Ugledni profesor politologije i komunikologije te nedavni dobitnik nagrade Thomas and Carol Dammrich Faculty Innovation Award koju dodjeljuje DePaul University College of liberal arts and social sciences profesorima koji su osmislili i vodili prošlogodišnji Global Learning Experience program, kao čest analitičar političkih događaja za Objektivno.hr detaljno iznosi niz problematičnih aspekata najave Milanovićevog šokantnog i prema ocjeni mnogih – neustavnog pohoda na Banske dvore.
Koristi li Milanović obilato priliku za kršenjem Ustava i uputa Ustavnog suda i DIP-a u situaciji u kojoj Ustavni sud najvjerojatnije neće posegnuti za njegovom smjenom, kako ih se ne bi optuživalo za direktno uplitanje u izborni proces, a za čime gotovo sigurno neće posegnuti ni HDZ jer bi time iz izborne utrke izbacio svoje kandidate koji obnašaju visoke saborske dužnosti?
Očito je da Milanović čini upravo to, tj. nastavlja svoju političku kampanju unatoč jasnom upozorenju Ustavnog suda o nedopuštenosti sudjelovanja Predsjednika Republike u izbornom procesu. To ne samo da proizlazi iz slova i duha Ustava, već i iz smisla demokratske trodiobe vlasti te djelokruga političkih institucija i sustava međusobnih provjera i ravnoteže u kojoj se Predsjednik Republike, kao nestranački i izvanstranački autoritet i politički nepristran, treba brinuti za njihovo redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. Milanović pak djeluje upravo suprotno tome, ne poštujući i kršeći zakone (što smo vidjeli u više navrata tijekom ove četiri godine), a sada otvoreno i Ustav Republike Hrvatske. Ulazeći u izborni proces kao Predsjednik Republike te priklanjajući se jednoj političkoj opciji u izbornom procesu, on krši najprije temeljno načelo podjele vlasti, potom političku nepristranost te opstruira stabilnost političkog sustava i institucija vlasti, upravo suprotno od onoga što je funkcija institucije Predsjednika Republike. Takvo Milanovićevo djelovanje stoga predstavlja udar na ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, destabilizaciju političkog sustava i autoritarno posezanje u prava koja mu ne pripadaju.
Ustavni sud je u tom smislu donio jasno upozorenje. Međutim, Milanović ne samo da ga ignorira, već ga omalovažava te odbacuje i sam Ustavni sud kao instituciju, čime ide korak dalje u svojim pokušajima destabilizacije sustava, postavljajući sebe iznad institucija. Pitanje je hoće li se i gdje Milanović zaustaviti u ovom autoritarnom napadu na ustav, politički sustav i demokratska pravila, ali Ustavni sud mora zaštititi ustavnost i zakonitost izbornog procesa pa očekujem da će u tom smislu i reagirati. On može posegnuti za utvrđivanjem odgovornosti Predsjednika u smislu povrede Ustava počinjene u obavljanju svojih dužnosti, kao što može i poništiti izbore, ako bi izborni proces bio do te mjere kompromitiran da ne bi bio regularan. Međutim, ostaje za vidjeti hoće li doći do toga jer će Ustavni sud u toj krajnjoj situaciji morati uzeti u obzir omjer ukupne političke koristi i političke štete koju bi takve odluke izazvale.
Vjerujete li da će dobar dio birača s ljevice koji su požalili radi glasanja za Milanovića na izborima za Predsjednika Republike nakon njegovog otvorenog koketiranja s desnicom, biti u stanju sada mu samo tako preći preko toga i glasati za opciju koju neformalno predvodi? A kako pak s druge strane mislite da će postupiti njegovi idolopoklonici s desnice, tj. hoće li radi Milanovića biti spremni pogaziti vlastito uvjerenje i glasati za njega unatoč tome što je svojski prionuo okupljanju ljevice?
