U razgovoru za Objektivno.hr omiljeni profesor geografije iz zagrebačke Osnovne škole Ivo Andrić i višestruki dobitnik nagrade za najboljeg profesora Global Teacher Award otkrio nam je planove za 2023. i komentirao stanje u hrvatskom školstvu.
Mogli smo svjedočiti vašem susretu i najavi suradnje s predsjednikom Hrvatsko-indijskog društva u Hrvatskoj? O čemu je konkretno riječ?
Dogovorio sam suradnju u vidu posjete gospodina Jogindera Singha Nijjarija mom satu geografije, gdje će ga učenici imati priliku pitati sve što ih zanima. Dočarati će nam Indiju kroz sva osjetila, upoznati s njihovom glazbom i gastronomijom. Gospodin Nijjar je nedavno nagrađen od strane predsjednice Indije, Droupadi Murmu, na što je iznimno ponosan. Vrlo je pozitivna i pristupačna osoba, trudi se raditi na izgradnji odnosa između Indije i Hrvatske kroz različite suradnje i projekte. Nisu za isto zaslužni samo političari.
Tokom nekoliko godina koliko ovdje boravi odlično je svladao i hrvatski jezik. Spomenuto društvo kojem predsjeda broji stotinjak članova – osim Indijaca tu se nalaze i ljudi koji su fascinirani tom zemljom i žele o njoj više naučiti. Pomaže članovima oko pribavljanja viza, s obzirom da je njihov vizni režim vrlo strog i zahtjevan. Zanimljiv je u tom kontekstu netom objavljen podatak da je Indija prestigla Kinu po broju stanovništva.
Najavili ste da ćete prisustvovati Konferenciji učitelja svijeta koji pomiču granice koja će se u ožujku ove godine održati u Dubaiju.
To je konferencija na kojoj će učitelji prenositi svoje metode rada, odnosno na koji to način pomiču granice. Ja ću održati predavanje u sklopu projekta ”Uživo sa svih kontinenata” u koji sam uključio i naših dvjestotinjak iseljenika, a svakim danom nam se pridružuje se više ljudi.
S jednim Hrvatom koji živi u Kuala Lumpuru također dogovaram suradnju pošto ove godine obrađujemo monsunsku Aziju u sklopu kurikuluma. Javit će nam se s tornjeva Petronas koji su izuzetno turistički atraktivni. Moji učenici će ga moći u pravom smislu doživjeti tom virtualnom šetnjom i imati priliku komunicirati s ljudima na ulici i doznati kako funkcionira život u Maleziji. Baš se veselim predočiti im i taj dio svijeta, posebice radi fascinantnih monsuna i vjetrova.
Kako teče podjela besplatnih toplih obroka u osnovnim školama diljem Hrvatske?
Moje kolegice, profesorice zagrebačkog Pravnog fakulteta Olja Družić Ljubotina, Ivana Dobrotić, Marijana Kletečki Radović i Antonija Petričušić su pokrenule inicijativu ”Pravo svakog djeteta na školski obrok”. Od samog početka podupirem tu plemenitu ideju, razgovarao sam s njim o istoj i pratio sam tijek priprema i njihove borbe da uspiju u svom naumu. Vodile su brojne razgovore s čelnicima lokalne i državne razine – premijerom i predsjednikom.
Ovog polugodišta je krenula podjela obroka, ali se ispostavilo da i dalje ima puno problema u hrvatskom školstvu – samoj organizaciji i održavanju sustava u određenim školama. Tako smo saznali da mnoge škole nemaju ni uređene kuhinje, da nemaju mogućnost zapošljavanja kuhara, jer naprosto nitko ne želi raditi za malu plaću. S druge strane, vjerujem da će ministarstvo odobriti takvu vrstu zapošljavanja iako je u zadnje vrijeme tendencija smanjivanja broja tehničkog osoblja.
Žao mi je da se i u slučaju ovog projekta priča samo o negativnim stranama i nedostacima. Smeta mi što u našem mentalitetu i dalje vlada percepcija da se u dva dana treba srediti nešto što se nije rješavalo posljednjih dvadesetak godina i što smo u tolikoj mjeri nerealni. Treba ići korak po korak, već su sada vidljivi pomaci u odnosu na prvi tjedan. Djeca su sretna radi dobivenog obroka, a to je važno i za sve one roditelje koji plaćanje takvog obroka svojoj djeci si nerijetko nisu mogli priuštiti. Osim što su u nezavidnoj financijskoj situaciji, neki su ostali i bez posla u vrijeme covid pandemije. Stoga smatram da su moje kolegice zaslužile nagradu ponosa Hrvatske.
