Smatrate li činjenicu što je od strane europskih tužitelja na osnovu istih dokaza kojima su raspolagali i hrvatski istražitelji postupak protiv Žalac i dr. ipak pokrenut, a isti od strane DORH-a odbačen, dovoljnim za ostavku onih koji su za taj propust najodgovorniji te tko je prema Vašem mišljenju glavni krivac?
Pitanje je jednostavno – odgovor je nešto složeniji. Ako netko ima isti predmet promatranja i istu dokaznu građu, odluka bi prema tome morala biti jednaka – to je temeljno logičko pravilo, sve drugo su mistifikacije. Ako u konkretnom predmetu imamo situaciju da je bila podnesena kaznena prijava, odluka o istoj ovisila je zapravo o jednom jedinom dokazu koji je mnogima i prije mjesec dana bio jasan, a odjednom se sa gomilom nepotrebnih podataka to ustvari jednostavno pitanje zamaglilo. Informatički stručnjak Marko Rakar je to izuzetno jednostavno objasnio riječima da se radilo o nabavci uređaja čiju stvarnu vrijednost može procjeniti svaki priučeni informatičar – u ovoj prilici radilo se o tome da je ona bila 30% viša od uobičajene. Kroz sva naknadna DORH-ova priopćenja izgubio se podatak koja je bila objektivna vrijednost spomenute nabave te da li je ista po ijednom kriteriju i uz sve dodatne mogućnosti mogla doseći cijenu od 15 milijuna kuna. Nisam upoznat sa sadržajem iskaza kolegice Vučinić iz Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci te da li je donijela bilo kakvu odluku o tome da li se predmet prekida, stavlja u mirovanje ili obustavlja i na kojoj razini je bio održan kolegij na kojem se ta odluka donosila. Novinar Berislav Jelinić u Nacionalu je napisao zaista dobar članak na tu temu, a isto se poklapa i s mojim stajalištem. Da li Državno odvjetništvo u sistemu službenog progona za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti ima velike ocjene dokaznog materijala je veliko pitanje. Državnom odvjetništvu za nastavak postupka u toj fazi sigurno ne trebaju čvrsti dokazi, već je potreban zbir dokaza koji upućuje na osnovanu sumnju te ako ista postoji, kreće se u pravi formalni kazneni postupak gdje će se to utvrditi na način koji je uređen Zakonom o kaznenom postupku. U ovom konkretnom slučaju na temelju slobodne ocjene dokaza, ne zna se još uvijek od strane koga – je zauzet pravni stav. Ono ne može biti procesna odluka, iako se u nekim slučajevima na temelju pravnog stava ista može donijeti te se i donose, ali procesne odluke su po ZKP-u: presuda, rješenje i nalog. O sudbini pojedinog predmeta morate zaključit na način sukladan zakonu koji tu materiju uređuje te procesnim aktom, a ne pravnim stavom koji spada u materijalno pravo, odnosno suštinu rješavanja određenih stvari. Onaj tko snosi odgovornost za sudbinu pojedinog predmeta mora sukladno pravnom stavu pojedinog predmeta donijeti procesni akt koji je zakonom propisan te ima zakonom propisane sastavne dijelove – ovdje toga nije bilo i to je omogućilo da se istovremeno može tumačiti da je predmet dovršen, a da se s druge strane prema potrebi može tumačiti i da predmet nije dovršen. Problem po njih je nastao u trenutku kada je izuzetno bliska suradnica Mladena Bajića, Tamara Laptoš, kao šefica Ureda europskog javnog tužitelja očito ozbiljno shvatila svoju funkciju i zatražila predmetne spise – što smo iz brojnih priopćenja i vidjeli, ali ih nije dobila jer su ga u određenoj situaciji dužni ustupiti, a ponekad ne.
Deplasirano je tražiti tko je za propust u konačnici odgovoran pošto se iz izvješća DORH-a nikoga ne smatra odgovornim, a niti premijer Plenković ne vidi njihovu odgovornost čim je usprkos svemu odlučio podržati rad aktualne Glavne državne odvjetnice.
Što smatrate glavnim boljkama u radu Državnog odvjetništva?
Državno odvjetništvo nije izolirano od opće političke klime te funkcionira na način kako to situacija u društvu iziskuje i kako to zahtijevaju oni koji su po svojim ovlastima jači od Državnog odvjetništva i zasigurno postoji i nedozvoljen utjecaj na njihov rad.
