Po pitanju zamršene i teško predvidljive situacije na polju energetike, održivosti i održivog razvoja koji su trenutno najvažnije teme ne samo za gospodarstvo RH i EU, već i globalno gledajući, te jednako važne i za cjelokupni društveni i socijalni razvoj – odgovore smo potražili od priznatog energetičara i inženjera elektrotehnike, koji je završio dva poslijediplomska znanstvena studija iz područja energetike i ekonomije i studij elektrotehnike. Igor Grozdanić bavi se područjem energetskog planiranja, obnovljivih izvora energije, područjem razvojnih strategija Zelenog plana i dekarbonizacije prirodnog plina u Hrvatskoj. U Njemačkoj je bio angažiran kao istraživač iz područja energetike i cijena energenata. Dobitnik je nagrade “Hrvoje Požar”. Fokus interesa su mu: niskougljično gospodarstvo, obnovljivi izvori, cjelovita energetska tranzicija i dekarbonizacija plina. Trenutno radi kao direktor za energetiku i strateško planiranje u nadaleko poznatoj hrvatskoj tehnološkoj i inženjering kompaniji Turbomehanika d.o.o.
S obzirom na sve što se trenutno događa po pitanju energetike, može li se govoriti o novoj paradigmi u društvu?
U globalnim razmjerima odigravaju se iznimno zanimljivi dinamični i izazovni procesi koji dolaze na naplatu jer nismo znali dovoljno cijeniti energiju, energente i lance globalne energetike. Cijene naftnih derivata, plina i električne energije fluktuiraju iz tjedna u tjedan, a u posljednje vrijeme i iz dana u dan, od početka godine znamo ponekad pratiti i iz sata u sat. Za to postoji mnogo čimbenika, a većina ih je povezana s nerazumijevanjem energetskog tržišta, njegove strukture, razvoja i potreba gospodarstva i vizije današnje energetike, zaštite okoliša i održivosti.
Ovaj proces nazvao bih “promjena cjelokupne društvene (ekonomsko-socijalne) i energetske paradigme”, koji je krenuo još početkom prošle godine i nikako da utihne! On je pokazao jednu izuzetnu važnu stvar. Bez energije se ne može, a bez pravednog i ujednačenog valoriziranja svih oblika (cijena) energije imat ćemo i dalje uspone i padove i društveno-ekonomsku i socijalnu nestabilnost. Jedino što možemo iz ovih situacija naučiti jest to da se prilagodimo okolnostima, a potom iz njih izvučemo dobrobit. Nevažna pitanja nam prečesto kradu energiju i vrijeme. To ne smijemo dopustiti jer u suprotnom možemo zaboraviti na naše ciljeve i težnju prema razvoju i napretku. Jedno od važnijih stvari za EU je činjenica da oko 60 posto energije uvozimo i da ovisimo o velikim kompanijama-korporacijama. Donedavno smo se mogli samo pitati, gdje su ovdje građani i mali i srednji poduzetnici. Ova kriza nam je pomogla da shvatimo da zemlje EU imaju velike strukturalne probleme sa energetskim sektorom, izvorima energije i njezinom infrastrukturom. Stvari se iz temelja mijenjaju.
Što se prema vašem mišljenju može svesti pod pojmom energetska tranzicija?
Energetska tranzicija kao društvena, socijalna i gospodarska paradigma nije osmišljena samo za gospodarski uspješne, pravno stabilne i poduzetnički orijentirane zemlje zapadne Europe nego i za zemlje jugoistočne i srednje Europe. Energetska tranzicija je skup međusobno uvjetovanih i usklađenih procesa koji se odvija već dva i pol desetljeća u svim dijelovima, segmentima i „porama“ gospodarstva Europske unije i hrvatske tvrtke bi se konačno trebale suočiti s tim važnim promjenama i prilagodbi na niskougljično gospodarstvo i resursnu učinkovitost. Hrvatska pomalo hvata korak zajedno sa svojim institucijama i tvrtkama u ovom procesu. Ove promjene su nužne ne samo zbog smanjenja emisija CO2 i niskougljične budućnosti već je to prilika našim tvrtkama da krenu u modernizaciju svojih postrojenja i objekata i ostvare na ovoj priči dodanu vrijednost.
