Direktora rukometnog kluba PPD Zagreb tražili smo da nam komentira novi prijedlog Zakona o sportu te ostale probleme s kojima se suočavaju sportski djelatnici.
Jeste li zadovoljni kako je proteklo prvo čitanje Zakona o sportu u Hrvastkom saboru i koliko politika razumije značenje ovog Zakona?
Htio bih naglasiti da je prije spomenutog prijedloga koji je došao pred Hrvatski sabor bio aktualan jedan drugi koji je naknadno u određenim segmentima i člancima nadopunjen u našu korist. Prvotni prijedlog imao je određen broj vrlo negativnih stavki po hrvatske klubove, poglavito u dijelu da se status sportaša profesionalaca u kolektivnim sportovima regulira isključivo ugovorom o radu, a ne i ugovorom o radu i samostalnom djelatnošću što je bio slučaj u prijašnjem zakonu, a što je u konačnici i sastavni dio novog prijedloga, no tek nakon intervencija. To potencijalno ukidanje mogućnosti reguliranja statusa sportaša profesionalaca u kolektivnom sportu putem samostalnih djelatnosti bi za sobom nosilo puno posljedica. Prva je ta da bi u bruto iznosu poprilično porasle naknade za plaćanje plaća igračima što bi klubovima koji ionako kubure s nedostatkom novaca predstavljao dodatni problem. Možda bi si jedan ili dva kluba u nogometu mogli takvo što priuštiti, dok ostali koji nemaju takve tijekove likvidnosti ne mogu svakog mjeseca jamčiti redovnu isplatu plaća, već pribjegnu tome da jedan mjesec isplate i zaostalu plaću i sl. Eventualno neredovito isplaćivanje plaća dovelo bi do stečajnih razloga, međutim spomenuti članci koji reguliraju status sportaša profesionalaca u konačnici su riješeni na zadovoljstvo svih nas time što je ostavljena mogućnost reguliranja istog putem samostalnih djelatnosti i temeljem ugovora o radu čime smo koliko toliko zadovoljni predloženim izmjenama zakona. No, u principu se ne ide dalje u pogledu sveobuhvatnog rješavanja financiranja klubova već samo određenih pitanja koja su također ostala otvorena – poput pozitivnih novosti u smislu reguliranja statusa sportaša koji su ostvarili vrhunske rezultate na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima gdje dosad nije bilo usklađenja pa su se događale situacije da nekolicina igrača koji su zajedno osvojili zlatnu olimpijsku medalju imaju potpuno različite doživotne naknade. Ta doživotna naknada se stječe navršavanjem 45 godina života i iznosi jednu prosječnu plaću u RH u trenutku kad su stekli pravo na istu. Oni koji su ranije stekli to pravo su sve do ovog zakona imali puno manje doživotne naknade u odnosu na one koji su to stjecali kasnije i u tom kontekstu su te novine sasvim ok, kao i činjenica da su zaslužni treneri na natjecanjima gdje smo polučili vrhunske sportske rezultate temeljem izmjena ovog zakona dobili pravo na mirovinu što svakako pozdravljamo. Ima još nekih segmenata po pitanju definiranja statusa dijela sportaša, odnosno reguliranja stipendijskih ugovora gdje bi se produžila dob za stipendijske ugovore što je u svakom slučaju ok i određeni iznos koji bi se u tu svrhu izdvajano na godišnjoj razini. U svakom slučaju novi prijedlog zakona bolji je od dosadašnjeg, ali ponavljam, nije se bavio pitanjem financiranja sporta.
Zakon donosi i pozitivne novosti u smislu zasluženog nagrađivanja sportaša te definiranja njihovih mirovina, a uvedena je kategorizacija nagrađivanja za trenere. Pozdravljate li to?
To nam je aposlutno drago i sve te pozitivne promjene koje je donio novi prijedlog Zakona o sportu podržavamo. Drago nam je u konačnici i to što ti zaslužni sportaši za RH koji imaju pravo na takve mirovine dio našeg kluba. Gledajući iz njihove perspektive i svih onih koji su zadužili hrvatski sport i državu navedeno držimo pozitivnim pomakom.
Smatrate li problematičnim što Zakon ne rješava pitanje financiranja vrhunskog sporta?
