Hrvatica Amani El Balawi je u zagrebačkoj zračnoj luci dočekala svog oca kojeg je rat zatekao u Gazi. Novinarima je opisala kako se osjećala ovih dana dok je pokušavala stupiti u kontakt s ocem.
-Moj otac bio je u katastrofalnoj situaciji, kao i svako tamo. Izašao je uz pomoć veleposlanstva jer smo na vrijeme poslali dokumente. Sačekali su ga na egipatskoj strani i sad je na putu za Zagreb. Amani je rekla kako je njezin otac krajem rujna otišao u pojas Gaze posjetiti braću i sestre.
-Nitko nije mogao ni zamisliti što će se dogoditi, iako su oni tamo navikli na sve to, ali nikada do ovakvih razmjera nije došlo, rekla je.
Na pitanje kako je uspjela komunicirati s ocem, rekla je da dva-tri dana nisu uopće imali kontakt .
-Većinom smo se čuli ujutro preko telefona, direktno smo zvali na njegov broj mobitela. A kada je htio internet, morao je ići do jedne banke koja je na otvorenom. To je bilo jako nesigurno, rekla je Amani.
Rekla je i kako za obitelj koja ostala u Gazi kaže mogu samo moliti jer nemaju gdje pobjeći.
“Oni su i dalje u izbjegličkom kampu. To je katastrofa jer se i tamo svugdje još uvijek bombardira”, poručila je Amani koja je zatim potrčala prema ocu koji je stigao u Zagreb: Prije nego što ga je zagrlila poljubila mu je ruku kao izraz poštovanja.
“Jako mi je dirljivo kako je ova prelijepa djevojka Amani na ZG aerodromu dočekala svog oca iz Gaze, Palestinca i hrvatskog državljanina. Prvo mu je poljubila ruku pa ga onda zagrlila.Iskaz poštovanja prema ocu kakav se teško viđa u današnje doba. Može nam to djelovati zastarjelo, patrijarhalno, običaj koji je na našim prostorima odavno nestao, ali je meni dirljivo. Ja bih vjerojatno potrčao nesputano u zagrljaj”, primijetio je novinar N1 televizije Ilija Jandrić.
U raspravu se uključio i književnik Renato Baretić.
“Prije desetak godina bio sam na jednomjesečnoj stipendiji, u stanu usred Istanbula (točno ispod Galata kule). Navečer sam znao kroz prozor, preko kalete, čavrljati s konobarom s terase restorana preko puta. Svako malo me dozivao da im dođem u goste, ali moje opravdanje bilo je razumno: em znam da ste skupi, em ne poslužujete alkohol – pa i zanimljivije nam je ovako. Zadnjeg dana popodne, par sati prije no što će po mene doći taksi za aerodrom, ipak sam otišao, da se barem raziđemo ko ljudi, kad smo se već družili ko šišmiši. I frajer zamoli kolegu da ga mijenja u njegovom sektoru (nije bilo previše gostiju), pa krenemo u tišu priču o koječemu, uključujući i politiku njegovog predsjednika, zbog koje se kani vratiti u rodnu Njemačku, pa mi donese neki kolač i novi sok od šipka, odbije da platim, odbije i napojnicu, a kad sam izlazio – prignuo se, poljubio mi ruku i mojom nadlanicom dodirnuo svoje čelo. Ja sam bio potpuno izbezumljen, zbunjen, koji se k događa, da bih tek po povratku ovamo naučio da je takva gesta izraz osobitog poštovanja. Zaslužio ga nisam (barem po mojim kriterijima) a danas mi je baš bilo milo kad je lijepa Amani najprije tako pozdravila svog oca. I nekako imam osjećaj da bi i on nju tako dočekao, da su bili u obrnutim situacijama zadnjih tjedana”, napisao je Baretić.
U raspravu se uključio i novinar Robert Tomić Zuber.
“Nepoznavanje tuđe kulture nerijetko zna biti prostor za stvaranje predrasuda… U tvom postu vidim samo poštovanje tuđe kulture, ništa više, ništa manje. A da se ne pravimo da nam ovakav postupak nije kulturološki stran, rukoljub svećenika, biskupa, monsignora, Pape.. zvuči poznato”,napisao je Zuber, a na to se nadovezao Nebojša Taraba.
“A sto se tiče “kultura” u kojima kćeri očevima ljube ruke, žene muževima peru noge ili ne sjedaju za stol za kojim jedu muškarci, odrastao sam blizu toga, i ne bih to nikako idealizirao i romantizirao. U pitanju je samo i jedino diskriminacija zena, nikakav red i običaj. Ništa je nikome ne namećem. Jasno sam ti rekao u prvom komentaru da JA nikada ne bih poželio da mi kćer ljubi ruku. A kad me već vuces za jezik, on je svoju odgojio tako jer je to vjerski kanon. I on je u velikom dijelu islamskog svijeta nametnut i kroz državne zakone. Upravo onako kako to žele i klečavci. Ponavljam ti po tko zna koji put da me čudi da ti vidiš pozitivnim to da kćer ocu ljubi ruku kao gospodaru ( jer da, to je gesta poniznosti) umjesto, kao sto si i sam rekao, da mu se bacila u zagrljaj i on njoj jer se ziv vratio iz pakla Gaze.”, napisao je Taraba.
“Dragi Nebojša Taraba zarad jednoga krvavog rata, u kojem nevinih ljudi ima na jednoj i drugoj strani, više od 3000 djece pobijenih u tri tjedna – ne valja osuditi cijelu jednu kulturu. Ne treba ju idealizirati, valja ju shvatiti, kontekstualizirati. I pritom ne zaboraviti da dio takve kulture ima i u naših susjeda, prijatelja, dobrih ljudi. Koje ćemo generalizirajući povrijediti, ono što smo dobro gradili sa njima u poraću srušiti. A poljubac očeve ruke, ako baš hoćeš imaš na brdovitom Balkanu koliko ti srce poželi, žena koje ne sjedaju za stol s muškarcima također. I ne, nije u tim dnevnim boravcima, kućercima polumjesec na zidu – već ili križ ili krst. I ne vidjeh ovakva ograđivanja od balkanske vintage kulture. To nam dođe kao eros prošlosti, ethno touch… Dvorište svoje treba prvo pogledati, prije nego verbalnim bravurama krenemo čistiti tuđa”, odgovorio mu je Robert Zuber.
U raspravu se uključio i novinar N1 televizije Ivan Hrstić koji je zamjerio Jandriću što ima dvostruke kriterije. Jako mu je smipatično kada Amani ljubi ruku svom ocu, ali zato kritizira molitelje na Trgu bana Jelačića.
” Uopće te ne pitam za skup, već zašto ti se s jedne strane sviđa, a s druge strane se rugaš patrijarhalnoj ideji u kojoj netko misli da je dobro da je glava obitelji ujedno i duhovni autoritet. o kojoj god vjeri ili ne-vjeri se radilo”, napisao je Hrstić.
Foto: Screenshot