Državno odvjetništvo nema samo pravo, već i zakonsku dužnost, što i stoji u samom pripadajućem zakonu gdje su precizno naznačene te odredbe. Zakonske i podzakonske odredbe još minimalno dva zakona reguliraju rad DORH-a. Ja sam im u navedenim regulativama ukazivao na dio koji obvezuje Državno odvjetništvo da iznese svoj stav o predmetima koji su od interesa za javnost. Da na taj način postupaju ,ne bi došlo ni do situacije koju smo pratili od rujna prošle godine, a to su različiti stavovi dvojice najviših državnih predstavnika – premijera i predsjednika države vezano uz aferu Janaf.
Planirate li ponovno istaknuti kandidaturu na mjesto glavnog državnog odvjetnika te koje biste tri osnovne promjene uveli kada bi zasjeli na spomenutu funkciju?
Prije nešto više od godinu dana na nagovor nekolicine prijatelja javio sam se na to upražnjeno mjesto. Isto me nisu zamolili beznačajni ljudi, već svatko od njih ima vrlo visoku društvenu težinu. Od 1973. godine nije ni postojala mogućnost da bi aspirirao na bilo kakvu javnu funkciju te se nisam ni želio izlagati ičemu sličnom, no sada kada već gotovo 21 godinu sa suprugom Gordanom vodim izuzetno stabilno odvjetničko društvo te sam materijalno potpuno situiran – smatrao sam da će to biti korisno za državu i pravosudni sustav u koji prema svim validnim anketama nema povjerenja. Bio sam uvjeren da to mogu ostvariti u jednom kraćem životnom razdoblju i postaviti na one temelje kako to Ustav i zakon zahtjevaju te dovesti tu organizaciju u funkciju kakva joj je namijenjena temeljnim pravnim aktima. Tada, prije gotovo godinu i pol dana sam pred sobom još imao vremensko razdoblje u kojem bih to stigao napraviti – vratio bih toj važnoj pravosudnoj instituciji dignitet, odteretio je od načina rada koji je pogrešno shvaćen prije 20 godina – da trebamo usvojiti europske standarde ponašanja koji su nas uništili sa spisima od 50.000 -100.000 stranica. U svom programu sam naveo da postoje tri funkcije glavnog državnog odvjetnika – od kojih je prva kazneni progon počinitelja kaznenog djela, druga je zaštita imovinskih interesa Republike Hrvatske, dok za treću ne zna gotovo nitko, sadržana je u Ustavu – a to je briga za ustavnost i zakonitost funkcioniranja cjelokupnog pravosudnog sustava. U programu sam istaknuo da nepoznavanje iste zadaje probleme upravo u funkcioniranju državnog odvjetništva, ali i svih drugih segmenata vlasti. Temeljnim pregledom Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ustanovio sam na nema nijedne provedbene odluke za navedenu treću funkciju. Mislio sam da će to potaknuti raspravu i interes, međutim ono to nije ni moglo pošto se za nju nije ni znalo. Tada sam se kandidirao jer sam imao dovoljno vremena da pojednostavim rad Državnog odvjetništva na način da se količina materijala kada se ulazi u formalni kazneni postupak svede na 30%, a postoje i primjeri kao u SAD-u, Velikoj Britaniji i Haagu na koji način bi se nešto ukoliko je to potrebno naknadno uključilo kao dokazni materijal.
Mislim da me Vlada RH time što me nije izabrala duboko ponizila jer premijer Plenković očito nije razmišljao u tom smjeru kao dvojica od njih petorice koji su o tom imenovanju također odlučivali, a o mojim sposobnostima mislile sve najbolje. Ja onome tko me ponizi više sigurno neću podnositi nikakve molbe – tako da je ta mogućnost trajno propala, a i za četiri mjeseca ionako nastupa i formalna nemogućnost da se radi starosne dobi ponovno kandidiram.
Ranije mi je predsjednik Tuđman u nekoliko navrata nudio vrlo visoke i odgovorne funkcije u pravosudnom sustavu za koje je smatrao da bi ih ja pristao obavljati. Čak je i jedno ministarstvo koje nikad prije i nikad poslije nije postojalo izmislio isključivo za mene. Iz različitih razloga se to tada nije realiziralo, a i ja nisam bio uvjeren da bi u tadašnjoj političkoj klimi mogao funkcionirati na način koji ta funkcija zahtijeva. Vladimir Šeks kada je bio savjetnik predsjednici Grabar Kitarović posvjedočio mi je da je vidio dokumentaciju u kojoj stoji da predsjednik Tuđman nalaže da se pripremi sve kako bi me se imenovalo za potpredsjednika Vlade – a za što pored dvije funkcije koje su mi direktno bile ponuđne – ni sam nisam znao.
