O uvijek gorućim temama zaštite ljudskih prava, poglavito onih koji su u društvu najčešće diskriminirani – osobe istospolne seksualne orijentacije, porazgovarali smo s aktivistom za ljudska prava, voditeljem Europske civilne inicijative Zagreb, odnedavno državljaninom Hrvatske na osnovu sklopljenog prvog životnog partnerstva – Ivanom Zidarevićem.
U kratkom vremenu u javnosti su odjeknule dvije povijesne odluke vezano uz diskriminaciju LGBTIQ populacije čiji ste i sam deklarirani pripadnik. Hrvatsko pravosuđe dobilo je packu od Europskog suda za ljudska prava jer nije na odgovarajući način reagiralo na homofobni napad na osobu homoseksualne orijentacije te će nas to koštati 10 tisuća eura odštete i još 5.200 eura u ime naknade troškova, dok je s druge strane Županijski sud nedavno stao na stranu diskriminiranih na način da je udruga Vigilare proglašena krivom za diskriminaciju, poticanje na diskriminaciju i uznemiravanje LGBTIQ osoba i njihovih obitelji. Kako komentirate oba slučaja te što ono znači za vas osobno i pripadnike vaše populacije?
I ovo su pokazatelji da se stvari mijenjaju i da u pogledu poimanja prepoznavanja i zaštite ljudskih prava imamo napredak. U prvom slučaju sve se dogodilo prije deset godina i siguran sam da bi danas, posebno poslije 2014. godine, policija, DORH i sudovi svakako drugačije postupili i ne bismo, kao država, doživjeli presudu u kojoj se prozivamo za nečovječno postupanje.
Što se tiče nepravomoćne presude, protiv ove organizacije koja je očigledno neustavnih namjera, u pitanju je važna odluka suda koji je još jednom pokazao da sloboda mišljenja i izražavanja nije apsolutna, već da je i zakonom ograničena kako bi se zaštitila prava drugih. Sud je naveo i da nije ispravno nekoga proglašavati neprirodnim, nastranim i nemoralnim te da se takvim izjavama nasrnulo na dostojanstvo gay osoba i njihovih obitelji. A podsjetimo, od 2014. godine, Republika Hrvatska emotivne odnose između osoba istog spola prepoznala je kao obiteljske (čl. 2. ZŽP), te da nema diskriminacije gay građana prema obiteljskom statusu uz seksualnu orijentaciju.
Koje pravosudne odluke na globalnoj razini biste istaknuli kao jednako važne i povijesne. Da li mislite da će se zaista pravosuđe na ovim prostorima zahvaljući gore navedenim odlukama usuditi češće kažnjavati nasilnike usprkos činjenici što je homoseksualizam i dalje nažalost tabu tema te se morate nositi s negativnim pritiskom sugrađana koji vas generalno još pretežito osuđuju?
Zapravo, za nas su jako bitne odluke Europskog suda za ljudska prava koji je vremenom „opipavao“ puls država članica Vijeća Europe i stvarao konsenzus prvo oko dekriminalizacije homoseksualnih odnosa (1981.), do prepoznavanja kao stabilnih emocionalnih odnosa kohabitacija koje potpadaju pod zaštitu članka 8. Konvencije. Mislim da se sve mijenja, nabolje, od 2010. godine kada ESLJP, u presudi Schalk i Kopf protiv Austrije, upravo prihvaća činjenicu da su pojedine države članice Vijeća Europe proširile brak i na istospolne partnere, te je državama članicama ostavljeno da same reguliraju pravni status gay zajednice, koji nužno ne mora biti brak.
Gledano u našoj domovini, kao da su neki zaboravili, ili se aktivno prave da ne znaju, imamo Priopćenje Ustavnog suda o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka, iz 2013. godine, koji završava sa: „Ustavni sud na kraju smatra potrebnim istaknuti sljedeće: eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva“.
