U Izvješću za 2020. godinu detaljno ste predstavili sve predmete koje ste obradili unutar ovlasti koje su Vam kao instituciji dane. Trećina predmeta odnosi se na pritužbe radi zaštite od diskriminacije, ali paralelno s time nažalost bilježi se i porast nasilja u obitelji kaznene prirode. Koji su Vam najveći izazovi u ovom području djelovanja?
U području suzbijanja i borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i nasilja u obitelji nemoguće je zaobići pandemiju bolesti COVID-19 i njezine učinke na ovaj pogubni društveni fenomen te posebice činjenicu nedostatka sustavne strategije za ustrojavanje učinkovitih mehanizama prevencije, procesuiranja i sankcioniranja rodno utemeljenog nasilja u svim njegovim pojavnim oblicima.
Svoje aktivnosti smo u ovom području prilagodili novonastaloj situaciji vezanoj uz borbu protiv pandemije, s naglaskom na izazove i statističke indikatore koji su nedvojbeno ukazivali na značajan porast obiteljskog nasilja kaznene prirode u razdoblju pandemije. Što se tiče službenih podataka, MUP je evidentirao povišen broj prijava kaznena djela obiteljskog nasilja u 2020. godini. Konačne podatke za 2021. još nemamo, no već je evidentiran porast u odnosu na 2020. godinu u svim područjima, osim u području prekršajnog kažnjavanja. Naime, brojke prijavljenih osoba upućuju na nastavak kontinuiranog pada broja slučajeva obiteljskog nasilja prekršajne prirode od oko 10% godišnje, dok je kod kaznenih djela nasilja u obitelji zabilježen skok od skoro 40% u odnosu na 2019. godinu.
Sukladno navedenom, u doba borbe protiv epidemije bolesti COVID-19, intenzivirali smo svoja zalaganja da se u sustav zaštite i suzbijanja nasilja ugradi dodatna zaštita žena jer su žene statistički gledano bile ugrožena skupina po pitanju izloženosti nasilju u svim područjima i prije epidemije. Stoga smo u svom javnom radu, ali i radu s nadležnim ministarstvima i tijelima, naglašavali kako epidemija ozbiljno prijeti dodatnim ugrozama ženama u smislu izloženosti većem riziku od rodno utemeljenog nasilja.
Višegodišnji trend smanjenja broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite, uz višegodišnji i kontinuirani porast slučajeva u području kazneno-pravne zaštite, upućuje na zaključak da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja, dok situacija ne eskalira i pređe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične. Ovakav prekršajno-pravni sustav zapravo ne ispunjava svoju preventivnu prirodu i ne nudi učinkovit i brz odgovor na nasilje, već ga brutalizira i seli iz sfere prekršajnog u sferu kaznenog zakonodavstva. Navedeni fenomen posljedica je, između ostalog, nepostojanja učinkovitih i sustavnih mjera prevencije nasilja izvan pravosudnog sustava i nedovoljnog ulaganja u programe dugotrajne i kvalitetne resocijalizacije počinitelja, kao i činjenice da se prevenciju svodi na skoro isključivo novčano ili uvjetno kažnjavanje obiteljskih nasilnika.
U kojoj mjeri mislite da građani, jednako žene i muškarci, znaju za važnost i velike mogućnosti koje im pruža nezavisna institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova?
Statistički podaci o broju i strukturi pritužbi koje iskazujemo u svojim godišnjim izvješćima govore nam da se svake godine povećava njihov broj, na temelju čega možemo reći da su građani i građanke sve više svjesni/e naše uloge u smislu zaštite od diskriminacije na temelju spola, spolne orijentacije, bračnog i obiteljskog statusa ili trudnoće i materinstva.
Statistički pokazatelji iz 2020. godine ukazuju da najviše pritužbi zaprimamo u području rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti (48,3%) i to najčešće od strane žena. Od 515 analiziranih slučajeva u prošloj godini, 125 (24,3%) odnosilo se na pružanje zaštite građanima/kama koji/e su bili/e izloženi/e fizičkom, psihičkom i drugim oblicima nasilja u obitelji i/ili partnerskim vezama, kao i nasilju u javnom prostoru, od kojih su u 82,4% slučajeva zaštitu tražile žene, a u 17,6% slučajeva muškarci.
