Mogao je 40-godišnji Dario Juričan, što producirati, što režirati i više od 50-ak kratkometražnih, uglavnom igranih filmova, no, za širu bi javnost i dalje ostao relativno nepoznat. Da mu se nije ‘dogodio’ Gazda: tranzicija, privatizacija, korporacije, prvi dugometražni dokumentarac, o kojemu ta ista slabo ili prosječno upućena javnost obnoć zna umalo sve, iako ga još nije ni vidjela (danas 29. srpnja je službeno promotivno prikazivanje na Motovun film festivalu). Što je to toliko zaintrigiralo čak i one koji nisu pasionirani filmofili, u filmu koji na primjeru Ivice Todorića govori o hrvatskoj tranziciji kroz pretvorbu i privatizaciju? U potrazi za odgovorom na ta pitanja zato smo i mi razgovor s Juričanom započesmo “školskim” upitom.
Tko je Dario Juričan?
– Filmaš, prije svega. Dosta radim kao producent, manje kao redatelj, i sve to u kratkom metru. Mentoriram često i debitante. Gazda mi je prvi dugometražni film. Inače, više sam radio igrane filmove, ali u zadnje dvije godine su mi interesantniji dokumentarci.
Kažete da Gazda nije priča o Ivici Todoriću, kako je od cvjećara, od Unikonzuma do Konzuma i Agrokora, postao najvećim hrvatskim tajkunom, nego o tomu kako se u Hrvatskoj postajalo “gazdom”. Ali, iz dosadašnjih napisa o Gazdi saznajemo da ste baš o njegovu razvojnom putu prikupili i prikazali niz dokumenata koji svjedoče o tomu kako je on postao “gazdom” – Kada film prestaje biti ekraniziranom pričom o Todoriću, kako završava, donosi li poruku ili …?
– U Gazdi smo se bavili mehanizmima kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Nismo se bavili osobnim pričama obitelji Todorić. Zanimao nas je Todorić kao političko i poduzetničko biće koji nam je poslužio kao svojevrsna kičma u priči o Hrvatskoj. I došli smo do zanimljivih saznanja, prije svih kako je Todorić u najvećem dijelu svoga razvojnoga puta bio legalist, o čemu svjedoče javno dostupni dokumenti. Bio je, čini mi se, samo spretniji, umješniji, hrabriji od nekih drugih, znao donositi prave odluke u pravo vrijeme.
No, mi to u filmu ne tvrdimo, samo dokumentiramo, a gledateljima ostavljamo da donose zaključke, nismo željeli biti nametljivi.
Kako, u krajnjemu i zašto uopće nastojite izbjeći poistovjećivanje Gazde s Todorićem i Konzumom/Agrokorom, ako nije teško zaključiti da je jedan od motiva da se pozabavite tranzicijskom pretvorbom/privatizacijom u Hrvata zasigurno bio i životni put/radni vijek vašega oca u (Uni)Konzumu, koji vam je iz prve ruke mogao svjedočiti o zbivanjima o toj tvtrtki prije i za vrijeme “preokreta”?
– Želimo prije svega izbjeći pojednostavljenja. Ovo je film o tranziciji, privatizaciji, korporacijama. Ali ne pretendiramo da smo dali univerzalni odgovor na mnoga još otvorena pitanja, možda nam se neki od njih nametnu u nekoj idućoj temi. Ne mogu iizbjeći da sam prve informacije upijao od oca, njegova zaposlenika. Todorić i moj otac su vršnjaci, išli su u istu školu, i ja sam vršnjak s Todorićevim kćerkom, ali ništa od toga nije bilo presudno, čak ni bitno za Gazdu.
Iz onoga što smo dosad uspjeli saznati o filmu kojega su rijetki vidjeli prije sutrašnje službene projekcije na Motovun film festivalu, može se zaključiti da ste se u njemu bavili istraživačkim novinarstvom – što vas je osim očeve sudbine motiviralo da se tom temom pozabavite – odgovori na pitanja zašto smo danas tu gdje jesmo, tj. pri dnu EU po gospodarskim ostvarenjima, posljedično i životnom standardu ili vam se to naprosto učinilo zanimljivim kao tema još jednog u nizu filmova koji ćete uraditi?
