Određivanjem buffer zone pogoduje se velikim hotelskim kućama, kao i velikim investitorima kojih u Dubrovniku ne nedostaje i koji grade stotine i stotine kvadrata poslovnih i stambenih prostora. Tako smo došli do situacije u kojoj su spomenuti investitori čitavu uvalu Lapad pretvorili u kopiju Neuma…
Čuvena buffer zona prosječnom građanu ne znači ama baš ništa dok taj isti građanin ne odluči na svojoj parceli, pored svojeg stana ili kuće sagraditi neki objekt koji bi mu na određeni način podigao kvalitetu života. Naime, buffer zona (zaštitna zona kojom se čuvaju dobra svjetske kulturne i povijesne baštine) u Dubrovniku je proširena na šire područje od dotadašnjeg, a proširenje je predložilo samo Ministarstvo Kulture. Time je praktički spriječena bilo kakva gradnja u području zaštitne zone.
Naravno, kao i uvijek, ne vrijede sva pravila i sto za sve, pa se o dređivanjem buffer zone očito pogoduje velikim h otelskim kućama, kao i velikim investitorima kojih u Dubrovniku ne fali i koji grade stotine i stotine kvadrata poslovnih i stambenih prostora. Tako smo došli do situacije u kojoj su spomenuti investitori čitavu uvalu Lapad pretvorili u kopiju „Neuma“, dok je istovremeno stanovnicima, recimo Sv. Jakova, onemogućena bilo kakva gradnja. Pitamo se tko je iscrtao navedene buffer zone te zašto iste nisu ucrtane na primjer i u Lapadu nego samo na padinama Srđa i u Sv. Jakovu. Koji su točno bili kriteriji?
Iz dopisa Ministarstva kulture vidljivo je da se na popisu takvih zona ne nalaze ni Rovinj ni Zadar ni Split, ali se nalazi Dubrovnik. Postavlja se pitanje: je li i što točno, Grad Dubrovnik poduzeo da spriječi nekog činovnika iz Ministarstva kulture da iscrtava zaštitne zone na način kako to odgovara nekom velikom investitoru, dok istovremeno tako iscrtane zone očito ne odgovaraju građanima Dubrovnika. Pitanje je upućeno Gradu Dubrovniku, ali nažalost Grad Dubrovnik se na to pitanja nikad nije očitovao.
Dalo bi se zaključiti da buffer zona ide u prilog velikim investitorima koji grade zgrade i time se građane prisiljava da tim istim investitorima skupo plaćaju stambene kvadrate.
Proizlazi da su stanovnici Grada, zbog postupanja Ministarstva kulture prema UNESCO-u (a kako bi netko iz ministarstva dobio neku pohvalu ili dao Bog se zaposlio u njedrima UNESCO-a) onemogućeni da na svojim parcelama prošire svoj stambeni ili izgrade poslovni prostor.
Teško je za povjerovati da bi gradnja ili proširenje kakve kućice narušila buffer zonu ili naljutila nekog referenta
u velikom UNESCO-u.
Zato podižemo obrvu na ovakve poteze Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika i pitamo se kome oni točno donose dobro u gradu i zemlji u kojoj se „proguravaju“ mnogi interesi, a istovremeno uskraćuju mnoga prava? Tko je prioritet Gradu i Republici Hrvatskoj? Reklo bi se da prosječan stanovnik nije.
