Povodom ovogodišnjeg uvrštavanja na prestižnu Forbesovu listu najuspješnijih žena starijih od 50 godina, porazgovarali smo s Hrvaticom iznimno bogate i zanimljive biografije. Ingrid Badurina Danielsson nekadašnja je politička novinarka, a posljednjih godina život je posvetila projektima u cilju promicanja kvalitete života, gastronomije i turističke ponude čime je nedvojbeno pridonijela i tome da Hrvatska postane dodatno prepoznatljiva gastronomska destinacija.
Posljednjih šest godina nalazi se i na poziciji direktorice cijenjenog vodiča Gault&Millau Croatia, čijem zauzimanju pozicije u jednogodišnjem izdanju streme brojni renomirani hrvatski restorani koji drže do svog ugleda. U opsežnom razgovoru sugovornica nam iznosi zanimljive detalje svog poslovnog i životnog puta, kao i s kojim se sve problemima suočavala na istom. Otkriva primjećuje li napredak na hrvatskoj gastro sceni, a radi neprocjenjivog i bogatog iskustva ima i važnu poruku za žene i mlade koji radi brojnih prepreka koji im se nađu na putu, često ne ostvare zacrtane snove i ambcije.
Koja ste prethodna saznanja imali o prestižnoj Forbsovoj listi “50 iznad 50” na kojoj ste se ove godine našli te koliko se to već sada eventualno reflektira na vašu karijeru?
Za ovu, žensku listu, “50 iznad 50” nisam isprva znala, kasnije sam doznala da je ona relativno nova – postoji svega tri godine, ali za Forbesove prestižne liste naravno znam otprije i ovo smatram stvarno velikim priznanjem te sam počašćena i ponosna što sam se našla u tom društvu.
Što se tiče karijere, ne mislim da će mi to priznanje u Hrvatskoj naročito pomoći, ali puno ljudi mi je čestitalo i vidim da to cijene – što je jako lijepo. No, iskreno rečeno ne vjerujem da će se puno toga promijeniti u pogledu mog poslovanja.
U trećem mjesecu je dodjela?
Da, u Abu Dhabiju će se održati summit svih tih 50 uspješnih žena, kao i konferencija na kojoj će govornici biti također žene koje su u životu nešto postigle. Program će trajati 3-4 dana, ali više ću o tome znati kad se vratim.
U današnjem svijetu sve je manje cijeloživotnih karijera, odnosno poslova kojima se čovjek bavio čitav život do mirovine. Mladi često silom prilika moraju mijenjati zanimanja i raditi poslove za koje nisu studirali, skakati s posla na posao u potrazi za ostvarenjem potencijala. Tu je i rastuća atomizacija i specijalizacija: u svakoj industriji sada postoji pregršt pod-zanimanja koja zahtijevaju posebne vještine i znanja. Tu se postavlja pitanje međusobne podudarnosti i iskoristivosti ranije stečenih vještina i znanja. S obzirom na ovo pitanje, kako vam je karijera u političkom novinarstvu pomogla u izgradnji posla kojim se sada bavite? Je li uopće koristila ili je gastronomija bilo nešto sasvim novo? Je li političko novinarstvo bilo prednost, uteg ili neutralan faktor pri izgradnji vašeg novog posla?
Najprije bih se osvrnula na mlade koji se danas nalaze u situaciji u kojoj vrlo često ne pronalaze posao u skladu sa svojim studijima, što je danas puno češći slučaj nego prije, iz razloga što su se u posljednjih 20 ili 30 godina pojavile profesije i zanimanja koja nekada nisu ni postojala.
Nekad su stvari bile jasnije – studirali ste medicinu, pa ste bili doktor, studirali ste pravo pa ste bili ili odvjetnik ili nešto vezano uz to. Danas studiji nisu dovoljno široki i bogati da bi pokrili sve profesije koje su se u međuvremenu pojavile. Mislim da to s jedne strane može biti problem ako se usmjerite prema nekom studiju, a nakon toga ne možete dobiti odgovarajući posao, ali ujedno može biti i jedna vrsta bogatstva koja vam se pruža u izboru – da imate mogućnost pronaći nešto drugo, što možda baš nije konkretno povezano s tim i otvori vam neke druge i nove horizonte.
Mislim da je fleksibilnost jako važna pogotovo kod mladih ljudi kod kojih bi znatiželja trebala biti na prvom mjestu, baš kao i obrazovanje. Mnogi smatraju da je obrazovanje samo jedna faza u životu, ali ne bi trebalo biti tako. Trebalo bi se uvijek nastaviti obrazovati. Svaki dan u kojem naučite nešto novo veliki je dobitak.
