Ponekad je ovaj čovjek isticao svoju ugarsku naciju, ali je poslije, kako je postajao sve slavniji, a Ugarska sve manja, upotrebljavao oznake koje svjedoče o njegovom hrvatskom podrijetlu. Prvi poznati dokument koji ovoga Bartula de Mala Mlaka uopće spominje datira iz 1525. godine kada se navodi kako neki čovjek njegova imena i prezimena svjedoči pred zagrebačkim Kaptolom u nekoj parnici i kako je bio podrijetlom iz zagrebačke okolice. Zajedno s braćom Gjurgjević je posjedovao i neke nekretnine u međuriječje Kupe i Une. Doduše historičari su iščeprkali još jednog Bartula s istim prezimenom iz tog istog vremena, ali taj je živio nešto južnije od Zagreba u senjsko-modruškoj biskupiji. I možda nas uopće i ne bi zanimalo koji je koji Bartul od ove dvojice homonima, da nije jedan Bartul bio, a to je sto posto znamo upravo ovaj iz Male Mlake, 1526. sudionikom u kobnoj Mohačkoj bitci u kojoj je nakon višesatnog masakra bila pobijena kršćanska vojska. On je bio zarobljen od Turaka i otjeran u ropstvo. Čini se da je Bartul Gjurgjević tada imao tek šesnaest godina i da je tek što se zamomčio krenuo s ostalim Hrvatima iz svoje okolice u taj odlučni boj protiv Turaka, koji je značajno uništio izglede da se zaustavi tursku invaziju. Nakon bitke kod Mohača Turci su mogli nezaustavljivo krenuti prema Beču, a koju godinu kasnije posve zauzeti Budim.
Nakon zarobljavanja na Mohačkom polju gdje su Bartulu Gjurgjeviću Turci ubili biskupa i zaštitnika kao i brojne srodnike i prijatelje, započinje pikarski roman njegova života. Našavši se u Turskim rukama ovaj je mladi vitez de Mala Mlaka bio preprodavan čak nekoliko puta, pri čemu su njegovi izgledi za oslobođenje sve više prilikom svake nove preprodaje kopnili. Tko zna zbog čega, bio je on rob kojega su gospodari rado kupovali, bio je očito rob profesionalac, ali su ga isto tako kao što su ga kupovali i rado preprodavali. Prvi su ga put preprodali u Galipolju, a onda u Carigradu, gdje ga je za četrdeset dukata kupio gospodar koji je na ulici prodavao vodu prolaznicima. Ako je vjerovati kasnijem piščevu sjećanju, nije on bio baš najbolji rob. Ne samo što je stalno smišljao kako da pobjegne nego je brzo učio pa su se njegovi gospodari stalno plašili da ih njihov rob ne prevari i da im osamostaljen jednoga dana ne oduzme posao. Prodavač vode stoga ga je ubrzo prodao nekom stočaru, pa je Bartul Gjurgjević nekadašnji vojnik, a budući pisac postao pastir u Maloj Aziji. Kad mu je gospodar umro pobjegne on zajedno s nekim austrijskim robom još dalje prema istoku. Tu ih uhvatiše pa su ih držali na nekom brodu tri mjeseca u lancima. Pri sedmoj preprodaji bio je Gjurgjević dobre sreće jer ga je kupio bogati sakupljač poreza. Nevolja je jedino bila u tomu što Bartul nije bio obrezan, jer da jest, onda bi ga gazda odveo sa sobom u Ugarsku da ondje skuplja porez i tada bi se Bartul Gjurgjević zasigurno spasio ili već našao nekoga da ga još jednom otkupi. Ali onako neobrezan i nepodoban za put u Ugarsku bio je ipak podoban da ga odvedu u neke istočne ratove, tako da je na kraju kao vojnik stigao čak u Tunis, gdje se mjesecima skrivao po šumama, jeo travu i divlje voće te spavao po stablima dok ga posve iscrpljenog nisu našli neki Armenci koje je uvjerio da nije ni Turčin ni njihov vojnik nego da je Grk. Oni su mu, čini se, lako povjerovali, tako da ih je počeo učiti grčkom jeziku. S tim je Armencima dospio do Jeruzalema, gdje je ubrzo postao čuvar franjevačkog samostana na Sionu. Nikomu nije odavao svoj identitet, ne želeći navući nevolje svojim domaćinima, da bi se konačno priključio skupini hodočasnika i njihovom brodom krenuo u Santiago Compostelu kamo je stigao 1538. Bio je to kraj njegovih bjegova i zarobljeništava, kraj križnog puta što je za ovog Hrvata počeo na Mohaču.