– Činilo nam se da je Agrokor tabu tema i da u to treba zagrist – onako po pravo, s dokumentima, bez nagađanja. Najveći kompliment koji sam pročitao o filmu je da ima impresivnu dokumentaciju. Te tri godine rada se vide u svakoj minuti filma. Bio je to rudarski rad, ali drukčije se nije moglo doći do istine. Podosta je toga iz javnih objava, valjalo je to sistematizirati, “rupe” popuniti dokumentima koje smo sami “iskopali”, ali nismo pritom imali nikakvih brana, kočnica, sve nam je bilo dostupno, jedino što nas je to poprilično koštalo. Svaki taj dokument valjalo je i platiti.
Usput ste se, rekoste, uvjerili kako su Todorić i banke teme o kojima se u Hrvatskoj nerado ili uopće ne piše. Zbog straha od gubitka udjela u martketinškom kolaču, što je najčešće obrazloženje medija, ili možda čak i kakav izravni osobni materijalni pa i fizički strah od mogućih posljedica “čačkanja” po tomu i pisanja o tomu?
– Naišli smo tokom snimanja filma na puno straha, često vrlo opipljivog. Ljudi se boje za svoje egzistencije i nisu spremni izlaziti iz komfort zone. Čak i onda kad za to uistinu nema baš nikakvih razloga. Ne bih u špekulacije koliko neki od toga zaziru iz marketinških razloga.
Plašite li se i osobno mogućih reperkusija sad kad vidite koliku ste prašinu uskovitlali Gazdom i prije negoli je dostupan najširoj javnosti?
– Ne, stojimo iza filma, on je kako bi Amerikanci rekli „bulletproof“. Uostalom, koliko traje „prašina“ u ovoj zemlji? Par minuta?
Osim što ste razapeti između novinarskih upita i priprema za motovunsku projekciju, čime se još bavite? Je li Gazda samo jednokratni izlet u surovu hrvatsku gospodarsko-socijalnu stvarnost ili možemo očekivati još sličnih uradaka?
– Što se korporacija tiče, to je nama jako zanimljivo. Na slovu A su još dvije… Kao i većina drugi kolega iz branše istodobno radimo na još tri – četiri projekta, ali ne isključujem ni povratak sličnoj tematici, u kojoj smo se, nadam se, dobro snašli.
Novinari upetostručili cijenu Sojare
Zadarska Sojara je, znamo prva tvrtka na Todorićevoj danas bogatoj niski. I primjer kako se fenomenu “tajkunizacije”, o kojoj naravno “svi sve znaju”, i u medijima prilazilo površno. Netko je napisao da je bila vrijedna ili koštala 30 milijuna DEM, uzalud je i sam Todorić obznanio da se radilo o 3,5 milijuna USD ili 6,5 milijuna DEM, dakle 5 puta manje od objavljenog. U zadarskoj Gruntovnici bez suvišnih pitanja dobili smo na uvid u ugovor iz kojega se sve to jasno vidi. Ali, novinari su se dohvatili “svoje istine” i valjda prepisivali jedni od drugih, umjesto provjerili, čudi se kolegama iz medija Juričan (imao je zapaženih izleta i u taj zanat).
Gazda od milijun kuna
Juričan troškove Gazde zaokružuje na oko milijun kuna, od čega su od HAVC-a dobili 320.000, od Zaklade Kultura nova, ostatak iz vlastitih izvora. I sad su u minusu od kojih 20.000 kuna, ali uvjereni su da će se film pokriti pa i nešto zaraditi za nove projekte distribucijom u regionalnim okvirima, u kampanju kreću nakon promocije u Motovunu. Osim domaće, računaju da će naići na dobar odjek kod publike u Sloveniji, BiH i Srbiji, koja će u Gazdi vjerojatno prepoznati i ponešto od sličnih zbivanja u njihovim sredinama.
Zdenko MATIČIĆ