Po pitanju toga znamo da ga spomenuti Zakon ne regulira ni na koji način i već smo u nekoliko navrata pokušali komunicirati određene prijedloge koji bi išli u smjeru rješavanja tog pitanja. Bitno je reći da između pitanja financiranja i funkcioniranja postoji znak jednakosti, odnosno financiranje je neophodni uvjet za funkcioniranje. Baza hrvatskog sporta, odnosno klubovi postepeno nestaju te debelo gubimo korak u odnosu na konkurenciju u Europi. Najviše gubimo korak u globalizaciji i nedostatku financija koja nam zapravo onemogućuje da budemo kompetitivni sa klubovima od kojih smo bili puno bolji u ne tako davnoj prošlosti. Ako uzmete u obzir činjenicu da su hrvatski klubovi u 80-tim godinama bili vladari hrvatske košarke, da je Zagreb 90-tih uz Barcelonu bio najbolji klub u rukometu, da su vaterpolski klubovi Jug i Mladost bili među četiri najbolje ekipe u Europi, da je u 90-tim godinama i odbojkaški klub Mladost bio sudionik dva Final foura Lige prvaka – ova trenutačna realnost 25-30 godina nakon toga ni na koji način ne obećava jer u svim sportovima koje sam spomenuo smo na vrlo niskim granama, da ne kažem da smo i potpuno marginalizirani. Rukometni klub Zagreb još uvijek održava određeni status koji ima u Ligi prvaka, međutim to postaje sve teže i teže, stoga smatramo da je neophodno iznaći cjelovito rješenje za financiranje sporta.
Koliko je točno da je vrhunski momčadski sport zbog manjka novca na izdisaju i možemo li radi istog zaboraviti na osvanjanje olimpijskih medalja i postizanja ostalih vrhunskih ostavrenja u momčadskom sportu?
To se nadovezuje na ono što sam maloprije rekao. Možemo navest primjer tadašnjeg košarkaškog kluba Jugoplastika koji je u 2. kolu Kupa Radivoja Korača u sezoni 1986/87 igrao protiv švicarskog Freiburga i pobjedio ga u dvije utakmice sa 93 koša razlike. U jednoj utakmici 120:55, a u drugoj 119:81. Prošle godine, nekih 34 godine od tog događaja, isti taj košarkaški klub, ovog puta kao košarkaški klub Split igrao je protiv spomenutog Friburga u kvalifikacijama FIBA-ine lige prvaka u Ateni, koja je po rangu slabija od ULEB-ove lige, i izgubili su s devet koševa razlike. Za tridesetak godina smo došli do toga da su nas ekipe iz egzotičnih košarkaških zemalja prestigli u košarci.
Koje je po vama idealno rješenje i treba li se vrhunski sport financirati samo preko saveza?
Idealno rješenje ne postoji, naš prijedlog u jednom dijelu ide u smjeru rasterećenja stope poreza na dobit kako bi gospodarstvo moglo financirati hrvatski sport, a u drugom predlažemo i rasterećenje stope poreza na dohodak. Nije uobičajena praksa da se vrhunski sport financira samo preko saveza. Ove godine, po prvi out je Vlada RH napravila rebalans državnog proračuna gdje su za sport namjenili dodatnih 60-tak milijuna koje su pripali savezima koji je dalje išao prema klubovima.
Jesu li lokalna zajednica kao i Grad Zagreb u zabludi kada tvrde da će se izdvajati novac samo za rekreaciju građana?
Mislim da je apsolutno nemoguće napraviti striktnu razdiobu između nečeg što se zove vrhunski sport i amaterski, tj. rekreativni. Da bi primjerice djeca bila ponukana krenuti nešto trenirati, neovisno o kojem sportu je riječ, moraju imati nekog idola. Ako dijete nema idola u liku Luke Modrića, Bojana Bogdanovića, Ivana Balića, Domagoja Duvnjaka, Marina Čilića ili Gorana Ivaniševića u neko prijašnje vrijeme, jako teško će odlučiti nešto trenirati. Ovisno o fazama razvoja i kapacitiranosti te djece određeni pojedinci postanu vrhunski sportaši, a neki se nastave rekrativno baviti sportom, no neophodno je im sustav omogući da se bave vrhunskmi sportom. U principu najveći priljev djece u sve sportove u Hrvatskoj dolazi nakon rezultata naših reprezentacija na kontinentalnim natjecanjima. Kad neka reprezentacija, bilo u nogometu ili rukometu, poluči vrhunski rezultat, automatizmom raste interes djece i automatizmom su i roditelji više spremni uložiti u njihove sportke aktivnosti te se time potiče razvoj te baze.
Zašto mladi i perspektivni igrači napuštaju domaće hrvatske klubove radi mizernih transfera u inozemstvu?