Što se mene osobno tiče, teško je reći da li mi je političko novinarstvo pomoglo u gastronomiji. Naravno da nema direktne veze, ali poveznica je upravo ta znatiželja. Pri tome sam i ovaj drugi dio svog života i posla, baš kao i prvi, birala prema afinitetima. Novinarstvo sam shvatila kao poziv, pošto sam studirala političke znanosti i dodatno završila školu koja je tada bila prva u Italiji koja se bavila novinarstvom – u današnje vrijeme bi to bio svojevrsni magisterij.
Novinarstvo mi je bilo apsolutno na prvom mjestu, zbog njega sam se vratila u Zagreb i u Milanu ostavila sve kako bih mogla to ostvariti. Teško da bih kao stranac u Italiji u to doba dobila radno mjesto. Stvari su se i u tom pogledu jako puno promijenile. Danas mladi imaju mogućnost otići u drugu zemlju i bez problema naći posao. S druge strane čudi me da još ima puno mladih ljudi, posebno kod nas u Hrvatskoj, koji zbog posla nisu spremni iz Zagreba preseliti, primjerice, u Karlovac. Žele ostati u Zagrebu ili doći ovdje raditi. A to nije baš uvijek jednostavno. U tom pogledu vani su mladi puno mobilniji, jer shvaćaju da uvjeti zapošljavanja nisu uvijek idealni.
Najintenzivniji period novinarstva za mene bile su ratne godine kada sam iz Zagreba izvještavala za talijanski dnevni list La Stampa, kao njihov dopisnik iz bivše Jugoslavije. U tim ratnim godinama napisala sam više od 3.000 članaka. Bilo je to doba nabijeno snažnim emocijama i adrenalinom. Novinarstvo sam napustila kad je rat završio i kad je adrenalin splasnuo. Naprosto više nisam mogla pisati o svakodnevnim, pomalo banalnim stvarima. Koliko god ja i dalje volim novinarstvo i svaki dan čitam i pratim sve što se objavi, tada sam počela razmišljati što bih voljela raditi osim toga, ali sa željom da idem u skroz druge vode. Novinarstvo mi je utoliko pomoglo što je moja matična La Stampa podržavala Slow Food – preko njih sam upoznala njihovog predsjednika Carla Petrinija. Ali ideja o bavljenju gastronomijom nastala je nakon čitanja članka jednog američkog novinara. On je u New York Timesu napisao da je bio u Dubrovniku, da je, naravno, bio oduševljen ljepotom grada, ali da nije znao kako se tamo i dobro jede. Prije 20-tak godina zaista malo ljudi je izvan Hrvatske znalo da se u nas može dobro jesti. To je bio poticaj da pokušam organizirati gastronomsku manifestaciju na kojoj bi se predstavili mali proizvođači hrane, vinari, maslinari i ostali koji su tek počinjali. Ali o tome kako se to radi nisam imala pojma. Zato sam otišla na razgovor u Slow Food od kojih sam doznala kako oni organiziraju Salone del gusto, njihovu najvažniju manifestaciju koja se održava svake dvije godine u Torinu i okuplja više od 200.000 posjetitelja. Dali su mi korisne savjete, iako se njihova „formula“ nije baš mogla primijeniti u nas. Ipak, pokrenula sam, naravno u puno manjem izdanju, svoj prvi gastronomski festival, ”1001 delicija”, u Splitu.
U tom smislu mi je novinarstvo pomoglo, a pomoglo mi je i zbog širih vidika, jer sam imala i mnoštvo kontakata u inozemstvu pa sam malo drukčije gledala na tu priču. Od prvog dana moje gastronomske priče nisu bile samo hrvatske, nego i međunarodne. Oduvijek sam imala želju za razmjenom iskustava, da ovdje pokažemo ono što rade drugi, a da mi drugima pokažemo ono što radimo u nas. To je i danas osnovna karakteristika Festivala Taste the Mediterranean, koji već 12 godina organiziramo i na kojemu gostuju domaći i strani vrhunski chefovi kuhinja.
Koji je bio vaš najveći strah kada ste se odlučili krenuti u vlastite, slobodne vode?
