Otkrivanje spomenika Aleksandru Puškinu na Bundeku poslužilo je razlogom za ne baš ugodan zaključak o našem bratu – novinaru.
Tko uči ove novinare? Sjećam se nekoliko stvari koje su me jako začudile. „Priučeni“ stručnjaci bez odgovarajuće diplome (a ja kao i svaki strukovni šovinist mislim da svugdje može biti priučenih stručnjaka, samo ne u novinarstvu). Odnosno, recimo ovako. Čovjek može biti književnik bez naobrazbe, osim toga gdje se uči za književnika? Čak ni u cijelom svijetu poznati Literaturni institut im. Maksima Gorkog u Moskvi ne garantira da će od sposobnog publicista ispasti dobar književnik. Može pisati eseje, kolumne, prevoditi sa stranih jezika, ali ne mora izrasti u poznatog književnika. Kako veli moja prijateljica Natalija Vorobjova Hržić – književnost, a posebno pjesništvo, nije pisanje, to je zapisivanje kada se otvara, kako ona to zove, ”kanal odozgo”. Druga je stvar kad „kanal“ odabere čovjeka koji ne zna složiti rečenicu, ali to ipak nije novinarstvo. Novinarstvo treba ozbiljno obučavati. Završila sam filološki fakultet katedre za novinarstvo jer u mojoj Odessi nije bilo posebnog fakulteta, sve je bilo u sklopu filozofskog fakulteta kao jedna od grana, pa još uvijek pomalo zavidim kolegama koji su završili novinarski fakultet u Kijevu (a Moskvu da ne spominjem) jer su dobili kud i kamo kvalitetniju novinarsku naobrazbu. Informatičko novinarstvo, analitičko, istraživačko, kritičko, esejistika, intervju kao poseban žanr itd.
Jednom je na festivalu svjetskog kazališta gostovao teatar-studija Petra Fomenko iz Moskve s predstavom „Tri sestre“. Na presici sam radila kao prevoditelj i bilo me je sram kad nitko od novinara nije mogao postaviti suvislo pitanje te je netko predložio glumcima da ispričaju ponešto o predstavi, na što je Madlen Džabrailova predložila novinarima da postave možebitna pitanja nakon predstave. Bilo me sram, ali bila sam i dovoljno zločesta da ne „vadim“ kolege iz gabule jer su se morali pripremiti ili ne doći na presicu kad je već rusko kazalište za njih potpuna nepoznanica.
Tada sam se sjetila svojih profesora novinarstva i njihovog drilanja nas – umišljenih brucoša. Odmah u startu jasno su nam dali do znanja da smo mladi glupani puni ambicija, a onda su pet godina od nas „lijepili“ novinare.
Da se vratim na „priučene“. Koliko god je u Sovjetskom Savezu korupcija bila razvijena, kad se radilo o časti struke nije bilo zapošljavanja preko veze. Odnosno lažem, bilo je, ali utoliko što su se svi „s vezama“ morali poredati s diplomama „u zubima“, te tijekom 6 mjeseci dokazivati svoje novinarske sposobnosti i tek tada od onih s istim novinarskim vještinama birali su čija je veza deblja. Međutim, pametan urednik uvijek bi imao asa u rukavu – nekog „bezVEZnjaka“, ali sjajnog novinara kojem bi svakako dao šansu.
Zbilja, ponekad imam osjećaj da neki od hrvatskih kolega čak nemaju pojma o formuli Kvintiliana: 5W+H: what? who? where? when? why? how?
Možda kolegama, a i čitateljima, bit će zanimljivo da se ruska žurnalistika temelji na pitanjima Tretjakova-Kabakova „što će se dogoditi?“, „tko i zbog čega će imati koristi?“, „tko je saveznik i tko protivnik?“. Kod prepričavanja novosti vrlo je bitno u startu postaviti ključno pitanje te započeti članak odgovarajući na njega. Ako novinar ima namjeru predstaviti događaj kompleksno, mora koristiti princip „obrnute piramide“ – antipriče – tekst s narušavanjem kronologije, od najvažnijeg prema manje važnom.
Često se u potpunosti ignoriraju takvi faktori kao što su: razmjeri događaja (broj sudionika i količina utrošenih novaca), značaj događaja (koja i kako je velika ciljana skupina), blizina događaja (teritorijalna i psihološka), ljudski faktor, je li osoba jako poznata itd.
Koliko mogu primijetiti, neki novinari informativnog žanra potpuno ignoriraju pristup ambivalentnosti. Uz sve poštovanje prema kolegama, skoro u svakom materijalu, što u novinama, što na televiziji, pozicija novinara jasno se da iščitati. Točno se može reći na čijoj su strani simpatije novinara. Ovdje moram priznati da time i sama griješim, jer napraviti idealan materijal s pozicije ambivalentnosti viša je pilotaža. Osobno sam bila „kažnjavana“ za svoje psine tako da bi me ”prognali” u redakciju novosti pisati izvještaje s mjesta događaja. Nakon par dana već sam ridala na ramenu urednika, molila za oprost grijeha i tražila da me vrate u moju redakciju za kulturu i mladež.
Tako da ovo nije kritika nego konstatacija činjenica. Recimo, kad smo kod otkrivanja spomenika Aleksandru Puškinu na Bundeku. Na internetu i u novinama pronašla sam nekoliko članaka o tom događaju dok su sve televizije i novine zabilježila mišljenje Bandića o krizi u Vladi koje je on iznio već sto prvi put.
Bandiću su postavljali pitanja o Vladi i o tome što će biti dalje kao da je on baba vračara, a nitko se nije sjetio pitati što će on u Moskvi i što je Vesna Kusin radila u SPB već tri puta. Ona tamo odlazi gledati spomenike ili nešto se kuha? Ako to sve spojimo s usputnom informacijom da Gazprom želi kupiti državni udio u HEP-u i otkupiti mađarski udio u MOLU, već je jasno da Milan Bandić gleda puno dalje od cijele Vlade zajedno. Jer dok svi ostali osluškuju što su rekli Ameri i s koje noge su se danas digli iz kreveta, Bandić metodično radi pripreme za sutrašnja ulaganja.
Osim toga, Puškin je ime u cijelom svijetu, te je 2010. godine dan njegovog rođenja 6. lipnja UNESCO proglasio međunarodnim danom ruskog jezika.
Inicijator projekta Oleg Volovik, predsjednik svjetske organizacije pisaca na ruskom jeziku, od srca se zahvalio gradu Zagrebu i Milanu Bandiću, te je izrazio nadu da će roditelji dok prolaze s djecom kraj spomenika moći djeci odgovoriti na pitanje: „tko je to?“. Nisam baš sigurna. A da stavimo pored spomenika ploču s tekstom kao u ornitološkom rezervatu?