Od stupanja na predsjedničku dužnost Milanović je pokazao ideološki i politički odmak od ljevice. Njegovo priklanjanje desnici i mnoge izjave kojima im se pokušao dodvoriti, i to ne bez uspjeha, s obzirom da ga je dio desnice počeo prihvaćati kao svojega, ovim neočekivanim povratkom SDP-u zasigurno je na trenutak zbunio i jedne i druge. Naime, usprkos prvotnom efektu buđenja do tada razočaranih birača SDP-a, što je pokazao trenutni porast njihova rejtinga, odmakom od samo nekoliko dana već je vidljiv postupan pad te potpore. Naime, upitno je vjeruju li mu doista birači ljevice nakon njihovih višestrukih razočaranja njegovim otklonom udesno te mogu li prihvatiti njegovo kršenje ustavnih načela i radikalnu populističku retoriku kojom produbljuje podjele i jača političku isključivost. Istodobno, kod onog dijela desnice koje je tijekom proteklih godina možda uspio zavesti, nastat će promptno otrežnjenje, pa će shvatiti da su bili manipulirani, a što bi moglo rezultirati padom njihove potpore. Stoga nije za očekivati da će ga prihvatiti demokratski dio ljevice, kao ni birači desnog centra. Međutim, dio birača koji ne mare za demokratska načela i kojima je jedini zajednički cilj skidanje HDZ-a s vlasti, neovisno jesu li lijeve ili desne političke orijentacije, skloni su podržati Milanovića. S obzirom da se krajnja ljevica i desnica međusobno isključuju, osim njihove suradnje u ostvarenju tog jednog jedinog cilja kojeg dijele s Milanovićem i s kojim se osjećaju jačima, ništa drugo ne nude, niti bi bili sposobni formirati koaliciju i u njoj funkcionirati. Na to upućuju svi dosadašnji redom neuspješni pokušaji prijeizbornog koaliranja više političkih aktera iz tog dijela političkog spektra. Poseban problem kojeg je iznjedrila ova situacija jest da je dio političkih aktera u ostvarenju svojih političkih ciljeva sklon prihvatiti Milanovićevo protuustavno i antidemokratsko djelovanje, što pak zabrinjava. U tom kontekstu, submisivno pristajanje SDP-a na Milanovićevo vodstvo imati će ozbiljne i dugoročne posljedice na već ionako oslabljenu reputaciju te stranke i na njihovu političku vjerodostojnost.
Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, mislite li da bi se u konačnici Milanoviću ovakvo ”sjedenje na dvije stolice” moglo odbiti o glavu u tolikoj mjeri da bi na predstojećim izborima za predsjednika Republike, ukoliko će ponovno biti kandidat, mogao izgubiti glasove na koje bi da nije ovako postupio – gotovo sigurno mogao računati?
Dio birača, kako sam prethodno spomenuo, zasigurno će se otrijezniti i do izbora jasnije uvidjeti da Milanović manipulira i jednima i drugima. Oni mu nisu bitni, ni kao građani ni kao birači lijeve ili desne političke orijentacije, već samo kao sredstvo kojim može osigurati političku poziciju i političku moć, koju pak koristi za osobne političke ciljeve, poglavito za nametanje svojeg utjecaja i svojih interesa u političkim institucijama i političkim procesima te za osobne obračune s političkim neistomišljenicima, što je jasno vidljivo iz njegova dosadašnjeg djelovanja. Ovaj protuustavni upad u izborni proces samo je nastavak njegova zlorabljenja institucije Predsjednika, u ovom slučaju s ciljem utjecanja na ishode parlamentarnih izbora i formiranje buduće vlade kojoj se želi staviti na čelo. Nadam se da će hrvatski birači prepoznati njegovo djelovanje kao flagrantan napad na ustavnopravni poredak i odbaciti ga kao nekoga tko se grubo ogriješio o demokratska pravila.