Zapravo događa se jedna velika promjena paradigme, i što prije se s njom suočimo i krenemo se mijenjati, prije ćemo doći do konačnog cilja, energetske samodostatnosti i veće učinkovitosti.
Sa energetskom tranzicijom EU želi postati gospodarski konkurentna drugim dionicima na svjetskom tržištu. Klimatska neutralnost je Uniji postala najvažniji strateški cilj i ključni civilizacijski iskorak. U tim transformacijama hrvatske tvrtke trebaju uočiti prilike za početak ravnomjernog razvoja pomoću zelene tranzicije i oporavka. Mnogi su zapravo već i počeli mijenjati način svog djelovanja, načina rada i razmišljanja. Vidljivi su mali, ali kontinuirani zeleni pomaci. Međutim, mnogima je u Hrvatskoj nepoznato koji su benefiti zelenog oporavka i što donosi Zeleni plan i njegovi mehanizmi djelovanja. Mnogi su nepovjerljivi prema sve većim i ubrzanim promjenama, kao da se boje vlastitog uspjeha. Postoji veliko nepovjerenje u mogućnosti povlačenja sredstava iz fondova EU. Jedan od alata je i Mehanizam za pravednu tranziciju. On je najvažnija poluga za tranziciju prema klimatski neutralnom gospodarstvu. U okviru Mehanizma 2021.- 2027. mobilizirat će se najmanje 100 milijardi eura ciljane potpore za ublažavanje socioekonomskih posljedica tranzicije u najpogođenijim regijama. Najviše će se izdvajati za regije s višim emisijama ugljika i za one u kojima je velik udio stanovništva zaposlen u industriji fosilnih goriva. To će podupirati gospodarsku diverzifikaciju i prenamjenu u područjima u kojima je zapažen veći broj tvrtki i gospodarskih subjekata koji se bave rudarstvom te industrijama s povećanim emisijama ugljika i fosilnih goriva.
Zato treba energetsku tranziciju koja je promjena paradigme dići na višu razinu zbog nas samih i ubrzati je u što većem obimu.
Tako na primjer, u Hrvatskoj je problem što su u cestovnom prometu, dizel i benzin vozila imaju preko 90 posto udjela na tržištu, što je više nego zabrinjavajuće iz nekoliko razloga.
Kako energetski vidite sljedeću godinu i zimski period do sljedećeg travnja?
Nalazimo se kako sam naveo u zaista vrlo izazovnim i dinamičnim vremenima, i po energetiku i po cijelo društvo. Moramo zaista shvatiti da se nalazimo u stalnim i vrlo oscilirajućim vremenima. U ovoj društvenoj promjeni bit će dobitnika i gubitnika, cilj je da građani i poduzetnici na kraju ove priče budu konačni pobjednici.
Smatram da u slijedećih nekoliko mjeseci neće doći problema s opskrbom bilo kojeg energenta, a niti će cijene znatno biti povišene. Slijedeću godinu vidim kao nastavak 2022. što se tiče i opskrbe i cijena. Građani mogu biti mirni što se tiče opskrbe, ali trebaju sve više razmišljati na vlastitu neovisnost i aktivnije uključivanje u procese vlastite proizvodnje energije kao i aktivnije upravljanje svojom potrošnjom i svojim računima. Također, oni koji još više zbog samih cijena trebaju razmišljati o vlastitim energanama su prije svega poduzetnici. Ovdje prije svega mislim na solarne energane i njihovo postavljanje gdje god je to moguće.
Koje biste pozitivne primjere po pitanju primjene zelene tranzicije u Hrvatskoj posebno istaknuli, a koji gradovi ili države na globalnoj razini nam u tome mogu biti uzori?
Tu je svakako Beč, od manjih i srednjih gradova osobno bih istaknuo Freiburg i Erfurt koji je nekada bio tipičan istočnonjemački grad. Ima dosta primjera.
Od njih bih za ovaj razgovor izdvojio posebice grad Freiburg kojeg krase dvije zavidne titule – one najsunčanijeg i iznimno zelenog grada u RNj i Europi. Godine 1975. građani su velikim prosvjedom zaustavili planiranu izgradnju nuklearne elektrane i od tada grad polako postaje primjer “održivosti”, zelenog urbanizma i zelene tranzicije u čitavom svijetu. Primjer grada koji služi svojim građanima, i to ne samo po pitanju energetike, arhitekture nego i akademske i sveučilišne zajednice nego i ostalih segmenata zelene tranzicije kao što su čisti i učinkoviti promet kao i lokalna proizvodnja hrane.
