Suzana Kulaš je konzultantica za održivi razvoj i komunikacije, trenutno radi na projektima uglavnom tvrtki iz zemalja Beneluxa koje imaju inovativne proizvode na području održivosti ili žele transformirati svoje poslovanje u održivo. Prije 11 godina sa suprugom uz podršku prijatelja novinara i producenata sa nekadašnjeg Radija 101 – poklonicima održivog načina života, pokrenula je tv emisiju ‘’ZelenJava’’ koja je bila emitirana svake nedjelje na Nova TV. Ideja emisije je bila prikazati trendove u svijetu i pratiti projekte u Hrvatskoj pod geslom ‘’Krenite od sebe’’. Tako su primjerice imali priloge Nine Bantića (sada međunarodnog urednika novinske agencije Associated Press) ‘’Contanier City’’ u Londonu i paralelno pratili bi li se takav jedan poslovni hub za IT, umjetnike, dizajnere i sl. mogao pokrenuti i u Hrvatskoj, primjerice u Rijeci od kontejnera iz luke. Pratili su novosti o obnovljivim izvorima energije, koji je Mislav Želle snimao u SAD-u i probleme koje u Hrvatskoj imaju ljudi kao npr. sa HEP-om jer su imali ideje i već kao i u ostatku svijeta krenuli sa solarnim panelima, ali HEP im nije htio otkupiti tu struju. Kuhali su zdravo sa chefom Mariom Bobanovićem i promovirali eko-proizvodnju hrane u Hrvatskoj, ali i održive kompanije. Mirela Budinić je kao koloristica osigurala da grafika, slika i špica emisije izgleda i danas odlično, a Mario Pulek direktor Ater studio za sjajnu postprodukciju. Poseban potpis emisije je bio glas Alena Balena koji bi danas sigurno nedostajao projektu.
Emisija je nakon 12 epizoda i sjajne gledanosti prolongirana za neka druga vremena jer se u Hrvatskoj smatralo da je previše ekskluzivna ili?
‘’Još uvijek sam zahvalna Draženu Mavriću i pokojnom Siniši Svilanu da su nam uopće odobrili tako nešto plasirati na komercijalnoj televiziji. HTV nas je godinu kasnije odbio na natječaju premda smo imali daleko povoljnije produkcije od prihvaćenih. Kada sam prošli mjesec taj projekt prikazivala na Cambridge University Institutu za održivi razvoj gdje sam zadnjih 1,5 godinu usavršavala Održivi razvoj u korporativnom i poslovnom okruženju, Financijskom sektoru, Komunikacijama i Supply Chain-u moji kolege nisu vjerovali da je tako nešto rađeno u Hrvatskoj i to prije toliko godina. Ja i dalje mislim, pa i iz perspektive Beneluxa gdje sada živim i radim – da naša zemlja ima sjajan potencijal, ali nužne su hitne transformacije’’, govori nam Kulaš.
Dok u Zapadnoj Europi većina građana misli da je transformacija prema Održivom treba krenuti od Država i EU institucija, ja sam uvjerena da su kod nas business i građani daleko odgovorniji i spremniji da uhvate vlak i budemo u tom trendu za koji je jasno da nije pomodarstvo, već nužnost ukoliko želimo svojoj djeci osigurati bolju perspektivu.
Kako ste i zašto uopće tako nešto prije 11 godina pokrenuli u Hrvatskoj?
Moj suprug dr. Ante Babić je cijelu karijeru posvetio strateškim smjernicama na državnom, a sada i na Europskom nivou gdje se trenutno bavi upravo energetikom u Europskoj Komisiji, ali ova inicijativa je došla od još jačih razloga, a to su osobni. Naš sin je sa 1 godinu starosti dobio tešku alergijsku reakciju na hranu zagađenu pesticidima. Proučavali smo i vidjeli da 35% djece imaju iste po život opasne reakcije i da je trend sve veći, ono što jedemo samo je posljedica zagađenja okoliša i da hitno moramo stvari promijeniti svatko iz svoje perspektive.
I što sada?
Europska Unija postavila je ambiciozni cilj postizanja neto nula emisija stakleničkih plinova (ili „klimatske neutralnosti“) do 2050. godine, što je najvažnije za vodeći plan nazvan Zeleni Plan (Green Deal). Jedan od glavnih utjecaja na poslovanje je nadolazeća Uredba o taksonomiji koju je usvojio Europski parlament u lipnju 2020.
