Draga vlado, budući da vidim da niste baš nešto sposobni za poboljšati živote nama, poreznim obveznicima i bićima na dvije noge, sa takozvanim mozgom, zanima me – imate li namjeru barem učiniti nešto, uvesti drakonske kazne za ljudska olupine koje muče i ubijaju bića na četiri noge, bez takozvanog mozga, ali sa emocijama, dušom i bezuvjetnom ljubavlju? Ne možete mi reći da se u tom segmentu ne mogu napraviti radikalni iskoraci, jer to nije istina. Životinjski je život jednako vrijedan kao ljudski, izvolite ga zaštititi od ubojica među nama.
Nadam se iskreno da će oni monstrumi koji su u Slavonskom Brodu bacili male štence u kontejner biti pronađeni, a zatim bačeni u isti taj kontejner, sa duplo zatvorenim poklopcem, kako bi se ugušili u vlastitom smeću. Fuj. Oprostite na ovom statusu, ali kada ova vlast misli donijeri rigorozne zakone za zaštitu tih bespomoćnih bića, na kojima se ljudsko dno iživljava? Možete li bar nešto učiniti za zaštitu životinja, ako već ne možete za ljude?!
Ovako je glasio moj ogorčeni status na Facebooku, kada sam pročitala užasavajuću vijest o umorstvu malih psića, tu, kod nas, u ovoj mojoj državi. I to nije prva takva vijest- posljednjih smo dana doslovce ”zasuti” užasnim informacijama o tome kako je lovac pucao u psa pa ga bacio u kanal, podavljeni su mačići, ubijene neke rijetke ptice, a sada, ovo, bačena živa bića u kontejner. Za Boga miloga, kakvi smo mi to ljudi? U što smo se to pretvorili? U okrutne zlostavljače onih nedužnih, koji se ne mogu braniti pa ćemo ih zato masakrirati, odsijecati im glave, pucati iz pušaka u njih, dok nas oni gledaju sa strahom, ne sluteći što im se događa? Što je to u ljudskom mozgu da može počiniti takvu strahotu i potom mirno otići, zapaliti cigaretu i popiti pivo kao da se ništa nije dogodilo?!
Ljudi bez duše
Očito smo postali strahovito bešćutni, jer, ne samo da nas više ne dira ljudska patnja- potpuno nam je svejedno je li neki uragan zbrisao s lica 1000 ljudi, ili 100.000, bitno je da se nije nama dogodilo. Nestao malezijski zrakoplov, nitko živ nema pojma kakva je misterija nastala u zraku i gdje su ti ubogi ljudi završili- na dubokom dnu oceana, ili zatočeni za eksperimentiranje u nekoj vojnoj bazi (da, zašto bi to bio science fiction, ljudi su sposobni za štošta, a kamoli za žrtvovanje kojih 300-injak nesretnih putnika!), što to nas briga, nije u našoj blizini, negdje je u nekoj vukojebini kod Australije, na dnu zemaljske kugle.
A kako je međusobno ubijanje još uvijek kažnjivo- na nesreću mnogih- valjda je lakše u tišini, negdje u polumraku, izmasakrirati Božje malo stvorenje, iživiti se na njemu i gledati kako pati, a pritom biti siguran da za to nećeš ni kazneno, ni krivično odgovarati.
Doista mi se gadi ovo što vidim oko sebe- oskvrnuća života za koja nitko ne polaže račune, samo zato jer ne govore, jer nemaju moć vrisnuti i reći gubite se od mene, ne ubijajte me. Kada sljedeći puta neki bolesnik baci malu mačku o zid i zgazi je, mi ćemo i dalje to pročitati, zgroziti se i nastaviti čitati dalje kako se slavni model Victoria Secreta rastaje od slavnog košarkaša, jer ju je ovaj varao. Svaka njima čast, trauma je to, ali puca meni neka stvar za to- mene zanimaju oni potlačeni, jadni, bespomoćni.
Izvolite ih zaštititi
Draga vlado, budući da vidim da niste baš nešto sposobni za poboljšati živote nama, poreznim obveznicima i bićima na dvije noge, sa takozvanim mozgom, zanima me- imate li namjeru barem učiniti nešto, uvesti drakonske kazne za ljudska olupine koje muče i ubijaju bića na četiri noge, bez takozvanog mozga, ali sa emocijama, dušom i bezuvjetnom ljubavlju? Ne možete mi reći da se u tom segmentu ne mogu napraviti radikalni iskoraci, jer to nije istina. Životinjski je život jednako vrijedan kao ljudski, izvolite ga zaštititi od ubojica među nama.
Osobno, cijenu za takvo što ja sam već jednom platila, vlastitom karijerom; kada sam umjesto slike tadašnjeg premijera koji je bio u Washingtonu, čisto protokolarna slika, na prvu stranicu novine koju sam uređivala, stavila ekskluzivnu priču u kojoj su moji novinari otkrili kako na zagrebačkom Medicinskom fakultetu lome noge psima biglovima, u sklopu eskperimenata. Bila je to jeziva priča. Mene su ekspresno smijenili i javno ponizili, jer je tadašnji premijer- tako mi rekoše, uz asistenciju svoje tadašnje zamjenice, one sjedokose gospođe, znate, koja je posebno voljela ”drukati” i podbadati noževe, vrištao uzrujan da je on dobio drugu, a ne prvu stranicu, na kojoj su bili neki psi!!!-. Pa da, živa je to istina, tako je bilo, poslije su ispleli čitave budalaštine. Ponizili su me i satrali, ja sam dobila zahvalnicu Prijatelja životinja i predsjednika Luke Omana i nakon godinu i pol teškog mobingiranja (od strane dotadašnjeg najboljeg prijatelja koji me smijenio i naslijedio) i otišla iz novinarstva.
Danas bih učinila isto, nije mi žao. Bivši je premijer osramoćen, osuđen i gotovo uklet, sjedokosa se Zlica gura gdje god stigne kako je ne bi zaboravili, moj bivši najbolji prijatelj opija se prezren od svih kolega, ja se mučim, ali i dalje volim životinje. I brinem o njima. Zato ne želim tolerirati da se dopuštaju zlodjela nad njima- od ljudi sam ionako odustala. Ljubav od njih ipak ne možeš očekivati. Osim iz interesa.