Kakvim ocjenjujete trenutno stanje u prosvjeti? Kontaktiraju li vas nadležni radi davanja određenih savjeta te biste li se ikada odvažili zauzeti jednu od rukovodećih pozicija unutar nadležnog Ministarstva s ciljem poboljšanja kvalitete sustava obrazovanja?
Često od mnogih učitelja možete čuti da je naš obrazovni sustav trom i da se promjene sporo događaju. Svi smo s elanom krenuli u provedbu nove reforme ”Škola za život”, no ne znam da li je ona u praksi uopće u potpunosti zaživjela i hoće li ikada. Prije covid krize i online nastave smo vodili brojne razgovore na temu te reforme no u protekle dvije godine je sve naprosto stalo i palo u deseti plan. Zdravlje kako učenika, tako i učitelja je naravno bilo na prvom mjestu, no mnogi učitelji su u međuvremenu već umirovljeni dok su čekali na njenu provedbu.
Radeći već skoro 15 godina u obrazovnom sustavu shvatio sam da nijedna reforma neće moći zamijeniti učitelja u razredu. Učitelji moraju shvatiti da su upravo oni ta nužna reforma koja se događa uživo u školi i da je na nama da mijenjamo sustav i ukazujemo djeci na važnost obrazovanja i moderniziramo naš kurikulum. Izabrao sam ići tim putem i ukazati djeci da je škola važna za život općenito važna, a ne same ocjene. Puno je otpora jer je sustav naučio djecu da se vrednuju samo ocjene. Svakog dana im trebamo ukazivati na količinu znanja i vještina koje stječu i koje će mi koristiti tokom života.
Obrazovanje se danas svelo na individualno nadahnuće učitelja. Diljem Hrvatske imate niz onih koji se smatraju privilegiranim što rade ovaj posao. Svjesni su da odgajaju mlade ljudi koji će biti nositelji hrvatske budućnosti. Oni koji su u ovaj svijet ušli s ciljem da manje rade guše sustav i upravo oni u najvećoj mjeri pričaju negativno o sustavu. Zaključio sam da nikada sustav neću moći promijeniti, ali imam svoj svemir u svom razredu u kojem mogu raditi reforme i promjene. Tu moji učenici mogu prihvatiti školu kao bitnu sastavnicu njihovog života.
Nisam razmišljao da li bih prihvatio određenu funkciju, nitko me po tom pitanju nije do sad ni kontaktirao. Upoznao sam se s načinom funkcioniranja raznih školskih sustava diljem svijeta, izdvojio bih finski kojeg i sam pokušavam primijeniti u svojoj nastavi i modernizirati ju. Ne vodim se time da li ne netko od nadležnih zove radi savjeta ili pomoći. Puno učim i usavršavam se – učitelj koji prestane raditi na sebi imat će puno problem u nastavi jer se procesi brzo događaju i stalno nam pristižu nove informacije. Geografija je predmet gdje stalno moramo biti aktualni. Spomenuli smo da je Indija prestigla Kinu, a u knjigama još stoji da je Kina najmnogoljudnija država. Tako primjerice više ni Sudan ne postoji kao država već se podijelio na Južni Sudan i Sudan. Najviše volim kada mene djeca nečemu mogu naučiti i ta uzajamna suradnja je nešto najljepše što ovaj posao nosi. I kasnije kada odu iz škole su nam zahvali na takvom pristupu i radu.
U kojoj fazi je vaš doktorat na temu kvalitete života istočne Afrike?
Velika mi je želja doktorirati, ne zbog titule, već da kroz taj doktorat opet nešto poklonim dragoj Africi. Svih pet puta što sam tamo boravio, trudio sam se puno pričati s tamošnjim stanovništvom i što više toga zabilježiti. Bavim se kvalitetom života u Dar es Salaamu, najvećem gradu istočne Afrike koja je uvijek bila baza mog humanitarnog djelovanja na tom kontinentu. Privodim kraju taj doktorat i nadam se da će ugledati svjetlo dana ove godine. Vjerujem da će on pomoći gradskim strukturama kako bi uvidjeli gdje bi bilo poželjno sagraditi škole u cilju poboljšanja obrazovne strukture stanovništva. Nadam se da će im pomoći i u pronalaženju lokacije za izgradnju bolnice kako bi se smanjila stopa smrtnosti od AIDS-a ili malarije.
Doktorat će biti naslovljen ”Geografski aspekt kvalitete života u Dar es Salaamu”. Motivacija i dodatan vjetar u leđa mi je spoznaja da će ta disertacija i jedno tako provedeno istraživanje jednom u budućnosti pomoći tom gradu u podizanju kvalitete života za barem jedan stupanj više i da mogu biti miran da sam i tom dijelu svijeta pomogao na taj način.
