Život u neboderu stvarno može biti vrlo živopisan. Susjedi su svakako ljudi koje ne možeš birati i zato susreti s njima variraju; od onih vrlo ugodnih, do manje, pa čak i krajnje neugodnih!
Za neke možemo reći da su zahtjevniji, jer nešto traže i očekuju od vas, dok su drugi “potpuno nezahtjevni”, ne zanimate ih, sve dok im ne zauzmete omiljeno mjesto za parking…
Jedni su pristojni i pričljivi, drugi su gotovo bezbojni i nevidljivi. Dok jedni puno ulažu u dobrosusjedske odnose, drugi se ponašaju kao da su došli raditi na određeno vrijeme, pa se i ne trude ulaziti u dublji kontakt.
Pojedini ulogu „dobrog“ susjeda preozbiljno shvate, pa misle da polažu pravo da vas pitaju i krajnje osobna pitanja, kao da su vaši najbolji prijatelji. Ali, svi se slažemo u jednom: gotovo svugdje ćemo naći jednog problematičnog, s kojim nam se nije nikad ugodno sresti, jednog blago rečeno, ljubopitljivog, koji „gura nos tamo gdje mu nije mjesto“ i jednog privlačnog s kojim nam čak i blitz susret uljepša cijeli dan.
Posebna su kategorija “susjedi- parovi”. Dok su jedni nerazdvojni, za druge ni ne znaš jesu li uopće još u braku, jer ih nitko nije mjesecima vidio zajedno. Ili viđaš samo njega, kako protrčava pognute glave da ga netko slučajno ne pita za “nju”.
“Parovi –susjedi” uvijek bude radoznalost jer odaju međusobni odnos i govorom tijela. On hoda ispred nje, ona ga jedva sustiže nakrcana vrećicama, ili on i ona se drže za ruke i zaljubljeno gledaju. Ponekad imamo i slučaj da ona izlazi prva, a on petnaest minuta poslije s nabijenim šeširom do brade. Često su to upravo oni susjedi iz čijeg stana najjače odjekuje svađa.
Imamo nadalje i druge uvriježene vrste kao: brižan susjed, susjed lovac/lovkinja – poznat po zavodljivim pogledima u liftu, susjed mrgud (mrzovolja mu je redovno stanje duha), susjed kojeg svi obožavaju (jer za svakog ima osmijeh i pokoju toplu riječ), susjed čudak- jer sliči na luckastog znanstvenika, a živi s deset mačaka, tri psa i još nekoliko egzotičnih reptila, kojih se većina ljudi jako boji.
Tako i ja imam svog omiljenog susjeda. On je strastveni ljubitelj gljiva. Ponosan je, jer je pročitao sve knjige o gljivama i sad raspoznaje većinu. Vikendom, kad je lijepo vrijeme skuplja gljive po Sljemenu, sa svojom obitelji i nikad ne propusti meni donijet malo, „da se zasladim“ kako on kaže. To je već postao naš mali ritual. On donosi gljive, ja ih odbijam pola sata. On voli mislit’ da sam ja prepristojna i ne želim ostajati dužna a ja se zapravo panično bojim, da ta „slatka šumska pečurka“, nije smrtno otrovna bijela pupavka, ili zelena, ili bilo koja druga kobna otrovnica. Kako ga ne želim uvrijediti, uvijek ih na kraju uzmem. On odlazi sretan, jer sljedeći put možemo pričati o ukusnoj fritaji s njegovim gljivama. Duboko u sebi, zna da ih ne jedem. Nikad. Ali to ne sprječava da si, i dalje budemo – najdraži susjedi, jer gljive su nam – naravno, samo izgovor za druženje.
Osebujan susjed broj dva je sportaš. Trenira kad god mu se ukaže prilika za to. Prvi put sam otkrila da trči po stepenicama, gore-dolje, kad me jednom prilikom, umalo oborio na pod, izlazeći iz stana. Otada, sam ga viđala, da trči s različitim rekvizitima u rukama. Bilo je tu utega, vrećica s pijeskom pa čak i vrećica s placa jednom! I sve je bilo“ u redu“ , dok mu u divljem trku, nije pukla vrećica. Po stubištu se razlila tekućina koja je smrdjela po kiselom zelju. Susjedi su pomahnitali i dobro da nisu pozvali na javni linč. Danima su se žalili da su “istjerivali” taj miris. Obred istjerivanja je po pričama nalikovao obredu egzorcizma. Susjed je dospio na crnu listu i danas trči samo u prirodi i teretani.
Prva susjeda mi je simpatična mlada studentica. Voli sve što vole mladi. Ponekad, malo i previše. Ali, ne bi tu ništa bilo loše da se vikendima, redovno, ne održavaju tulumi kojih se valjda ne bi postidjeli ni stari Rimljani. Uvijek znam da je u najavi tulum, kad se hodnikom počne širiti miris nekih neobičnih opojnih supstanci, a iznutra istovremeno kreće cika i vriska. Krdo slonova zamišljam da ulazi u njen stan jer topot odjekuje, vrata stalno treskaju, a moji lusteri opasno ljuljaju. Znam da je zabava dosegla vrhunac kad začujem: „Caki, Caki, Cale, kupi mi sandale! Samo pazi Cale da ne budu male!„ ili „Ne smem s tobom kume, ćelave ti gume, vidi što se tresu na tvom Mercedesu!„ uz glasne povike ijujuuuu i ihaaaaaaa, kreće valjda – kolo. Ali mogu samo zamišljati da se su uhvatili u kolo. Pogađate i ona je dospjela na crnu listu. Ali nije odustala od svojih hobija. Samo ih je „preselila“ drugdje, da netko drugi, ne bi “preselio” nju.
Kao i u životu, tako i u susjedstvu, desi se da „klikneš„ s nekim novim susjedom i upoznaš ga bolje, od onih koji žive u neboderu dvadeset godina. O takvima ne znaš gotovo ništa, dok s drugima razviješ često i prijateljstvo.
Razmišljajući o ovoj temi, shvaćam da se ja na svoje susjede zapravo i ne ljutim, iako me ponekad malo iznerviraju, što je normalno, jer smo svi mi ljudi različiti: s drugačijim potrebama, stavovima i životnim navikama. I treba pomiriti te različitosti.
Kad bolje razmislim, ipak je više onih trenutaka kad me uveseljavaju, oplemenjuju i izražavaju brigu i pažnju. Kao i ja prema njima. I drago mi je da su tu. Na njih mogu računati, kao i oni na mene, ma kako čudni bili.
Jer, ne kaže se uzalud: „Bliži ti je prvi susjed, nego daljnji rođak!”