Po naravi nisam osoba od straha. Kod mene bi uvijek prevladao entuzijazam. I dan danas imam takav stav, čak i kad vidim da oko nas nije baš sve tako bajno. Ipak, u životu i poslu nekako sam uvijek bila optimist i nalazila ono što mi se činilo dobro, u što sam vjerovala da će uspjeti. Nisam razmišljala o strahu. Naravno da sam u toku svih ovih godina imala i puno neprospavanih noći zbog poslovnih briga, ali nekako je na kraju sve ispalo kako treba. Kada kreću u posao ozbiljni ljudi imaju poslovni plan: brojke na papiru. Bez toga ne ide. Ja nisam tako postupila jer sam, zahvaljujući svom vječnom optimizmu, bila uvjerena da će sve nekako uspjeti. Tako je i bilo, ali vjerojatno više zbog početničke sreće, nego zbog pameti. Uspjela sam odraditi tu prvu manifestaciju, ali sam tada shvatila da je organizacija puno zahtjevnija nego što sam mislila. Moj način rada nikako nije savjet koji bih danas dala drugima, dapače, rekla bih da se moraju apsolutno fokusirati na ono što je realno i što se može ostvariti. Ali i dalje mislim da bez doze entuzijazma, rezultati neće biti isti. Barem ne za mene. Svjesna sam da u tom pogledu nemam klasični poduzetnički mentalitet, jer osim poslovnih rezultata, meni je primarno zadovoljstvo – ne samo moje, već i svih onih koji sudjeluju u mojim festivalima i kojima su te manifestacije i namijenjene.
Kako gledate na društvenu i ekonomsku klimu Hrvatske u kontekstu razvoja i samoostvarivanja žene? Je li društvo još uvijek konzervativno ili uočavate određene promjene? Kakve su šanse da u karijernom, financijskom i emotivnom smislu uspije žena koja moguće nema punu podršku obitelji i okoline?
Žene oduvijek rade dupli posao i još danas većina muškaraca u Hrvatskoj, a nažalost i dio žena, pod normalnim smatra da je žena ta koja, iako ima posao i posvećena je svojoj profesiji, paralelno mora brinuti i o kući i o djeci. A kad muškarac „pomogne“, onda ga svi hvale.
Odrasla sam u Italiji, u doba studentskih pokreta. Sedamdesete su zaista bile revolucionarne godine i mi smo često protestirali na ulici. Iz tog bunta proizišlo je dosta promjena u talijanskom društvu. Protestirale su i žene, bio je to začetak feminizma. Zalagale smo se za jednakost. Kad sam godinama poslije o tome razgovarala s mladim djevojkama, slušale su me sa zanimanjem, ali su mislile da taj problem u njihovoj generaciji ne postoji. Istina je da su cure u školi i na fakultetu ravnopravne dečkima i da se tu zaista ne pokazuju nekakve bitne razlike, dapače, vrlo često su djevojke sposobnije i pametnije i prije završe studije. Prvi problem nastaje u momentu kad se zaposle, iako to možda ne primijete odmah, već kasnije kad su već duboko zagrizle u karijeru i kad, unatoč sposobnostima i kvalifikacijama, rukovodeće pozicije dobivaju uglavnom njihovi muški kolege. Ali još veći problemi nastaju onda kad se djevojke udaju. Brak je za ženu najveća promjena u životu, zbog stereotipnih tradicionalnih uloga koje im se dodjeljuju i koje se često reflektiraju na njihovu poslovnu karijeru.
I koliko god da se tvrdi da nema više diskriminacije – jer, eto, ima i uspješnih žena na vodećim pozicijama, te su brojke i dalje skromne u većini zemalja EU. Zato se donose i direktive po kojima velike kompanije moraju ispuniti određene kvote postavljanjem žena na visoke položaje. Ali čim se govori o kvotama koje se moraju ispuniti, znači da stanje nije kako treba. Ženama je teško, moraju se dvostruko više truditi da bi se dokazale na poslu, a onda se nakon toga još bave kućom i djecom i svime ostalom što se pripisuje ženskom životnom zadatku.
Primjećujete li unutar proteklih šest godina otkako se nalazite na funkciji direktorice Gault&Millau Croatia određene pozitivne pomake na hrvatskoj gastronomskoj sceni? Predviđate li joj svjetlu budućnost?
Primjećujem. Pomaka sigurno ima jer ima puno više restorana i općenito šefova kuhinja koji su postali svjesni važnosti gastronomije. I to ne samo u smislu poboljšanja kvalitete nego i kao jednog od važnih ekonomskih sektora u razvoju turizma. Pomake vidim i po tome da nas sve više kontaktiraju i pitaju kako mogu biti uvršteni u Gault&Millau Croatia. U naš se vodič ulazi isključivo po kvaliteti, a ne “po babi i po stricu“, a restorani nemaju nikakvu financijsku obavezu prema vodiču. Anonimni inspektori obilaze restorane, naruče i plate svoja jela kao i svi ostali gosti. Potom popunjavaju Gault&Millau tablicu/upitnik s vrlo preciznim pitanjima i kriterijima za procjenu restorana, a vezano uz ponudu, servis, kvalitetu, pripremu i prezentaciju jela, atmosferu i ostalo. Tablica sama izbacuje ocjenu restorana. Upitnik je isti u svim zemljama u kojima izlazi Gault&Millau, a to onima koji prate vodič, posebno stranim turistima, pruža sigurnost pri odabiru restorana.