Analiza slučajeva po pritužbama građana/ki ukazuje na to da su se sve pritužbe odnosile na izravnu diskriminaciju, odnosno niti jedan na neizravnu diskriminaciju, što još više ukazuje, u odnosu na ranije godine, kako ovo jamstvo nije zaživjelo u praksi, odnosno da se ne prepoznaje.
Također, svjesni smo da je za napredak u području ravnopravnosti spolova te bolje poznavanje građana/ki o mogućnostima zaštite koje im pružamo kao nezavisna institucija potrebno i dalje predano raditi na razvoju šire društvene svijesti o rodnoj neravnopravnosti. Stoga velik dio svoga rada posvećujemo promicanju ravnopravnosti spolova u svrhu podizanja svijesti šire javnosti o ravnopravnosti muškaraca i žena kao jednoj od temeljnih vrijednosti i uvjeta za brži ekonomski razvoj i socijalni prosperitet društva. Tijekom 2020., javno smo istupali i upozoravali na pojave diskriminacije pozivom na zaštitu građana/ki od diskriminacije, progovarali o negativnim trendovima na području ravnopravnosti spolova putem javnih priopćenja, izjava u medijima te kroz aktivnu suradnju s mehanizmima za provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova i drugim državnim i lokalnim tijelima, uključujući i organizacije civilnoga društva, promicali ravnopravnost spolova na lokalnoj i regionalnoj razini, provodili niz nezavisnih istraživanja te sudjelovali, u vidu nositelja ili partnera, u provedbi 6 europskih i međunarodnih projekata.
U sinergiji s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom bili ste uključeni u proces izmjena Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Pohvalno o Vašem radu govore i organizacije civilnog društva, odnosno one koje se bave ljudskim pravima žena, ali i problemima s kojima se suočavaju LGBTIQ osobe. Kako uspijevate pomiriti sve dionike u procesima donošenja odluka takve vrste te koliko Vam u tom smislu znači podrška navedenih institucija?
Uvijek sam naglašavala da je probleme na koje nailazimo u području ravnopravnosti spolova moguće rješavati isključivo sinergijski, odnosno zajedničkim naporima i podrškom svih društvenih i političkih dionika, ali i kroz angažiranje građana u rješavanju tih problema. Kao što sam naznačila, građanke i građani postaju puno osjetljiviji za pitanja ravnopravnosti spolova, sve više primjećuju pojavnosti diskriminacije i prijavljuju nam je. Primjetan je znatno veći stupanj kritičnosti društva u cjelini, uključujući i dio medija.
Organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom prava žena i spolnih i rodnih manjina, a koje u svom radu ukazuju na postojeće probleme te kroz vidljivost u medijima doprinose osvještavanju i senzibilizaciji javnosti o ovoj problematici, uvijek su imale moju punu podršku. U svom dosadašnjem radu ostvarila sam suradnju s brojnim organizacijama civilnog društva i institucijama (otprilike njih 40), koja se, osim sudjelovanja na javnim događajima i u različitim zajedničkim aktivnostima, očituje i u prosljeđivanju pritužbi građana/ki vezano uz pitanja iz naše nadležnosti.
Primjer kojeg ste naveli govori da je i od strane državnih institucija vidljiva inicijativa za rješavanjem problema u području ravnopravnosti spolova, odnosno da postoji politička volja za suzbijanjem društvenih problema poput rodno uvjetovanog nasilja.
Kroz praksu rada uočavamo da s godinama institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova postaje sve vidljivija, prepoznatljivija u javnosti te da se naša stajališta sve više poštuju. Jasan pokazatelj u tom smislu je podatak da se postotak slučajeva u kojima se u potpunosti uvažavaju naše odluke (upozorenja, preporuke i prijedlozi) u posljednjih nekoliko godina konstantno kreće oko visokih 90% (91,2% u 2020.). To svakako ne bi bilo moguće da nemamo podršku udruga i državnih institucija, ali i samih građana.
Javnost je manje upoznata s time da pored čina satnice HV-a, imate i više vojnih odlikovanja? Nije li Vaš drugi, osmogodišnji mandat na poziciji pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, primjer rušenja stereotipa u društvu? Kako ste se sve ove godine, od rada u MORH-u pa nadalje, kao žena uspjeli ostvariti na pozicijama koje se na prvu čine da su rezervirane za muškarce?