Oko tih mladih igrača je jako puno interesnih sfera, raznih managera, u nekim segmentima su i roditelji ti koji u djeci vide priliku za zaradu u budućnosti i olako u ranim fazama njihove karijere se odlučuju na korake da se priključe inozemnim klubovima za ne prevelike novce. Nisam siguran da je to pravi put. Kod nas je problem što su klubovi toliko osiromašeni da djeci ne mogu osigurati ni elementarne stvari. Čim netko pokaže talent i izdvoji se iz prosjeka, a ako ga netko zamijeti, za jako malo novaca ode van. Upravo iz tog razloga je iznimno bitno da se klubovi kao baza hrvatskog sporta u potpunosti revitaliziraju ne bi li omogućili nesmetan razvoj igrača koji bi trebali biti nositelji razvoja tog sporta u budućnosti i nositelji reprezentacije. Mi smo nacija koja voli vrhunske sportske rezultate i bojim se da prosječnost nije nešto što će bilo koga zadovoljiti i bojim se da bi se mogli naći u situaciji da u pojedinim sportovima u kojima smo trenutno kompetitivni na europskoj i svjetskoj spadnemo na razinu ispod prosjeka. Prilično sam siguran da ćemo jako teško ikad više uhvatiti korak sa globalnom konkurencijom.
Jesmo li zapostavili ulaganje u sportsku infrastrukturu? Koliko su daleko u tome otišli Mađarska ili Slovenija?
Nadam se da ćemo svjedočiti ulaganju, dosad je u recentnoj povijesti u tom smislu bilo jako puno najava, no malo toga se u konačnici realiziralo. Vjerujem da će zadnja najava koja se tiče stadiona neće stat samo na tome, nego da će se otvoriti put za ulaganje i u ostalu infrastruktur. Imamo problem što jedna jedina dvorana u Zagrebu koja ispunjava standarde EFH lige prvaka je Arena koja prima cca 15 tisuća ljudi, i gdje je organizacija iznimno skupa, a u slučaju da Arena nije na dispoziciji iz bilo kojeg razloga, ne možemo igrati utakmice u Zagrebu. Konkretno iduću utakmicu Lige prvaka protiv Wisle iz Plocka igramo u Varaždinu. Da imamo na raspolaganju Ledenu dvoranu Doma sportova, ne bi bilo problema, međutim nemamo i mislim da u smislu ulaganja u sportsku infrastrukturu već debelo kaskamo, ne samo za zapadom, već i za zemljama s kojima se ne želimo uspoređivati jer mislimo da su puno lošije od nas. Mađarska je primjerice puno novaca uložila u sportsku infrastrukturu, Albanija je izgradila vrhunske stadione, također i u Makedoniji, a Srbija je isto najavila da će izgradit veliki stadion. Iako kaskamo, nadam se da će se posljednje najave ostvariti i da nećemo stati samo na stadionima.
Što je prema vašem mišljenju sve nužno poduzeti prije drugog saborskog čitanja novog Zakona o sportu?
Zakon će vrlo vjerojatno kao takav biti usvojen, u odgovoru na prvo pitanje sam rekao da je sadržajno i formalno bolji od prošloga i tu nema nikakve dileme, međutim ne rješava se pitanje financiranja.
Je li ovo posljedna prilika da spasimo vrhunski sport u Hrvatskoj?
Nedavno mi je postavljeno isto pitanje na koje sam dogovorio da nije pet do dvanaest, već dvanaest i pet. To je otprilike realno stanje i pitanje je da li postoji stvarna volja svih sudionika da se nađe način cjelovitog financiranja i funkcioniranja sporta. Ako ona postoji, sustav će se kroz vrijeme vrlo vjerojatno revitalizirati. Međutim izgubili smo jako puno, i to ne samo rezultatski, izgubili smo i zbog nedostatka novaca te sve logistike koja je neophodna za funkcioniranje vrhunskog sporta. Trenutačno nismo u korak sa sportskom evolucijom koja je otišla daleko. jednostavno kroz tu globalizaciju financije su zahvatile sve segmente. Ekipe država s kojima se želimo natjecati, bilo na klupskom, bilo na reprezentativnom nivou, imaju puno bolje uvjete od nas. Treneri su im puno bolje plaćeni, infrastruktura je deseterostruko bolja, općenito cijeli taj mozaik, odnosno sustav funkcionira na puno višim razinama i u onom trenutku kad zbilja odlučimo napraviti sveopću revitalizaciju hrvatskog sporta morat ćemo voditi računa o tome da će nam neophodno biti potrebno određeno vrijeme da bi uhvatili korak sa tom sportskom evolucijom.