Ima puno restorana koji su shvatili da je ovakva vrsta gastronomske promocije važna za njihovo poslovanje, te se uistinu trude postići određenu kvalitetu. Ali nažalost ima jako puno i onih koji ”love u mutnom”. Tu prvenstveno ciljam na fast foodove koji niču ljeti i na brzinu zgrću novac. Nemam ništa protiv kioska, pečenjara i sličnih mjesta, jer se može biti dobar i u tom segmentu. Dapače, to je pohvalno i neke smo uvrstili i u naš vodič. Ali ono što je neprihvatljivo je da prodaju hranu loše kvalitete kako bi na brzinu ostvarili veliki profit. To šteti ugledu svih ostalih koji pošteno rade ugostiteljski posao. Nadam se da će se s vremenom to popraviti, ali ovisi i o publici, odnosno turistima koji nam dolaze, no sve više i više restorana zaista se trude imati bolju ponudu.
Koliku ulogu u kontekstu daljnjeg razvoja i promocije hrvatskog turizma ima kvaliteta gastro ponude i usluge?
Ima ogromnu ulogu, ne samo u Hrvatskoj, nego je gastronomija općenito jedan od razloga dolazaka turista u određenu destinaciju. Mislim da statistike kažu da se gastronomija nalazi na trećem ili četvrtom mjestu kao razlog putovanja. Čak i oni koji ne putuju iz tog razloga, kad negdje dođu, jedna od prvih stvari koju traže upravo je lokalna gastronomska ponuda. Pogotovo za turističku zemlju poput Hrvatske ona je izuzetno važna i zato bi trebala biti kvalitetna, kako bi prikazala Hrvatsku u najboljem svjetlu. Što ne znači da moramo isključivo nuditi tradicionalnu kuhinju, tj. ono što su kuhale naše bake, već da predstavimo naša autohtona jela pripremljena na moderan način, s domaćim, kvalitetnim namirnicama. A imamo što i pokazati jer bogatstvo hrvatske gastronomije leži u njenoj raznolikosti.
Mladima se često danas čini da ako ne stignu nešto ostvariti unutar par godina, ili makar do 30-e, život je uzalud potraćen. Što im možete poručiti iz perspektiva vaših godina? Kako se uopće mijenja percepcija vremena i rokova u dobi od 60 do 70 godina?
Potpuno mi je jasno da mladi imaju takav stav, jer tako smo svi razmišljali u tim godinama. Međutim, život stalno pruža neka iznenađenja, i u tome je zapravo njegova ljepota. Možete planirati puno toga i pokušati se držati svojih planova, ali kada malo pogledate unatrag – onda kada ste to najmanje očekivali, nešto se dogodilo i promijenilo je vaš život. Treba zaista živjeti svaki dan. Svako iskustvo, pa čak i ona negativna, kao što ste gore spomenuli da mladi znaju reći da su potratili život ili da nisu uspjeli – čine nas čovjekom koji jesmo ili ćemo jednoga dana postati.
Biti u startu defetist ne pomaže. Oni koji u sebi imaju dozu životnog entuzijazma, prije ili poslije će uspjeti u onome što naume. U to sam uvjerena. Znam da puno toga ovisi o naravi. Nisu svi ljudi optimisti. Dapače. A danas su okolnosti takve da je jako teško biti optimist. Međutim, bez obzira na sve, ja bih jako voljela da mladi ljudi ostanu u Hrvatskoj. No isto tako mislim da im se danas pruža velika prilika da, zahvaljujući Europskoj uniji, mogu svugdje otići i upoznati nove kulture i načine razmišljanja. To je velika prednost koju prije 30-tak godina mladi nisu imali. U svakom slučaju, ostali kod kuće ili otišli negdje drugdje, život će vam uvijek pružiti nekakvu mogućnost, posebno ako nešto snažno želite i za to se potrudite. To vrijedi u svim fazama života. Godine vas ne ograničavaju u otkrivanju nečeg novog. Uvijek možete nečemu težiti. I ja, u svojim godinama, svakoga dana imam neke nove ideje koje bih željela ostvariti. Dokle god to volite i to vas ispunjava i, naravno, dokle god ste fizički i mentalno sposobni, dotle nije kasno.