Tijekom rada u MORH-u i nadalje, sve do imenovanja na funkciju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, susretala sam se s istim problemima s kojima se suočavaju uglavnom žene na tržištu rada, posebice u područjima koja se tradicionalno smatraju muškima. Ti su problemi ponajprije uvjetovani rodnim predrasudama i stereotipima, a očituju se kroz seksističke komentare i „šale“, horizontalnu i vertikalnu segregaciju, poteškoće u napredovanju, usklađivanju privatnog i poslovnog života, kao i kroz diskriminirajući odnos poslodavaca prema ženama na temelju trudnoće, majčinstva i roditeljstva.
Koliko će promjeni takvog stava doprinijeti hvalevrijedan projekt “Osnaživanje žena i podrška u vojnim snagama i mirovnim misijama” financiran od strane američke vlade? Imate li saznanja da li se u proteklih godinu povećao udio žena te koliko u tom smislu ohrabruju riječi ministra obrane Marija Banožića koji je tom kontekstu izjavio da su rodna ravnopravnost i jednaka prava jedni od temeljnih načela rada MORH-a koji se može pohvaliti visokom stopom poštivanja rodne ravnopravnosti?
Vjerujem da će projekt ”Osnaživanje žena i podrška u vojnim snagama i mirovnim misijama” ostvarivanjem zadanih ciljeva doprinijeti promjeni takvoga stava. Sam projekt će izravno utjecati na provedbu Nacionalnog akcijskog plana za provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1325 (2000) o ženama, miru i sigurnosti i srodne rezolucije (2019. do 2023.), u području prevencije, uvođenje rodne ravnoteže u aktivnosti sigurnosnog i obrambenog sustava te na području zaštite i oporavka nakon sukoba – u promicanju zaštite prava žena i djevojaka – žrtava rodno uvjetovanog nasilja u sukobima.
Utjecat će i na podizanje razine osviještenosti, informiranosti te uklanjanje slabosti unutar sustava i jačanje rodne ravnopravnosti, kao i na prevenciju i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja i ostalih oblika uznemiravanja, a kako bi korisnici/ce kroz izravne programe edukacije naučeno primijenili u profesionalnom radu oružanih snaga, posebno izvan Republike Hrvatske gdje će nastaviti promicati kulturu nulte tolerancije na nasilje. Navedeno je važno u mirovnim ili pregovaračkim misijama u zemljama koje još nisu ili su nedovoljno usvojile standarde ljudskih prava i ravnopravnosti spolova.
Navedene riječi ministra Banožića svakako ohrabruju, no potrebno je više integrirati sveobuhvatni i rodno osjetljiv pristup miru i sigurnosti koji uključuje uvođenje rodne ravnoteže i jačanje uloga žena u mirovnoj politici i obrambeno-sigurnosnom sektoru. Iz trenutnih se pokazatelja može zaključiti da je i u ovom sektoru vidljiva rodna neravnoteža, posebice na višim i visokim položajima i položajima odlučivanja, odnosno što je funkcija statusno viša, to je manje žena na takvim položajima. Ipak, u odnosu na godinu prije, u 2020. se ipak bilježe trendovi povećanja udjela žena u različitim kategorijama.
Što se tiče kategorije generalica – broj žena je već tri godine isti, s jednom ženom generalicom, među ukupno 30 generala. Među visokim časnicima/ama razine brigadira/ki, žena je 6,73% (23 žene). Udio žena na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u MORH-u/OSRH iznosio je 11,59%. U upravnom dijelu MORH-a na voditeljskim dužnostima bilo je 36,36% žena, dok ih je u OSRH na zapovjednim dužnostima bilo 10,04%. U MORH-u je na dužnosti načelnice sektora bila postavljena jedna žena, dok je muškaraca bilo 12. Udio žena među voditeljicama službi je 39,47%, odnosno 15 žena. U 2020. ukupno je promaknuto 13,71% žena, od toga je među časnicima 22,55% žena te 9,75% žena među dočasnicima. Nastavljeno je s poticanjem aktivnog prijavljivanja žena na svim natječajima za međunarodne pozicije. Na interne oglase za dužnosti u inozemstvu prijavilo se 16 žena, a u UN mirovne misije upućene su četiri žene. Sve brojke ukazuju da trebamo uključiti sve potencijale kako bismo govorili o rodno uravnoteženoj politici i rukovođenju u oružanom sustavu.