Kako tumačite potez nekolicine političara s ljevice i centra koje je Milanović tokom godina grubo vrijeđao, no sada su mu radi potencijalnog preuzimanja vlasti sve oprostili i spremni su ga podržati kao svog premijerskog kandidata?
To više govori o njima nego o Milanoviću s obzirom da su spremni progutati ružne, nepristojne i ad hominem uvrede koje im je on javno uputio sa željom da ih javno ponizi i diskreditira, a sve zbog očekivanja da bi im svrstavanje uz Milanovića moglo pomoći u stjecanju saborskog mandata ili neke druge političke pozicije. Pristajući uz njega, osim što pokazuju svoju osobnu submisivnost i političku nemoć, oni prihvaćaju i njegove antidemokratsko, protuustavno i autokratsko ponašanje. To pak upućuje na razinu njihove autoritarnosti, tj. dovodi u pitanje njihove motive i stvarnu opredijeljenost za demokratska načela za koja se nominalno tako glasno zalažu. Postavlja se pitanje stoga, ne samo njihove političke vjerodostojnosti, već i njihova osobnog integriteta i morala.
Što nam govori licemjerstvo političarki s lijevog spektra radi njihovog izostanka osude, ali i odbijanja komentiranja nedavnog seksističkog napada predsjednika Milanovića na bivšu predsjednicu Ustavnog suda Jasnu Omejec i novinarku Ivanu Petrović?
Govori nam upravo to što sam prethodno naveo, tj. da će pogaziti vlastita uvjerenja i stavove za koje su se nominalno zalagali, jednako tako i osobno dostojanstvo, sve da se ne bi zamjerili autokratu o milosti kojega im ovisi politička promocija. Ne samo da je riječ o dvostrukim mjerilima, već i o licemjerju i nevjerodostojnosti te podaničkom odnosu, što su ne samo političke već i sociopsihološke kategorije, odnosno karakterna obilježja osobe.
Kako bi prema vašem mišljenju lijevi blok uspio formirati Vladu i biti suglasni u donošenju ključnih odluka kada smo nedavno svjedočili tome da se nisu uspjeli dogovoriti niti oko mjesta na izbornim listama? Vjerujete li da bi radi njihove nestabilnosti ubrzo išli na prijevremene izbore?
Lijevi blok, kako ga nazivate, je sve samo ne homogena skupina. To je skup ideološki i politički različitih stranaka, od liberala do krajnje ljevice, različitih interesa, veličine i strukture – od onih koje je imaju do manjih skupina okupljenih oko jednoga političara. Ta heterogenost razlog je njihovom osipanju neposredno nakon njihova prvoga i istodobno zadnjega javnog nastupa (na okupljanju na Markovom trgu), dok je Milanovićev upad u izborni proces tom osipanju dodatno pridonio odlaskom onih kojima je on bio neprihvatljiv. Očito je da prijeizborna koalicija tih stranaka nije uspjela, pa nije za očekivati da će se preko noći stvoriti uvjeti i volja za poslijeizbornu suradnju, utoliko više što razlog njihovom okupljanju nije bio zajednički program već samo želja za smjenom HDZ-ove većine. Nekolicina stranaka okupljena oko SDP-a, osim što se kompromitirala i politički desubjektivizirala svrstavanjem uz Milanovića, nije dostatna da bi SDP s njima mogao formirati poslijeizbornu većinu. Širenje te koalicije na stranke desnog političkog spektra pak, osim što je politički problematično i što ih također može kompromitirati kod lijevih birača, nije baš izvjesno, s obzirom da dosadašnji pokušaji na tom tragu nisu bili uspješni. Stoga, bilo bi teško očekivati da bi SDP mogao formirati većinu, neovisno o partnerima, poglavito ne onu koja bi bila funkcionalna i stabilna.
