Saborski zastupnik i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ujedno i predstojnik Zavoda za endokrinologiju „Mladen Sekso“ te predsjednik Hrvatskog endokrinološkog društva u ekstenzivnom razgovoru za Objektivno.hr otkriva smjer stranke Pravedna Hrvatska čiji je predsjednik. Pojašnjava što sve zamjera Zoranu Milanoviću te ukazuje na netransparentnosti u poslovanju HEP-a na koje često apelira za saborskom govornicom.
Postoji li mogućnost da počnete podržavati odluke vladajuće većine ili ćete do kraja mandata ostati u redovima oporbe?
Pravedna Hrvatska kao parlamentarna stranka, kojoj sam predsjednik, trenutno je parlamentarna oporba. Po nekom političkom pravilu mi nismo podržali proračun, Vladu i ministre kod glasovanja. Od početka mandata vrlo sam kritičan oko rada Vlade i većine ministara. Podatak da je preko 20 ministara moralo odstupiti uglavnom radi korupcije i kriminala govori dovoljno sam za sebe. Vlada bi morala napraviti veliki politički zaokret u borbi protiv kriminala vidljiv svim građanima. Međutim, podatak da je moralo odstupiti preko 20 ministara govori da je greška sustavna i rješenje je puno složenije od izmjene ministara.
U kakvom ste odnosu s ostalim članovima opozicije pored kolega zastupnika unutar saborskog kluba kojem pripadate?
Kao predsjednik Kluba “Za Pravednu Hrvatsku” dobro surađujem sa Ružicom i Mirom. Mislim da smo politički iskreni i da obostrano dijelimo zadovoljstvo suradnjom.
S kojom opcijom ili pojedincem biste u dogledno vrijeme eventualno mogli ostvariti političku i programsku suradnju za predstojeći izborni ciklus?
Mislim da HDZ neće raspisati prijevremene izbore i da će izgurati mandat do kraja. Temeljem toga prerano je govoriti o mogućoj suradnji.
Pravedna Hrvatska neće surađivati sa strankama koje se okupljaju na platformi koju okuplja Milanović. Naprosto, mi nemamo političkih dodirnih točaka sa SDP-om ili Možemo. To su stranke ekstremno ideološki lijevo i u posljednje 33 godine nisu se značajno politički pozicionirale prema građanskoj opciji.
Ugodno su me iznenadili Socijaldemokrati koji su upravo u parlamentu napravili taj korak prema umjerenoj, prihvatljivoj, hrvatskoj ljevici.
Kod većine desnih stranaka vlada potpuno političko neznanje i nerazumijevanje povijesnog trenutka u Europi i svijetu. Većinu svojih aktivnosti, što u početku nisu čak niti negirali, vezali su za pritajenu ili javnu potporu Milanovićevoj politici. Tek je agresija na Ukrajinu malo pritajila tu politički neprihvatljivu i štetnu suradnju. Posebno se u Saboru vidi ta politička nezrelost desnih stranaka. Pod izlikom objedinjene oporbe prihvatili su lidersku poziciju Peđe Grbina i SDP-a. Neke desne stranke potpuno su se odrekle činjenice da desno od HDZ-a imaju 24 mandata, a nisu se uspjele okupiti u jedan blok nego svoju političku borbu traže pod liderstvom SDP-a. Primjer te prodaje desnih političkih interesa je kad se u Saboru održi koordinacija svih oporbenih stranaka, lijevih i desnih, a dan kasnije sve lijeve stranke uopće nisu pristupile glasovanju za vrlo dobar amandman kolege Zlatka Hasanbegovića iz DP-a.
Nakon što je vodstvo DP-a to prešutilo, odustao sam od odlazaka na te sastanke. Netko namjerno politički minira okupljanje desnice i gura je u političku platformu Milanovića. Rezultati takve politike vidjet će se na sljedećim izborima!!
Smatrate li da i dalje postoje razlozi za pokretanjem postupka opoziva predsjednika Republike Zorana Milanovića za što ste se već svojedobno zalagali?
Pravedna Hrvatska kontinuirano kroz svoj rad u Saboru ukazuje na štetno političko djelovanje Milanovića. Povijesna događanja u Ukrajini izgurala su mnoge mahače lažnim zastavama na brisani prostor. U Ukrajini se vodi krvavi rat za europske vrijednosti, naš način života, ljudska i nacionalna prava svih nas.