Čim se vratio u Europu, započne Bartul Gjurgjević raditi na svojim knjigama. Osjetio je želju da svima ispripovijeda svoju sudbinu, a i da upozori javnost na Turke, na njihovu kulturu i civilizaciju. Prva Gjurgjevićeva knjiga pojavila se iz tiska 1544., a uskoro je bila prevedena s latinskog na mnoge jezike. Slijedila ju je druga, koja je također imala sličnu sudbinu. Nekadašnji rob postao je slavan pisac, a njegove knjiga De Turcorum ritu postala je standardno europsko djelo o Turcima, djelo bez kojeg se nitko više o istočnoj tematici nije usudio govoriti. Dok su Črnkov spis o Zrinskom kasnije okultirali i krivotvorili, dotle se Gjurgjevićevo djelo našlo u samom središtu ozbiljne europske turcicae svoga doba. Bile su knjige ovoga Hrvata ispisane rukom svjedoka koji je Tursku propješačio kao zarobljenik, ali koji je zahvaljujući svojoj učenosti i sposobnosti da uči jezike, mentalitet Bliskog istoka shvatio dublje nego bilo koji suvremenik.
Čim su mu se knjige pojavile na tržištu i čim su ih počeli pretiskavati i prevoditi, zaredali su se brojni pozivi Gjurgjeviću iz učenih i moćničkih krugova, pa je on u samo nekoliko godina posjetio sveučilišta u Louvainu, Kölnu, Mainzu… U to su vrijeme osnažili i njegovi kontakti sa svjetovnim vladarima, koji su se barem pravili da ih zanimaju njegove priče i koji su primali njegove savjete. Često je putovao u Rim, boravio na sveučilištima u Krakovu i Uppsali. U Italiji je tiskao vodič po Jeruzalemu za hodočasnike, a u Beču ga je car Maksimilijan imenovao savjetnikom. Bartul Gjurgjević de Mala Mlaka, navikao na putovanja i stalan rad, postao je nekom vrstom učenog vaganta, koji je obilazio dvorove i sveučilišta, kurije i akademije, koji je svoje knjige, njihova ponovljena i redigirana izdanja posvećivao papama i kardinalima.
Gjurgjević je duboko proživio strašnu istinu koju je tako sažeto iskazao kada je jednom napisao: “Ako igdje život nije ništa bolji od umiranja, pače ako ga igdje čovjek dugo živi da bi dugo umirao, onda je to u Turskoj.“ Iako njegovi spisi o Turcima obiluju konkretnom građom, ima u njima čudnih i ponešto nastranih ideja. Jedna od njegovih opsesivnih ideja bila je da je robovima zbog magičnih svojstava što ih Turci posjeduju gotovo nemoguće pobjeći iz njihova zarobljeništva. Možda je Gjurgjević tako pred sobom, a i pred drugima, opravdavao dugotrajnost svoga ropstva jer inače on ni Turke, a ni njihove velmože nije tumačio u kategorijama magije i čudotvorstva. Sulejmana Veličanstvenog opisuje on kao da je izišao iz nekog Ciceronovog ili Kvintilijanovog priručnika, prikazuje ga na humanistički, a time i tolerantan način u odori retora.