Kako komentirate izjavu predsjednika Milanovića da će vojska i psi na ulazu u Pantovčak spriječiti inspektore da od zaposlenika Ureda predsjednika zatraže obvezno predočenje COVID potvrda sukladno novom zakonu?
Predsjednik Republike nije osoba koja je izuzeta od pravnog sustava. Kada u raspravi između predsjednika Vlade i predsjednika Republike kojoj imamo prilike svjedočiti u zadnjih godinu i nešto dana odbacimo sve izraze koje je teško slušati – u suštini se u većini slučajeva svrstavam na stranu predsjednika Republike i mislim da je iskreniji i jasniji u stavu kojem iznosi. I sam sam lani u ožujku za određene medije izuzetno jasno govorio o tome što bi trebalo učiniti u nastupajućim razdobljima pošto se očigledno radi o prirodnoj nepogodi te da se treba ponašati na način koji je u Ustavu precizno reguliran. U članku 16. Ustava stoji da nitko ne može ograničavati prava i slobode zagarantirane Ustavom, ista se mogu jedino zakonom i u svrhu nekih većih vrijednosti, a kada se ta precizna zakonska ograničenja ustanove – ona ne smiju biti veća od onoga što je prijetilo, već je potrebno primjeniti načelo srazmjernosti. Ograničenja moraju biti srazmjerna naravi potrebe za ograničenjem, ali kako se naslućivalo da će nastupiti epidemija išao sam čitati i članak 17. koji govori u prilog tome da se o istome odlučuje dvotrećinskom većinom svih zastupnika Hrvatskog sabora – što i smatram jedinim pravnim logičnim rješenjem. Ustavni sud nije tako smatrao, no međutim bolje je da ni ne kažem što i inače mislim o Ustavom sudu.
Bez obzira što sam načelno pohvalio stav Zorana Milanovića o potrebi primjene članka 17. stavak 1. i 2. Ustava RH mislim da Zoran Milanović apsolutno griješi u jednom djelu, ali to neću okvalificirat kao pozivanje na anarhiju ili poziv na rušenje države. To bi bile puno preteške riječi, ali pozivati na nepoštivanje pravnog poretka je nedopustivo i smatram to krajnje štetnim.
Da li u tom slučaju zapriječene kazne u iznosu od 30.000 do 50.000 kuna za odgovorne osobe zbog neprovođenja takve odluke treba podmiriti predsjednik iz vlastitog džepa, a ne porezni obveznici koji njegov ured i finaciraju te ne mogu utjecati na njegov neposluh?
Tko će ih plaćati je teže utvrditi. Potrošili smo vrijeme na objašnjavanju nekih načelnih pitanja koja su svima bila kristalno jasna, a sad nisu više nikome. Pitanje je da li je Milanović odgovorna osoba za održavanje reda u Uredu predsjednika. Orsat Miljenić kao predstojnik Ureda pak može reći da on nije funkcionalno zadužen jer odluku s Milanovićem mora razmatrati na višoj razini. Bio bi problem utvrđivanja odgovorne osobe, a osim toga mislim da nam hipotetika sada ne treba, već ćemo više znati kada se zakon počne primjenjivati. Njega bi trebalo upitati da li se smatra odgovornom osobom u tom kontekstu te da li bi te kazne bio spreman podmiriti.
Koliko takav stav i kod ostalih može izazvati bunt i nepoštivanje zakona ako isto čini i predsjednik Republike?
Predsjednik Republike kao osnovni reprezentant koji nas predstavlja i ovdje i u inozemstvu ne smije davati ovakve izjave i treba poštivati pravni poredak – vjerujem da i velika većina ljudi koje olako nazivamo kriminalcima su itekako svjesni toga da isti postoji. I većina deklasiranih ljudi koje sam u karijeri imao priliku zastupati, a nijedan od njih sigurno nije mislio da bi trebao biti istaknuti političar – su djelomično i radi mene i mojih stavova korigirali svoje postupke i krenuli poštivati zakone u što većem opsegu.
