Propast Ivice Todorića i koncerna Agrokor, koji je simbolično začet na temeljima malog biznisa s cvijećem, puno je više od propasti jedne kompanije. Riječ je o propasti koncepta novokomponiranog modela poduzetništva, u kojemu se poduzetnik i vlasnik tvrtki i nekretnina postaje bez kune u džepu, zahvaljujući izmišljenim kreditima i političkoj podršci i vezama, koji prevladava u Hrvatskoj od njenog osamostaljenja. Znamo u čijim se bespućima neozbiljnosti rodila ideja po kojoj teško branjenu zemlju treba jednostavno predati u ruke 200 bogatih ljudi. To su, valjda, trebali biti najsposobniji među nama, oni koji će svojom poduzetničkom energijom, hrabrošću, znanjima i sposobnošću osigurati prosperitet Hrvatske, a ispalo je da su to tek hohštapleri koji su uvijek prvi u redu za podjelu plijena, koju je još u ratno vrijeme omogućila privatizacija.
Oni najbliži politici koja je Hrvatsku odlučila vratiti u feudalizam, među kojima je bio i Todorić, najbolje su prošli i tu su neozbiljnu ideju najozbiljnije shvatili. Tako je Hrvatskom zavladala ekipa koja poduzetništvo doživljava kao puko grabljenje svega što se može oteti na moderan način, preko zadužnice, mjenice i hipoteke, koja poslovanje vodi kao da vozi bicikl. On ide sve dok gazda ima sape da gura pedale, a čim se makar i nakratko zaustavi da uzme daha, cijeli bicikl se raspadne, kako smo to jednom već imali prilike čuti, od koga drugog nego od jednog novokomponiranog hrvatskog poduzetnika. Todorić je do sada nekako pedalirao, iako je već bilo situacija u kojima se činilo da neće preskočiti neke hupsere, pogotovo nakon što se nedavno pretovario Merkatorom. Išlo je, ali ne zato što je Gazda imao sape, nego zato što je prigrabio toliki udio tržišta i usluga da može ucjenjivati, i zaposlene, i dobavljače, pa i sve nas iz čijih su se poreza isplaćivali poticaji za njegove poljoprivredne tvrtke unedogled. Istodobno, Todorić je preko marketinga ucjenjivao i medije, od kojih su neki zdušno gradili sliku o Agrokoru kao jednoj od naših najuspješnijih kompanija i tako bildali prihode koje su izgubili na tiraži, tako da oni koji bi i htjeli reći nešto o tome da je riječ o najvećem neplatiši, u medijima uglavnom nisu imali šanse.
Tako se farbala stvarnost. U međuvremenu, Gazda je gomilao tvrtke i usluge u kioscima, sve dok bicikl nije postao prespor i dok jednostavno nije morao stati. Zanimljivo je pritom kako još od 2015. godine pomalo čisti hipoteke tvrtki sa svoje privatne imovine te kako kao odgovorni poduzetnik kojega ističemo za primjer od početka krize nije nimalo umanjio isplatu dividendi. Tako je samome sebi, odnosno članovima svoje obitelji isplatio više od 750 milijuna kuna, ni ne zamislivši se, valjda, nad mogućnošću da dividendu vrati u poslovanje i time – na primjer – plati dobavljače. Kao da ništa nije naučio iz serije Sulejman Veličanstveni, koja se prikazivala i kod nas, a čiji su glavni protagonisti, upravo na poziv, pa i na račun Todorića, u Konzumu potpisivali svoje fotografije: Kad bi nastupile gladne godine, taj bi obavezno narodu podijelio dio blaga iz riznice, da sačuva mir.
Na stranu šala, jer više nije smiješno: Iz dana u dan nižu se vapaji dobavljača da im netko pomogne u užasu koji je pokrenulo zaustavljanje Agrokorovog bicikla, a koji bi kao od šale mogao povući i mnoge druge, do sada relativno uspješne tvrtke (teško je uspješnima zvati one koje ne uspiju naplatiti posao, ali iz komocije i dalje rade s istim partnerom i ne traže druga tržišta), što znači ugrozu radnih mjesta za još stotinjak tisuća ljudi. Sad kad je voda dogurala do grla, teško je očekivati da dobavljači prihvate nekakav standstill aranžman, koji ih ostavlja u poziciji isporučuju robu, dakle upumpavaju novac u Agrokor, ali je pitanje kad će i što naplatiti, ako žele sačuvati radna mjesta i ostati na tržištu. Na koncu, neki od njih već se susreću s blokadama koje je pokrenula lavina informacija o dugovanjima Agrokora.
U konačnici, na žalost, jedino rješenje može biti otvaranje niza stečajeva nad Agrokorovim tvrtkama, što bi bilo i najpoštenije rješenje, no opet je jako teško reći tko bi što u cijeloj priči uspio naplatiti, uzmemo li u obzir činjenicu da tvrtke iz koncerna duguju jedna drugoj i jamče za dugove jedna drugoj. I opet na žalost, drugo je moguće rješenje poseban zakon koji je upravo prošao saborsku proceduru. Pitanje je tko bi i kada raspetljao taj čvor, pogotovo što svako malo izviruju i novi, pa se tako pojavila informacija da je jedan od Todorićevih problema i propast građevinske tvrtke Nikice Valentića. Ivica je Nikici posudio lovu koju ovaj zbog propasti građevine i gomile neprodanih stanova ne može vratiti, osim vlasničkim udjelom, pa bismo uskoro, valjda, na kiosku mogli birati i elitne stanove za najam…
Ukratko, ako ne želimo da Agrokor povuče veliki broj vjerovnika za sobom, nema druge nego donijeti nekakav poseban zakon. No, bilo bi puno poštenije da se vlast kloni dugačkog naziva zakona kojim se maskira pravo stanje stvari i da ga nazove onako kako ga mediji od prvog dana zovu: „Lex Agrokor“. Zakon koji je smišljen samo i isključivo za spašavanje posrnulog koncerna Ivice Todorića, e da bismo izbjegli puno veći užas koji na kilavu hrvatsku ekonomiju njegov pad može ostaviti. Sad kad je isisao iz Agrokora baš sve što je mogao, sad država treba dati povjerenika koji će restrukturirati kompaniju, da bi ju postavio na noge i – vratio Todoriću.
Od politike koja je stvorila feudalca Todorića, visokim državnim poticajima hranila mit o njemu i stalno se poziva na njega kao primjer uspjeha, ne može se očekivati ništa drugo nego da ga i spašava. Građani sada baš i ne bi trebali imati pravo glasa, ako žele zadržati radna mjesta u vjerovničkim kompanijama. Sve ovo vrijeme imali smo prilike reći što mislimo, kako na izborima, tako i na ulici, pa smo uglavnom – šutjeli.