Izjave Milanovića o poželjnoj suradnji sa Dodikom, negiranje genocida u Srebrenici kao i uporno podgrijavanje sukoba Hrvata sa Bošnjacima u potpunoj je suprotnosti sa europskim vrijednostima i obrambenim ratom u Ukrajini. Tek nakon agresije Rusije na Ukrajinu – njegova proruska politika je eskalirala. Pokušao nas je zavaditi sa većinom zemalja EU i USA. Svojim političkim sukobima pokušao je poništiti strateške uspjehe svih hrvatskih Vlada od članstva u EU, NATO, eurozoni do Schengena.
Pravedna Hrvatska čvrsto stoji na političkoj poziciji da Milanović treba biti opozvan. To smo prvi u Saboru tražili. HDZ jedini ima snagu otvaranja i zatvaranja političkih procesa i ukoliko ne pokrene opoziv Milanovića, naši saveznici i partneri sa razlogom se mogu pitati jesu li Milanović i HDZ u političkom dosluhu.
U kojem smislu biste proširili izvršne ovlasti Vlade Republike Hrvatske u odnosu na one predsjednika Republike?
Božićnim Ustavom iz 1990. godine u Hrvatskoj je uveden predsjednički sustav koji je zbog prijeteće agresije na Hrvatsku od Srbije i JNA i povijesne uloge Franje Tuđmana bio opravdan. Danas, trideset godina kasnije, nakon nekoliko političkih intervencija trenutni Ustav slabo definira ovlasti predsjednika RH i Vlade RH.
Posljedica toga je da danas radi nedefiniranih pozicija centara moći u RH imamo na desetke nepopunjenih pozicija naših veleposlanika po svijet. Vanjska politika nam je konfuzna i šaljemo zbunjujuće političke poruke. Moguća posljedica takve politike je i to da već dvije godine u Zagrebu nemamo veleposlanika USA koji bi trebao biti strateški partner RH! Na Saboru je da se pokrene široka rasprava i donese politička odluka o najboljem Ustavu koji će biti primjeren vremenu i interesu hrvatskog naroda, a nikako podređen političkim interesnim skupinama kako se do sada dva puta donosio ili mijenjao Ustav.
U programu stranke Pravedna Hrvatska jasno ste naveli način na koji bi se trebala provesti reforma izbornog zakonodavstva. Opišite nam ukratko svoju zamisao.
Pravedna Hrvatska u svom programu je definirala za kakav izborni zakon se zalažemo. Mi predlažemo da Sabor ima 120 zastupnika. Šezdeset zastupnika birali bi se u 60 lokalnih izbornih jedinica u kojima bi se osigurala jednaka brojčana zastupljenost birača uz poštivanje administrativnih granica općina. Svaka izborna jedinica imala bi oko 60 tisuća birača, i u svakoj od tih jedinica birao bi se samo jedan zastupnik koji dobije najveći postotak glasova. Takvim izborom svaki birač bi točno znao koga je birao i tko ga zastupa u Saboru. Također, ovakav izborni zakon prisilio bi političke stranke da predlažu u svakoj izbornoj jedinici kandidate koji su moralni i stručni autoriteti i imaju uravnoteženu odgovornost kako prema stranci, tako i prema biračima. Trenutna odgovornost i politička lojalnost zastupnika vidi se isključivo prema onome tko ih stavlja na listu, a to je uže stranačko vodstvo.
Drugih 60 zastupnika birao bi se na razini cijele Hrvatske kao jedne izborne jedinice. Na taj način bi se osigurao i nacionalni interes. Svaka stranka bi dobila onoliko mandata, preračunato, koliko postotaka dobije njihova lista.
Pravedna Hrvatska se zalaže za ukidanje 11. i 12. izborne jedinice. Prava nacionalnih manjina i hrvatskog iseljeništva ostvarila bi se kroz liste na nacionalnoj razini i birali bi se među 60 ponuđenih kandidata. Na taj način bi se ispravile dvije politički neodržive pozicije koje su se nametnule kroz trenutni izborni zakon koji Hrvatsku definira kao državu etničkih zajednica u kojoj su Hrvati najbrojnija zajednica. To je ostavština komunističkog i Ruskog utjecaja na naš politički sustav. Hrvatska treba biti definirana kao građanska država u kojoj smo svi politički Hrvati, a zaštitu etničkih zajednica treba snažno osnažiti, ali na lokalnoj razini. Tako su definirane uglavnom sve države članice EU, a to je smjer u kojem treba ići RH.