Uvijek dodajem i dio da biti gay nije kazneno djelo ili prekršaj. Biti nesnošljiv, s druge strane, je!
S kojim slučajevima diskriminacije ste upoznati, a da za iste nisu donesene adekvatne kazne? Što u Srbiji gdje ste rođeni, ali i u Hrvatskoj u kojoj već nekoliko godina živite i radite te ste odnedavno postali i njen državljanin. Kako je biti gay Srbin u Hrvatskoj i gay Hrvat u Srbiji?
Mislim da je ovakvih slučajeva, gdje se donose kazne koje su ispod zakonskog minimuma, sve manje. To je stvar i evolucije samih sudova, ali i stalnih novih presuda koje donose nova, uključiva, tumačenja ustavnih načela o ravnopravnosti građana. Velike su razlike između Srbije i domovine. Srbija još uvijek nema nikakav zakon koji bi prepoznavao prava svojih gay građana, iako se radi na tome. Po informacijama iz medija, do kraja mandata trenutne vlade biti će donesen zakon sličan onome koji je prije par mjeseci izglasan u Crnoj Gori.
Iako se radi o individualnim osjećajima, svatko govori o svojim iskustvima, ja se osjećam sigurnije u domovini, kao gay i kao pripadnik nacionalne manjine, nego kao gay Srbin u Srbiji. Domovina ima kvalitetnije institucije, diobu vlasti i vrlo snažne organizacije civilnog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava i to je svakako veliki plus.
Koje političare i općenito javne ličnosti biste izdvojili kao promicatelje u zaštiti prava osoba homoseksualne orijentacije. Da li mislite da ih je premalo te što oni konkretno mogu učiniti ili su već učinili po tom pitanju?
Ako pogledamo snimke prvog Pride-a u Zagrebu, 2002. godine, možemo uočiti u Saboru danas prepoznatljiva lica kao što je Rada Borić, Sandra Benčić ili Furio Radin. To su neka od imena, ima ih sigurno stotine, koji su svojim aktivističkim djelovanjem dali doprinos da današnje generacije žive u boljem društvu nego što je to bilo prije dvadeset godina. Jedno ime bih posebno istaknuo a to je zadarski biser, bivši saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Marko Vučetić. Svojim genijalnim retoričkim vratolomijama branio je ljudska prava i jako sam mu zahvalan zbog toga. Ne mogu ne spomenuti i sadašnjeg potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića koji se aktivno zalaže za ljudska prava gay građana i koji je glasao za sve afirmativne zakone, dok je uredno bio protiv onih koji to nisu bili, poput Zakona o udomiteljstvu.
Prvi ste u Hrvatskoj sklopili istospolno životno partnerstvo, a omogućavanje istog bio je začetak pozitivnih promjena prema položaju istospolnih zajednica u hrvatskom društvu. Što biste u zakonodavnom sustavu još eventualno promijenili, ako biste bili u mogućnosti isto mjerodavnima predložiti s ciljem ostvarivanja svih Vaših prava?
Više bih išao u pravcu primjene organskog Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola. Zakon je na snazi šest godina i mnogi pravilnici i formulari, ali i drugi zakoni, uz bračne drugove trebaju implementirati i životne partnere. Njihova neusklađenost trenutno pruža izuzetnu pravnu nesigurnost. Domovina ima dobar normativni okvir, jedan od boljih u Europi, koji bi trebalo više približiti građanima, bili oni gay ili straight. Stalno praćenje govora mržnje, zakonsko kažnjavanje svih zločina iz mržnje, te dosljedna primjena ustavnih načela jednakosti i zaštite svih građana je sasvim dovoljna u ovom trenutku. U tome nam svakako dosta pomaže nezavisna institucija, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, koja stalno prati i štiti ljudska prava svojih gay sugrađana. Ostanimo optimistični, jer je danas bolje nego što je bilo jučer i svakim danom će tek biti.