Kako vidite INA-u, kako će se njezina sudbina odvijati, za nju ste izjavili da je za vas bolna tema?
INA je jedna od najvažnijih tvrtki u regiji, i to ne samo u energetici nego ujedno i stup gospodarstva Republike Hrvatske. Njezina važnost je i u doprinosu hrvatskom BDP, u mnogobrojnim tvrtkama koje su iz nje nastali. Mnogi INA-u zaista neopravdano marginaliziraju što je meni izuzetno čudno, bolno pa i tragično. INA je tvrtka koja je školovala nebrojeni broj stručnjaka, dala veliki doprinos znanosti i struci u RH i na kraju od koje su živjele mnogobrojne obitelji od Siska, Donjeg Miholjca i Slavonije, Podravine, Moslavine, Ivanića, Rijeke do Lendave. Nekada je INA imala tri rafinerije u svom portfelju i bezbroj plinski i naftnih polja. Vjerujem da ima budućnost.
Njezinu budućnost vidim u energetskoj tranziciji i OIE, na tržištu el. energije, obnavljanju plinskih zaliha, korištenju vjetroelektrana na moru (na platformama) i na kraju, zašto ne kao što su 1986. i krenuli u obnavljanju i istraživanju rezervi nafte i plina izvan granica RH, doslovno po čitavom svijetu od Azije, Bliskog Istoka do Afrike. Osobno vjerujem da u INA-i još uvijek ima dobrog potencijala, ljudskog prije svega i organizacijskog za sve ove izazove. Odabrana je nova Uprava, što je zaista dobro, od koje se mnogo očekuje.
Moram pohvaliti na ovom mjestu HEP, iznio je veliki posao ove godine na području energetske sigurnosti, ali i po pitanju cijena. Postoji neki koji bi ga reformirali, ali on za sada dosta dobro plovi u ovim nemirnim energetski vremenima.
U medijskim istupima nerijetko ističete važnost iskorištavanja prednosti vodika. Kakvom ocjenjujete Hrvatsku strategije za vodik do 2050. godine?
Apsolutno, vodik je energent koji ima budućnost, međutim njega je najvažnije dobro pozicionirati u vremenu i prostoru. Njegovo vrijeme tek dolazi. On će biti odlična nadopuna elektrifikaciji. Najvažnije kod vodika za hrvatske tvrtke su trenutno izvori financiranja. REPower EU je povećao „apetite“ iz paketa Fit for 55 na 10 Mt domaće proizvodnje vodika i isto toliko uvezenog vodika. Međutim, na ovom mjestu ističem da obnovljivi vodik se jedino može dobivati iz elektrolize, to je trenutno jedino rješenje za obnovljivi vodik, svi ostali procesi su upitni. S druge strane, postoje procesi i za dobivanje drugih vrsta vodika, koji nije obnovljiv, ali to se mora jasno i transparentno naglasiti.
Za razvijanje tržišta vodika u EU i RH je i ta vrsta vodika važna (čak i vodik dobiven iz fosilnih goriva) jer premalo proizvodimo i upotrebljavamo obnovljivog, ali se za taj vodik mora jasno naglasiti da nije obnovljiv i da je to samo prijelazno rješenje.
Ponavljam, on je nadopuna elektrifikacije i bez njega se neće moći „izvući“ tranzicija do kraja, elektrifikacija procesa ne može biti 100 postotna, to su osnovni zakoni energetike, ne možemo sve karte staviti na jedan izvor i jednu vrstu energije.
S druge strane, neka udruženja od njega prave mitsko mjesto i to nije dobro, prisvajaju ga u posljednje vrijeme, on se mora naći tamo gdje mu je mjesto.
Vodik mora biti smješten na mjesto koje mu pripada, ne trebamo svojatati vodik, on mora biti projekt Hrvatske i hrvatske industrije.
Ono što je važno je reći, da je cijela Europa tek na početku i da je Hrvatska sada u poziciji da ne kasni u njegovoj implementaciji.
