Predsjednik HOO-a sada čudom čudi kako su olimpijci protiv financiranja SPTV-a jer, kune se on, ni jedan sportaš nije uskraćen ni za lipu onoga što mu sljeduje od HOO-a
Olimpijci o Kini, Mateša o Japanu! Tako bi se, najkraće, mogla opisati aktualna rasprava članova Hrvatskog kluba olimpijaca (Primorac, Barać, Boraska, Pavić, Paškvalin…) i predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Mateše o poslovanju Sportske televizije.
Olimpijci pitaju zašto su bez odluka Vijeća i Skupštine HOO-a izdavana jamstva i isplaćivane pozajmice SPTV-u, Mateša im odgovara da su svi oni prije tri godine podržavali pokretanje Sportske televizije. Olimpijci pitaju hoće li HOO kao jamac otplaćivati 40-ak milijuna kredita SPTV-a, Mateša im odgovara da ni jedan sportaš dosad nije zakinuta za ono što dobiva od HOO-a. Olimpijci tvrde da se SPTV nije trebala financirati novcem HOO-a, Mateša im kaže da su 7,7 milijuna kuna dosad transferiranih SPTV-u vlastiti prihodi HOO-a, a ne javni novac namijenjen sportašima. I tako ukrug…
Ili olimpijci i Mateša ne govore istim jezikom, ili je, naprosto, riječ o nesporazumu. Budući da na književni hrvatski jezik kojim se služe Mateša, Primorac i društvo nemamo većih zamjerki, bit će da je, ipak, riječ o nesporazumu. Samo ćemo ga na kraju ove priče nazvati pravim imenom.
Sjećam se kad mi je, gostujući prije dvije godine na SPTV-u, najbolji hrvatski pikadist Boris Krčmar, pomalo razočaran svojim tretmanom rekao: „Meni je gospodin Mateša obećao da ćemo svaki tjedan organizirati natjecanje u pikadu i da će ga Sportska televizija sigurno prenositi!”
Je, siguran sam da je gospodin Mateša to obećao, jedino je zaboravio spomenuti da bi produkciju spomenutih prijenosa pikadisti trebali – platiti sami. I ne samo pikadisti, već i svi oni klubovi i savezi koji bi poželjeli imati izravni prijenos ili snimku nekog svojeg natjecanja na SPTV-u. Nazovimo ovo nesporazumom broj 1 ili još bolje izvornim nesporazum.
Nesporazum broj 2, kojeg bismo još mogli nazvati i konačnim nesporazumom, tiče se milijunskih pozajmica, koje su se u konačnici pretvorile u temeljni kapital Sportske televizije. Bit će da siroti olimpijci, ali i svi ostali sportaši i sportski dužnosnici u Hrvatskoj, nisu baš najbolje shvatili ono što su čelnici HOO-a i SPTV-a svojevrsno, poput nekakve mantre, bezbroj puta ponavljali: „Ni kuna novca namijenjenog sportašima neće otići iz proračuna HOO-a za financiranje Sportske televizije!
Velim, bit će da je to krivo shvaćeno jer Mateša sada tvrdi da pritom nije mislio na tzv. vlastita sredstva, dakle ona koja pristižu od marketinga i Međunarodnog olimpijskog odbora. Pa se predsjednik HOO-a sada čudom čudi kako su olimpijci i protiv toga jer, kune se on, ni jedan sportaš nije uskraćen ni za lipu onoga što mu sljeduje od HOO-a. Možda uistinu nitko nije uskraćen za ono „što bi trebao dobiti”, no vraška je laž da svima teče med i mlijeko.
Eto, primjerice, naša najbolja maratonka Lisa Stublić, kandidatkinja čak i za odličje na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u Zürichu, već mjesecima uzaludno moli i kumi sve oko sebe da joj se osigura – kontejner u kojem bi se mogla presvući nakon treninga! Možda bi to bio zgodan način da se potroši dio „viška novca” iz vlastitih prihoda HOO-a.
Ili, možda, da se potroši na veslački četverac ‘na pariće’. Martin, Šain i braća Sinković su olimpijski doprvaci iz Londona i, uz Sandru Perković, vjerojatno naši najveći kandidati za zlato u Rio de Janeiru 2016. Za potrebe analize zaveslaja trebaju im video-snimke treninga, pa njihov trener Nikola Bralić jednom rukom upravlja vozilom, drugom rukom, drži kameru i snima dečke kako veslaju, trećom rukom…, dobro, nema treće ruke. Poanta je da bi, možda, njima ‘sredstvima iz vlastitih prihoda’ trebalo osigurati sve što im treba za lov na olimpijsko zlato, pa tako i snimatelja kad ga zatrebaju.
A tek naša najbolja triatlonka Daria Pletikapa? Vrhunski rezultati koje postiže u posljednje vrijeme približavaju je pozicijama koje vode na OI u Rio, no ona troškove putovanja i sudjelovanja na natjecanjima i dalje uglavnom financira sama, odnosno uz pomoć inozemnih sponzora. Nedavno nije otišla na pripreme u toplije krajeve jer nije imala novca – za avionsku kartu! Kako, Boga mu, uz tolika ‘sredstva iz vlastitih prihoda HOO-a’?!
I mogli bismo tako nabrajati satima i satima, no teško da bi Zlatko Mateša odustao od svoje tvrdnje da „ni jedan naš sportaš nije ni za kunu zakinut…”, znate već dalje. Ne samo da su mnogi zakinuti, nego nemaju ni ono najosnovnije za trening. ‘Sredstvima iz vlastitih prihoda HOO-a’ usprkos.
Nema tu, dakle, govora ni o kakvom nesporazumu, niti je itko u hrvatskom sportu od 2010. do danas promijenio svoje stajalište o Sportskoj televiziji kao hvale vrijednoj ideji. Radi se, gospodine Mateša, jedino o tome da smo mi sve te naše sportašice i sportaše prije tri godine – malo prevarili! Pa sad hinimo čuđenje i razočarenje zbog toga što više nemaju razumijevanja za nešto što nikad i nisu podržali…