Novo zakonodavstvo postavlja prvu ‘zelenu listu’ održivih poslovnih aktivnosti na svijetu. Taksonomija – sustav klasifikacije održivih poslovnih praksi – pružit će investitorima i ostalim dionicima (uključujući radnu snagu, vladu i civilno društvo) univerzalni skup mjernih podataka održivosti.
Namjera je omogućiti izravnu usporedbu između tvrtki, kao i informiranje o investicijskim odlukama, o socijalnom i ekološkom utjecaju poslovanja. I sredstva koja će se plasirati za oporavak od poslijedica Covid-19 morat će se usmjeravati oko 35% u održive projekte, ja se samo bojim da ovdje nema mjesta više za politikanstva i osobne interese koji vode naše politike, možemo li se oko toga složiti?
Zašto?
U isto vrijeme kada je predsjednica Europske komisije Von der Leyen najavila u svijetu trenutno najambiciozniji plan za očuvanje okoliša, ali i zdravlja i opstojnosti ljudi na našoj planeti, Hrvatska najavljuje otkup INA-e jer tako nalažu oni koji usmjeravaju naše strateško opredjeljenje.
Kako možete protumačiti tako nešto?
Hrvatska računa na sredstva fondova EU i direktne pomoći, a onda sa figom u džepu najavljuje ambiciju upravo suprotnu svemu što traže europske institucije. Kako bi rekli autori jedne od značajnijih knjiga održivosti, naziva ”Cradle to Cradle” gospoda arhitekt William McDonough i kemičar Michael Braungart koji su predstavili integraciju dizajna i znanosti koja pruža trajne koristi društvu od sigurnih materijala, vode i energije u kružnim gospodarstvima i uklanja koncept otpada, odlučujemo jesmo li glupi, a ne o tome spašavamo li planet, o tomo se radi kada je i ova tema INA-e u pitanju! Jesmo li doista glupi?
Ali kako će Hrvatska osigurati energetsku neovisnost?
Naravno kroz obnovljive izvore energije, prije svega solarna i vjetro (ali bez korupcije i skandala koje bi na kraju trebali platiti građani preko svojih HEP računa). U ukupnoj bruto energetskoj potrošnji Hrvatske i dalje figurira ugljen s 8% (zbog Plomina), nafta 39%, plin 26% (kojeg djelomično zadovoljavamo iz Jadrana, ako nam koja platforma ne potone) – ukupno fosilna goriva 75% naspram obnovljivim izvorima od 25%. Svaki fosilni izvor je apsoluno neprihvatljiv sa strane EU, a Hrvatska je jedina zemlja članica koja nema strategiju odustajanja od ugljena – čak je i Poljska odustala od ugljena zbog Mehanizma pravedne tranzicije kojim će EU pomoći sredinama koje su vezane uz ugljen i fosilna goriva – i mi bismo mogli koristiti ta sredstva za preustroj u Plominu, ali i Rijeci i Sisku (rafinerijama). Hidropotencijal smo poprilično iskoristili, dok vjetropotencijal slabo (svega 1% bruto energetske potrošnje i to forsiramo obalu koja ima refule, dok zaboravljamo kontinent koji ima stalniji vjetar), a solarni gotovo nikako (niti 0.1% bruto energetske potrošnje, a krovovi turističkih poduzeća i privatnih kuća na obali kao unutrašnjosti – usporedite insolaciju kontinentalne Hrvatske i sjeverne Njemačke gdje gotovo svaka kuća ima solarni kolektor).
Hrvatska također treba preispitati svoje vlasništvo u nuklearki Krško i njezinu perspektivu jer se to i dalje smatra održivim i moći će se dobiti potpore, a slijedi veliki val novih ulaganja u nuklearne elektrane u EU, a 2025. je rok kada će završiti i zajednički EU projekt ITER o fuzijskom reaktoru, pa će nuklearna energija vjerojatno imati i još održiviju perspektivu.
U zbrinjavanju otpada u kojem kaskamo i zbog čega ćemo uskoro morati plaćati penale u EU, možemo pristupiti zbrinjavanju bio-otpada i tako početi značajnije proizvoditi bio-plin koji se novom EU metanskom strategijom jako podupire. Osim toga je ogroman potencijal u energetskoj efikasnosti koja bi veliki impuls trebala dobiti upravo u EU financiranju, osobito u zgradarstvu kod škola, bolnica, zgrada javne uprave – ali kod toga na natječajima EU nema namještanja, pa je upitno koliki je interes u javnom sektoru.