Istodobno, Socijaldemokrati, premda formalno parlamentarna stranka nastala odvajanjem od SDP-a kao njegov bolji dio, nemaju razvijenu strukturu ni dostatnu prepoznatljivost u lijevom biračkom tijelu. Premda su stvorili samostalnu koaliciju nekolicine srodnih stranaka, nisu dovoljno snažni za neki značajniji uspjeh. Međutim, ogradivši se od Milanovića, sačuvali su dignitet demokratske stranke, za razliku od SDP-a i dijela ljevice koji se svrstao uz njega pristajući na gaženje temeljnih demokratskih pravila i nasilje nad institucijama u očekivanju da bi im njegova manipulacija izbornim procesom mogla omogućiti preuzimanje vlasti.
U posljednjim medijskim istupima Milanović se osvrće na ekonomske teme i u tom pogledu i na rezultate u svom premijerskom mandatu. Kako mu prosječni birač može povjerovati kada u jednom od posljednjih intervjua nije znao ni značenje skraćenice NPOO?
Milanovićev premijerski mandat obilježile su loše javne politike, štednja, povećani porezi i parafiskalni nameti, neuspješni pokušaji reforme socijalnog sustava, pravosuđa, lokalne samouprave i sveukupno vrlo slabe performanse njegove vlade. To je pridonijelo socioekonomskoj stagnaciji zemlje i sporom, šest godina dugom izlasku iz krize, najduljem od svih zemalja EU. Tome svjedoče socioekonomski pokazatelji njegove vladavine, koji su najslabiji uopće. Treba se podsjetiti, između ostaloga, golemog povećanja nezaposlenosti (s 300.000 do kraja mandata dosegla je gotovo 360.000), povećanja javnog duga (sa 70% na 85% BDP-a), ekonomske stagnacije, realnog pada plaća, pada investicija i srozavanja kreditnog rejtinga na razinu “smeća” te posljedično znatnog zaostajanja za drugim europskim državama i svrstavanja zemlje među najnerazvijenije zemlje EU, potom zakona o predstečajnim nagodbama kojim je izvršena jedna od najgorih pretvorbenih pljački, debakla obiteljskog zakona i socijalne politike (40.000 građana je izgubilo do tadašnja socijalna prava i pomoć), posvemašnjeg izostanka dijaloga sa socijalnim partnerima, posebice sa sindikatima, brojnih skandala i afera njegovih ministara i visokih dužnosnika (Linić, Varga, Zlatar-Violić, Jakovina, Mrak-Taritaš, Šipuš, Kotromanović, Merzel…), sramotnog lex Perković kojim je zasjenjen prijem zemlje u EU, pogodovanja ruskim interesima i opstrukcijom gradnje LNG terminala, njegove nezainteresiranosti za sustavan rad, autoritarnog vođenja izvršne vlasti itd., itd. Pitanje vjerovanja nekome takvome je doista izlišno za svakog birača koji racionalno promišlja svoj politički izbor.
Milanović je napao i Josipa Lucića, pretpostavljeno iz razloga jer se ugledni general i bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga nalazi na HDZ-ovoj izbornoj listi. Može li se prostački napad na heroja Domovinskog rata na svojevrstan način okarakterizirati i kao manjak poštovanja prema žrtvi rata, a i samog događaja na kojem je tom prilikom nazočio?
Napadi i uvrede su konstanta Milanovićeve političke komunikacije, koju je srozao na najnižu razinu, pa ne čudi još jedan napad u nizu, ovaj pak na generala Lucića. On ne poštuje nikoga, on je sam sebi jedino bitan. Za svoje osobne političke ciljeve iskoristit će svakoga koga može, a one koji mu se ne svide iz bilo kojeg razloga ili mu stoje na putu napasti će i uvrijediti. Ta potreba da napada i ponižava drugoga upućuje na osobnu frustriranost i autoritarni karakter, odakle proizlazi i sklonost političkom nasilju koje provodi zlorabeći političku moć koju mu omogućuje pozicija Predsjednika Republike. Stoga se nije čuditi što je i ugledni general postao metom njegova napada.
