Nije baš da smo se usrećili kao nacija, s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, koja će uskoro u MOO preskakat skok s motkom preko granice, al’ tako nas je sreća zaobišla u širokom luku i s aktualnim predsjednikom. Opće poznata stvar je da Hrvati krenu nadasve optimistično, ali im nekako izmakne happy end. Takve smo sreće.
Predsjednik se, takav je dojam, zabio u busiju na Pantovčaku, nema ga od samog starta prema toj, kako je sam rekao „modernoj i otvorenoj Hrvatskoj”. A kad ćemo krenut, još se uopće ne zna. Ne bi ga građani preticali, ne bi bilo pristojno, ali cupkamo na mjestu čekajuć’ da krenemo u sprintu prema toj modernoj i otvorenoj zemlji.
Grabar Kitarović je barem uveseljavala naciju, s početka, gledajuć’ danas s odmakom na nju kao predsjednicu, iako smo se zgražavali nad njenim gletanjem, pjevanjem, uštonavanjem, posrtanjem na Kninu, tako je sad očajno dosadno u zemlji s ovim Milanovićem. Blijeđušan, bezdušan, bez snage, ni traga od onog nekadašnjeg drčnog premijera, al mora mu se priznat: danas ima strašnu energiju mrtvog soma!
Makar je jasno da se Milanović u ovo ne doba, ne želi projicirati urbi et orbi sa sadašnjim predsjednikom SDP-a, iz možebitnog razloga kako ne bi poslao subliminalnu poruku glasačima za predstojeće izbore, ne bi se trebao baš tako po grmlju sakrivat i ne micati se iz njega. Ipak tu busiju, gaj, lug ili gdje je već na Pantovčaku našao sklonište, plaćaju građani.
“Bit ćemo dobra zajednica različitih ali jednakih građana gdje nitko neće biti zapostavljen. To je Hrvatska kojoj ću biti predsjednik” – to je zadnje od prije izbora što pamtimo od sadašnjeg predsjednika, dočim nas je zapostavio odmah u startu, pa se osjećamo kao neželjena djeca svih vlasti do sada, a i nakon izbora.
Ako znamo da Hrvati pate od parcijalne amnezije, a to nam i je dijagnoza, nastavi li predsjednik ovako nevidljivo predsjedavat, ovom “modernom i otvorenom zemljom” pa do kraja ljeta, zaboravit ćemo uopće, tko nam je predsjednik.
Kolindu bar pamtimo po uveseljavanju nacije eskapadama, nismo je zaboravili, jer to je nemoguće, ali njega smo očito izabrali da ga nema. Svjedoci smo vremena u kojem živimo (ne ponovilo se)!, ali prije smo se Kolindi smijali, trgala nam je živce, a sad se ne možemo o svom trošku niti nasmijat više. To je ta naša sreća.
A da nekako vratimo Kolindu da nas uveseljava i nasmije u ovim pre pretužnim vremenima po naciju, dok nas Stožer za obranu od Covida nije počeo uhićivat ovako neodgovorne, pa da se barem smijemo svom jadu? Jer nam se stvarno ne da plakat. S Milanovićem doslovce, nema šale. A šteta je.
