Po običaju britkog jezika i jasnog stava, 58-godišnja kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica Snježana Banović, pojašnjava nam razloge pisanja otvorenog pisma gradonačelniku svog rodnog Zagreba. U intervjuu za naš portal daje osvrt na mandat aktualne ministrice kulture, ali i što očekuje od nove intendantice zagrebačkog HNK. Između ostalog, spisateljica nam otkriva i što priprema u knjizi koju trenutno piše.
Nedavno ste uputili otvoreno pismo gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću. Što mu zamjerate te jeste li više očekivali od trenutne zagrebačke gradske vlasti?
Očekivala sam da budu spremni za brojne izazove koji ih čekaju s obzirom na to da su pokazivali dobre namjere i veliku hrabrost u dugogodišnjoj borbi protiv Bandićeve hobotnice. S pravom se stoga pretpostavljalo da će imati pripremljenu strategiju i glavne ciljeve za Promjenu svih para-sustava koje su nam nametnuli bivši gradonačelnik i njegova kamarila. Bila sam očito u krivu jer ili znaju kako pa se ne usude ili pak ne znaju kako. Ne znam koja mi je opcija lošija: nedostatak volje i hrabrosti ili nedostatak znanja. Pisala sam gradonačelniku argumentirano, kroz zapanjujuću „studiju slučaja“ Festivala svjetskog kazališta koji je kroz spregu s vladajućima u Gradu i u Ministarstvu kulture opstao kao privatna prćija obilno dotirana javnim novcem tijekom 20 godina, bez ijednog papira registracije, dakle nezakonito. Taj je primjer paradigmatski i time idealan za opis stanja zagrebačke kulture, a odgovor (izuzmemo li zamuckivanje glavnih aktera tzv. „festivala“ i njegovih zaštitnika od prije par dana u jednom dnevniku) nisam ni očekivala. Naime, ljudi se često na vlasti promijene, od toga očigledno nije imun ni Tomašević. Gora od njegove nedodirljivosti mi je ipak vladajuća sprega u kulturi, bez obzira na stranačke pripadnosti: evo, rigidni HDZ Nine Obuljen savršeno se slaže s Tomaševićevom zeleno-lijevom koalicijom, postignut je pravi konsenzus oko festivala koji to nije, čestitam! Jedini dobar primjer njihova jednogodišnjeg nesnalaženja u kulturi je postavljanje Pavlice Bajsić na čelo Centra za kulturu Ribnjak. No, jedna uspješna kadrovska lasta ne čini kulturnu politiku, a ono što me čudi najviše je to što su zaboravili da je za promjenu strukture neophodna promjena kulture, dakle načina razmišljanja, komunikacije i implementacije za što su mnogi od njih educirani, ali ne vrijedi. U Bibliji taj je princip Promjene opisan slikovitije: novo vino ne ide u stare bačve.
Stoga direktniji odgovor na vaše pitanje stane u jednu kratku rečenicu: nova vlast u Zagrebu pokušava puniti Milanove „kulturne bačve“ na Milanov način, eto to im zamjeram.
Vjerujete li da će nova intendantica, Iva Hraste Sočo nakon manadata Dubravke Vrgoč uspjeti vratiti HNK na razinu na kojoj je nekoć bilo i zaslužuje biti?
Ne mogu to znati, no, vjerujem u njene dobre namjere postavljene daleko od vlastite promocije, a na račun i preko leđa umjetnika i ostalih zaposlenika koju je redovito emitirala Dubravka Vrgoč. Usto, posjeduje sistematičnost i kazališno iskustvo koje njezine dvije prethodnice (Ana Lederer bila je intendantica prije Vrgoč, od 2005. do 2013., zbog njezina neiskustva mijenjao se Statut HNK) nisu imale pa su im mandati u stvari bila skupa škola za upoznavanje s kompleksnim umjetničkim i pogonskim i specifičnostima toga kazališta koje se u stvari sastoji od tri. Od „tri u jedan“ Vrgoč je prije preuzimanja intendanture donekle bila upoznata tek s dramskim segmentom (iako Drama HNK i ZKM nemaju previše dodirnih točaka u produkciji i repertoaru – barem ne bi trebali imati znamo li njihove odavno postavljene misije), a da ne zna baš ništa o Baletu i Operi vidjelo se već u nemušto ispisanom programu kojem su nedostajali i neki dijelovi uvjetovani natječajem (financijski i kadrovski plan) na kojem je pobijedila jer je tako htio Milan iz prethodnog pitanja, prisilivši ministricu Zlatar na još jedan u nizu kompromisa kakve od nje nismo očekivali na početku – to je uzgred budi rečeno, za mene do danas mandat najvećeg razočarenja koji je započeo s kolektivnim ushitom, a završio s pranjem službenih kartica. Da se vratim novoj intendantici koja po mome mišljenju ima nešto što je u ovom trenutku odlučujuće za neophodno osnaživanje urušene piramide HNK: vještinu delegiranja i osjećaj za integraciju kolektiva. Naime, zapuštenost pogona, ansambala i pratećih službi nikada nije bila toliko duboka, iz nekog je razloga bivša intendantica najviše pokušavala „štedjeti“ na ljudima na kojima je usto svakodnevno i „vježbala“ strogoću. A kazalište su ljudi, to kao prvo, potom repertoar koji se ne može ostvariti bez nekoliko stotina, nama iz publike potpuno nevidljivih ruku koji nikako nisu neradnici kakvim ih se prečesto predstavljalo. Stupanj strogoće koji je prema njima bio emitiran upravo je nevjerojatan: kazne, prijetnje, opomene pred otkaz, ucjene, pritisci…Osam godina tvrdnji da su neradnici i ništ’ koristi na mnoge od njih se odrazilo fatalno: HNK je u posljednjih osam godina ostao bez stotinjak zaposlenika od kojih su mnogi prije nego su našli drugi posao ili (prijevremenu) mirovinu zatražili različite vidove medicinske pomoći – od kardiologije do psihijatrije. Sada je primarni izazov nove uprave misija reintegracije kolektiva od 500 ljudi, a dio te velike, pozitivne energije koja će se vjerujem vratiti u HNK bio je vidljiv već na svečanosti otvaranja sezone. No, za razliku od mnogih, ne mislim da je samo na intendantici da mijenja stvari, puno toga će ovisiti o ljudima koje je izabrala i koje će ubuduće birati za svoje pomoćnike i najbliže suradnike.