Tvrtke, od Data Linka, Simens Energy-a, Toyote do Turbomehanike, Inel montaže, Activa Solera-e zapravo sve tvrtke koje se već bave energetskom tranzicijom
Tu su i institucije koje vrlo aktivno već sada sudjeluju Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, EIHP, FER. FERIT, FSB, FESB, AZU, HUP.
U kojoj mjeri Hrvatska ima potencijala po pitanju iskoristivosti geotermalnih izvora i njihovog stavljanja u funkciju?
Geotermalni izvori imaju ogroman potencijal u Hrvatskoj, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja upravo u ovom trenutku provodi nadmetanje radi odabira najpovoljnijeg ponuditelja za istraživanje geotermalnih voda na 6 područja u RH. Geotermalni izvori u RH imaju potencijal oko 350 MW električne i čak do 2000 MW proizvodnje toplinske energije. Ovdje moram naglasiti i njihovu povezanost s vodikom i proizvodnjom ovog energenta.
Idu li prema vašem mišljenju politika i energetska politika koja se u RH provodi bok uz bok?
Nažalost, naše stranke su slabo zainteresirane ili bih rekao da su slabo kapacitirani za energetske teme. Vlada RH je u posljednje dvije godine napravila određene i vidljive pomake, ali prostora ima dosta za popravljanje ukupne energetske politike.
Kako da ljudi ostanu optimistični u vremenu kada pretežito dominira pesimizam?
Stari japanski vizionari i mislioci, kao i energetičari, znaju reći da je svaka kriza prilika, prilika za promjenu smjera, prilika za promjenu navika u društvu, zajednici i struci, ali i promjenu ponašanja i svijesti. Kriza je prilika za ukupnu društvenu i osobnu promjenu. U japanskoj kulturi postoji paradigma koja se zapravo smatra načinom života i glasi: Osjeti ritam svijeta i prati ga! Napisao ju je glasoviti japanski strateg, mačevalac i filozof Miyamoto Musashi. On je bio siguran da sve u životu ima svoj specifični ritam i da je glavna garancija uspjeha biti sposoban da se na njega adaptiraš, da budeš prilagodljiv i racionalan na okolnosti u kojima se nađeš. Drugim riječima, biti sposoban da “uhvatiš val”.
Možemo li nakon svega uhvatiti taj i takav “val”?
Upravo je ovaj trenutak (usprkos ratu u Ukrajini) prigoda da se “uhvatiti val”, zapravo produbi i proširi energetsku tranziciju i zeleni oporavak. Prilika za brže širenje OIE-a (obnovljivih izvora energije) i projekata održivosti. Kriza je velika prilika i za Hrvatsku i za EU, da promijene svoju paradigmu ponašanja, rada, djelovanja i politiku prema gospodarstvu, poduzetništvu i svim industrijama, dakako u konačnici i prema energetici. Energetiku i energente treba više vrednovati, energiju treba pažljivo rabiti, a energetska tržišta strateški bolje razvijati. Hrvatskoj je sad prilika u mnogobrojnim projektima od geotermalnih do vodika. Također su tu projekti elektrifikacije, sunčeve elektrane, vjetar, bioplin. Vodik je velika budućnost i iznimna europska prilika za većom konkurentnosti njezine industrije na globalnoj razini i Europska komisija se u posljednjih dva tjedna ubrzala po tom pitanju. U sljedećih nekoliko godina treba zaustaviti pad proizvodnje prirodnog plina obnavljajući rezerve i u Hrvatskoj i izvan nje za naše potrebe, tako ćemo krenuti prema većoj energetskoj samodostatnosti i neovisnosti, kojima sve pametno upravljane i dobro organizirane zemlje teže.
Bez obzira na sve, čarolija zelenog oporavka tj zelene tranzicije za male i srednje tvrtke ipak se događa u Hrvatskoj, ako ne za sve onda za one koje su predvodnici svojih industrija i proizvodnih sektora. Ciljevi održivog razvoja – dekarbonizacija, bioekonomija i kreativne industrije postaju obvezni pojmovi u njihovim vizijama i poslovanju. Za kraj ostaje pitanje možemo li sada iskoristiti mogućnosti koje doista postoje u Hrvatskoj i potencijalnu “princezu” pretvoriti u “kraljicu” industrijske zelene niskougljične Europe.