Gjurgjević je, da pokaže što je to turska retorika, objavio u Rimu 1553. i dijaloški spis Profetia dei Turchi u kojemu su na naslovnoj stranici otisnuti portreti Karla V. i Sulejmana Veličanstvenog, a knjiga je nekom vrstom piščeva dijaloga s dervišem koji zastupa islamsku poziciju. Kada ga turski subesjednik upita gdje je to bio Bog u trenutku dok je stvarao svijet, Gjurgjević će, koji zna da Turčin vjeruje kako je ovaj prebivao na oblaku, reći da je u tom dramatičnom trenutku Bog prebivao u sebi samom. Svakojakih je pitanja fiktivni Turčin postavljao Gjugjeviću koji je odgovarajući na njih napisao i danas čitljivu knjigu što završava molbom samome piscu da na turskom jeziku ispiše još i neke osnovne pojmove kršćanske vjere, neki katekizam za obrezane. O tomu je li Gjurgjević ikada Turke poodučavao kršćanstvu danas nema tragova, ali da je govoreći o njima pisao izravne poruke zavađenim Europljanima, više je nego očigledno. Gjurgjević tako veli: “jer Turčin ostavlja svoje poroke kod kuće, dok ih kršćanin nosi sa sobom; u turskom taboru nema nikakvih naslada; samo oružje i prijeko potreban živež, a u taborima kršćana raskoš i svakojake zalihe za razuzdanost, veća je tu gomila bludnica nego momaka. Ugrin hajdukuje, Španjolac pljačka, Nijemac pijanči, Čeh hrče, Poljak zijeva, Talijan bludi, Francuz pjeva, Englez se prežderava, Škot gozbari; vojnika kog bi resilo vojničko držanje jedva ćeš ikojeg naći. Zar se onda treba čuditi da pobjeđuju oni u kojih je trijeznost, štedljivost, budnost, vjernost i najstroži posluh? Zar se čudiš što ostaju kratkih rukava oni koje neprijatelj zatekne u lutanju, u pljački, pri piću ili kod bludnice, odnosno pri drugim groznim i gnusnim opačinama? No, tomu su krive starješine; jer, da one drže u strahu svoje potčinjene, kršćanska vojska nikad ne bi podlegla turskoj. S druge strane, kršćanski se vladari međusobnim ratovanjem zatiru, pa stoga nikad nismo kadri smoći dovoljno snage u borbi protiv Turaka; koljemo se oko ove ili one palanke, pa onda zbog žestokih ratnih sukoba, zbog istrošenih sila, ništa ne pridonosimo porastu vlasti ni države.“
Najveći dio onoga što su ljudi toga doba znali o turskom obrazovanju, o njihovom odnosu prema ženama, o njihovoj astronomiji i poeziji, o njihovim bolnicama i čorbama, imali su zahvaliti opisima ovoga Hrvata iz Male Mlake kojemu je prezime zabilježavano u desecima oblika nekad kao Georgevits ili Georgievicz, onda opet kao Đurđević, pa Georgievicz, Gyorgievits, pa Georgius Hungarus, Georgius Pannonius itd …
Pred kraj svog iscrpljujućeg života napisao je Gjurgjević još i traktat De origine imeprii Turcorum kojemu je, kad je izišao u drugom izdanju 1562. slavni Melanchton napisao predgovor. Gjugjević je bio jedan od najživopisnijih poliglota onoga doba, poznavao je pored latinskoga, grčkoh i talijanskog, mađarskog i njemačkog, još i turski, arapski, hebrejski i kaldejski, pa je u jednom višejezičnom dikcionaru dao objašnjenja hrvatskih riječi kao što su Bog, krv, meso, duša, voda, otac i majka. Njegove su tekstove koristili mnogi specijalisti, pa mu Francesco Sansovino mnogo duguje u svojoj utjecajnoj povijesti Turskog carstva, napisanoj 1560. Bio je Gjurgjević pisac kojega su prihvatili široki čitateljski slojevi njegova vremena. Knjige o Turcima koje je objavio za života u brojnim su izdanjima pronalazile mnoge čitatelje kojima su najčešće bile jedina informacija o toj top temi onoga doba.
Što se pak tiče Gjurgjevićevog vodiča po svetim mjestima Jeruzalema, bilo je to djelo veliki knjižarski hit a ovaj autor jedan od prvih naših, kako se to danas kaže, turističkih novinara. S tom razlikom što on nije bio turist iz užitka nego iz ljute nevolje.