Druga politička nepravda koja se mora ispraviti je broj zastupnika iz naše dijaspore koji je trenutno limitiran na tri zastupnika. Izmjenom izbornog zakona koji predlaže Pravedna Hrvatska taj broj ne bi bio ograničen na tri mandata, nego bi to svaka stranka odlučila prema političkoj volji koliko će na svojoj nacionalnoj listi imati kandidata iz dijaspore. Mogu kazati da sam u kontaktu sa vrhunskim hrvatskim intelektualcima iz Australije, Europe, USA i Argentine i da sam za naš prijedlog izbornog zakona dobio snažnu podršku.
Također, svim biračima u RH i dijaspori mora se omogućiti elektronsko glasovanje.
Vladu i upravu HEP-a nerijetko ste prozivali radi netransparentnosti trošenja HEP-ove dobiti, neulaganja u stvaranje energetske neovisnosti te i dalje previsokog postotka uvoza električne energije. Vjerujete li da će navedeno stanje i dalje ostati nepromijenjeno radi ponovnog imenovanja Frane Barbarića predsjednikom Uprave HEP-a?
Posljednjih godinu dana više puta sam govorio u Saboru o nužnosti promjene energetske politike u RH. Snažno sam se politički sukobljavao sa resornim ministrima oko toga.
HEP je u mandatu ove Vlade ostvario ekstra dobit od 9 milijardi kuna, tada su bile kune obračunska valuta, i sva ta ogromna sredstva potrošena su netransparentno. Da su ta sredstva bila uložena, ili da uopće nisu bila naplaćena od naših sugrađana, mogao se izgraditi solarni sustav na krovovima svih privatnih kuća u Dalmaciji. Da se to napravilo, da je Vlada imala nacionalnu strategiju, danas bi Dalmacija bila potpuno energetski neovisna. Dalmacija troši oko 30% energije u RH, a toliko Hrvatska, upravo preko istog toga HEP-a, uvozi sa burze u Budimpešti. Treba reći da je ta uvozna struja značajno skuplja i osim što Vlada takvom politikom šteti svim hrvatskim građanima ona takvom politikom neosporno pogoduje korupciji i kriminalu u HEP-u koja se već spustila do srednjeg i nižeg managementa. To je neizdrživo!!
Te korumpirane strukture u sektoru energetike koče svaki pokušaj izgradnje energetskog sustava koji bi Hrvatsku napravio energetski neovisnom. Kao posljedica takve energetske politike Hrvatska ima 10 puta manje instaliranih solarnih jedinica od jedne Slovenije ili čak Bugarske. Spuštanje razine korupcije i kriminala vidi se i u primjeru INA-e gdje je jedan srednji rangiran rukovoditelj ukrao milijardu kuna. Radi boljeg razumijevanja – to je vrijednost trećine Pelješkog mosta koji smo pokušavali izgraditi još od stvaranja hrvatske države i na kraju morali djelom uzeti kredit, a dijelom se financirao iz sredstava EU.
Da bi mogao napraviti konverziju kuna u eure, koja se mogla provesti samo za kune koje su bile položene u bankama, taj lopov je uložio pokradeni novac na račun svog oca umirovljenika – zamislite tu drskost.
Kako niti jedan oblik represivnog aparata nije pravodobno reagirao, da nije bio primoran uložiti pokradeni novac na račun banke, jasno je da bi krađa prošla bez da bude otkrivena.
Istu večer Mađar, neposredno nadređen Škugoru, pobjegao je u Mađarsku. Očito je bio potpuno svjestan i upućen u kriminal u INA -i, to više nitko ne spominje. To je već drugi mađarski iz vrha INA-e koji je pobjegao hrvatskom pravosuđu nakon krađe.
Eto, samim ulaskom u eurozonu spasili smo milijardu kuna od krađe! To je dokaz da su naše institucije paralizirane, politički podložne kriminalnom utjecaju i to je jedan od najvećih grijeha ove Vlade. Duboko sam uvjeren da Država može sve, pa tako može sasjeći korupciju i kriminal na najnižu razinu ako za tim postoji politička volja. Za sad ne vidim tu volju!
