će ikad biti skijaška nacija, što god o tome mislili Ante Kostelić, Vedran Pavlek i Milan Bandić. Na ZOI u Torinu 2006. je, tako, bilo 23 naših sportaša, u Vancouveru 2010. godine njih 18, dok će ih u Sočiju, eto, biti 11. Špekuliralo se s brojkom 15, no famozni hrvatski bob četverac ovog se puta, ipak, nije uspio plasirati…
Eto, riskirat ću da mi ispod teksta opet napišu kako u svojim kolumnama vodim privatni rat protiv Zlatka Mateše, no iz svega navedenoga je neosporno da aktualni predsjednik HOO-a i njegovi vazali vode hrvatski sport poput srednjevjekovnog feuda. Vješto vozeći slalom i veleslalom između balvana, pardon – štapova, koji ih u tome podržavaju i poslušno dižu ruke.