Jeste li nakon mandata Andree Zlatar Violić, čiji ste rad i prije nerijetko kritizirali, očekivali da će u fotelju ministrice kulture zasjesti netko poput Nine Obuljen Koržinek te kakvim ocjenjujete njena dva mandata?
Nakon potpuna nesnalaženja Andree Zlatar i nakon, srećom kratkotrajnog zamuckivanja u području osnovnih termina kulturne politike ali i prilične agresije na slobodu umjetničkog i drugog izražavanja u vidu „čistača“ Zlatka Hasanbegovića, uslijedila je faza koju odlikuje birokratski duh kontrole o kojem je Marx ispisao najtočniji sud: „Tajna je opći duh birokracije“. U slučaju Nine Obuljen Koržinek sustava Tajne skrojen je po miljenicima, da bi se iz pozicije moći (dosta neuspješno) vodile bitke za dubiozne ad-hoc promjene zakonskih okvira u području upravljanja, kontrole i odlučivanja u kulturi, ponajviše u kazalištima gdje ti miljenici obitavaju na vrhu. Međutim, u kazalištima u Zagrebu, Rijeci (a uskoro, nadam se i u Splitu) demokracija ukazuje na to da nije dobro kad ministar ulazi u borbu prsa o prsa s kazalištem. Naime, ono – dokazuju nam to stoljeća – ne može biti ničija „volja za moć“, a veliki naš kritik, pokojni Petar Brečić je to jednom i poetičnije sažeo: „Oko kazališta uvijek lebdi neka pravda“. E, pa silno mi je žao da s tim nije upoznata i čelna osoba naše kulture koja usto dokazuje i da je štetno na takvim pozicijama obnavljati mandate – izgubi se čovjek u svoj toj ministarskoj moći, ne vidi jasno drvo u šumi ispred sebe.
S ponosom ste istaknuli da ste bili predsjednica žirija Nagrade Grad Teatar Budva. Koliko prema vašem mišljenju postoji suradnje između zemalja u regiji po pitanju kulturnih aktivnosti i na kojem je to nivou? Ima li u tom pravcu prostora za napredak?
Već više od 20 godina ta je suradnja najuspješnija kad se događa kroz osobne veze, prirodno i spontano, poput ove budvanske na primjer. Festivali su naime najbolji teren susreta, razmjene znanja i iskustava, ima puno dobrih primjera za to u posljednja dva desetljeća otkad su se veze između naših kultura ponovno pokrenule – npr. bila sam 2003. prvi redatelj iz Hrvatske s angažmanom u srpskom kazalištu nakon rata što je bio rezultat dobrih želja tadašnjeg upravnika Ateljea 212 Svetozara Cvetkovića i njegovih suradnika da krenemo naprijed. Pa su se dogodilo izvanredno gledane i hvaljene Dvije Tene Štivičić. Međutim, što se penje na višu razinu, suradnja je to rjeđa. Budući da sam i dalje na barikadama za što ispunjeniji zajednički južnoslavenski kulturni prostor jer nam je on iz po meni mnogih evidentnih povijesno-kulturoloških razloga suđen, prečesto se osjećam osamljeno, a prerijetko me iznenadi neki pozitivan pomak „odozgo“ koji ima kakav-takav odjek za bolju budućnost. Voljela bih da je obrnuto jer prostora za napredak kulturnog „međuprožimanja“ (Milan Bogdanović, 1960.) je i dalje jako puno, bez obzira na nezrela politička udaljavanja naših vlasti, ali i tradicionalnu promjenjivost u intenzitetu te suradnje (s iznimkom razdoblja socijalističke Jugoslavije), sve tamo od 1840. kad je i počela, i to ni iz čega, od nule, prirodno – u kazalištu.
Čime se trenutno bavite?
Pišem o burnim osamdesetima, pod radnim naslovom „Kronika sretnih trenutaka“. Prva mi je to knjiga koju pišem iz vlastita rakursa vraćajući se u formativno razdoblje moje generacije. Uglavnom kao promatrač koji opisuje prijelomne, ali i one manje prijelomne, gotovo zaboravljene, katkad i marginalne događaje u desetljeću koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, ratu i stvaranju novih država te posve novih društvenih i kulturnih odnosa na području Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Nastojat ću opisati brojne isječke vremena koje već pomalo izmiče iza ugla sjećanja većine živih svjedoka pa se i moj pristup kreće od autobiografije, preko (auto) dokumentaristike pa do (auto) fikcije. Nisam ni znala koliko toga se još sjećam!
