Sjedim doma, sam u svojoj radnoj sobi, i pokušavam nakon dužeg vremena, poloviti konce, posložiti neke stvari i događaje na svoje mjesto, naći neki mir u tom mentalnom kreiranju rasporeda i pospremanja ladica u glavi. Rijetko imam ovakve trenutke, a još rjeđe tendenciju da ih stavljam ‘na papir’, u ovom slučaju za kolumnu – za koju me Sandra već tjednima zapitkuje i lagano gurka da nešto napišem. Međutim, nakon ovih par ludih dana, nakon jučerašnjeg potresa koji je bio istinski dramatičan – strašan, nakon današnjeg ranog jutra kada su krenuli ‘after shocks-i’, a sve to vrijeme ne jenjava ni ludnica oko Covid-a, i sve nam je bliže, uistinu mi treba neki vlastiti smiraj, neko resetiranje prije nego uđemo u novu 2021. godinu.
…
Kako smo već prije imali razrađen plan gdje se u klinici skloniti u slučaju ovakvog potresa, anesteziolog je povukao pacijenticu na operacijskom stolu ispod široke betonske nosive pregrade, dok sam se ja s drugim osobljem sklonio pod masivni štok. Struja je nestala isti tren, baš kao i signali mobitela. Pogledao sam kroz prozor, a Deželićeva ulica već je bila puna prestravljenih ljudi koji su istrčavali iz svojih stanova i zgrada, ponekih crjepova na cesti, svirali su silni alarmi. Ukratko, apokaliptični doživljaj.
U jednom trenutku smo se i ja i anesteziolog zapitali kao bi to sve izgledalo da je potres tresnuo kojih 10 minuta ranije dok smo još duboko bili u operaciji, a žena u anesteziji?!
…
U jednom trenu napokon mi je zazvonio telefon i moj mlađi sin javio se u panici. Svi su dobro, ali prestravljeni i u šoku. Osjećam da je na rubu suza i da moram što prije doći doma.
Istovremeno, vraćaju se signali na mobitelima, stižu poruke, od svukuda; od Ljubljane, Beča, Amsterdama, Podgorice, Istre, Sarajeva… Svi su osjetili potres i svi znaju da je Zagreb bio tik do epicentra.
Prijatelji se brinu, a ja šaljem samo kratke poruke, svi smo – ok i ‘thumbs up’ emoji, iako daleko od toga da smo – ok. Jednostavno smo imali sreće, živi smo, neozlijeđeni, zgrada čitava, iako zdrmana. No realno nismo – ok. Daleko smo od toga.
Čujem da je negdje u Petrinji poginula curica, da su ljudi zatrpani pod ruševinama, da je centar grada nestao u tih desetak sekundi. Zar je moguće da se toliko nevolja sručilo na nas u samo jednoj jedinoj godini??
Kolumna se nastavlja. U cijelosti je možete pročitati na LINKU.
