Pored balansiranja između brojnih obveza u Europskom parlamentu gdje je Romana Jerković članica Odbora za industriju, istraživanje i energetiku i Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane te Posebnog odbora za borbu protiv raka, članica je i dvaju izaslanstava – Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje EU-a i Albanije te Odbora za parlamentarnu suradnju između EU-a i Rusije, ujedno je i redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Rijeci te članica Predsjedništva SDP-a. Za naš portal izdvojila je svoje dragocjeno vrijeme i progovorila o zahtjevnim izazovima koji su pred Hrvatskom.
Koje su suštinske razlike u načinu funkcioniranja Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta?
Razlike su stvarno velike i značajne. I u procedurama, i u procesima odlučivanja, angažmanu zastupnika, ali najveća je razlika u činjenici da su u EU parlamentu odbori mjesta za rasprave i stručne analize. U Hrvatskom saboru rasprave u odborima su formalnost i daleko od očiju javnosti, osim ako se ne radi o nekoj vrućoj političkoj temi, izboru novog ministra, ekscesu ili aferi. Interesantno je i to da zakon koji Vlada uputi Saboru bude uglavnom izglasan u onom obliku u kojem je i predložen. Bez obzira što zastupnici imaju pravo amandmanima mijenjati originalan tekst zakona uglavnom Vlada tj. većina takve prijedloge ne prihvaća. Dok s druge strane u EU parlamentu mjesecima može potrajati usuglašavanje stavova i postizanje kompromisa između političkih grupacija. Stoga je logično da na plenarnim sjednicama u EU parlamentu rijetko možemo svjedočiti velikim svađama, prepucavanjima, cirkusima,…dogodi se, ali rijetko. Još jedna velika razlika su zakoni po hitnoj proceduri. U Saboru je to vrlo česta pojava. Ponekad se zakon u 7 dana raspravi i usvoji pa onda u vrlo kratko vrijeme dolazi na doradu. To se u EU parlamentu ne može dogoditi. Zakonodavni prijedlozi rijetko dolaze po hitnoj proceduri i mora postojati jaki razlog za to. Evo, jedan od takvih prijedloga su tzv. „COVID putovnice“ koje bi trebale omogućiti lakše kretanje građana unutar EU za vrijeme trajanja pandemije. Na zadnjoj plenarnoj sjednici, europarlamentarci su podržali prijedlog da se ide u hitnu proceduru upravo imajući na umu nadolazeću turističku sezonu i potrebu da se brže postigne politički dogovor oko tog prijedloga Europske komisije. Također, zastupnici su uglavnom lojalni svojoj stranačkoj grupaciji, ali sloboda zastupnika pri glasanju je, rekla bih, veća nego u Saboru. Stanke su nam puno kraće i rjeđe.
Za što ćete se u skorije vrijeme zalagati u EU parlamentu te imate li želju i u idućem mandatu biti zastupnica?
Zbog pandemije i lockdown-a moj rad u EU parlamentu daleko je od planiranog i željenog. Ali, s druge strane ovo je vrijeme velikih promjena i važnih, povijesnih odluka. Borba protiv raka, digitalizacija zdravstva i Europski zeleni plan, teme su kojima se sam se do sada najviše posvetila u parlamentu. U sklopu Posebnog odbora za borbu protiv raka naglasak sam stavila na smanjenje nejednakosti u kvaliteti zdravstvene skrbi onkoloških pacijenata unutar Unije te na lakši pristup centrima izvrsnosti povećanjem prekogranične mobilnosti bolesnika. Zadnjih godina digitalne tehnologije transformirale su gospodarstvo i društvo te utjecale na sve sektore djelatnosti i svakodnevni život svih Europljana. U središtu te transformacije nalaze se podaci, no to je tek početak. Građani će imati velike koristi od inovacija utemeljenih na podacima, kao što su poboljšano personalizirano zdravstvo, novi oblici mobilnosti i doprinos inovacija Europskom zelenom planu. Vjerujem da živimo u trenutku stvaranja temelja novog društvenog modela koji naglasak stavlja na održivost, uključivost i solidarnost. Taj novi model počiva na Europskom zelenom planu tj. na zelenoj i digitalnoj transformaciji društva. Ne smijemo propustiti priliku da iz ove krize izađemo jači, otporniji, bolji. Jedan euro uložen u čiste tehnologije generira skoro 9 eura budućeg prometa na europskim tržištima. Morske vjetroelektrane, proizvodnja zelenog vodika ili solarnih modula primjeri su tehnologija čiji potencijal u Hrvatskoj i dalje ostaje nedovoljno iskorišten. To su neki od prioriteta, ali ne samo mojih – to bi nam svima trebali biti prioriteti.
Bili ste poprilično kritični prema Europskoj komisiji vezano uz nabavu cjepiva, što im još zamjerate?
Našli smo se u situaciji bez presedana u kojoj je korona ozbiljno uzdrmala ne samo zdravstvene sustave već i gospodarstvo, zaustavila promet ljudi i roba i dovela do ozbiljne društvene paralize. Ideja o zajedničkoj nabavi cjepiva i ulaganje javnog novca u razvoj cjepiva dobre su ideje, no ono što je izostalo i čemu svi plaćamo danak je njihova realizacija. Da je isporuka dogovorenih doza cjepiva bila pravovremena i u skladu s dogovorima tj. obećanjima predsjednica EK Ursula von der Leyen bila bi heroina i nitko je ne bi bi pitao kakve je to ugovore potpisala sa farmaceutskim kompanijama. Ne bi je zastupnici u Europskom parlamentu prozivali zbog uloženog javnog novca, a bez ikakvih garancija i penala. Ne bismo tražili da objavi ugovore koje je potpisala. Ali, stvari su išle u krivom smjeru i logično je nezadovoljstvo i zastupnika i građana. Sasvim je opravdano u ovom trenutku postaviti pitanje zbog čega su građani preuzeli rizik oko mogućih negativnih posljedica cjepiva na sebe, dok farmaceutske kompanije ubiru profit na cjepivu čiji je razvoj financiran javnim novcem. Dakle, i dalje mislim da je ideja bila dobra, ali Komisija nije bila dobar pregovarač. Uložila je ogromna sredstva u razvoj cjepiva, a nije osigurala niti pravo na patent za tehnologiju njegove izrade, što bi sada uvelike olakšalo masovnu proizvodnju. No, treba reći i ovo. Iako se prema prijedlogu Europske komisije distribucija cjepiva vrši proporcionalno prema broju stanovnika, države članice htjele su donekle zadržati fleksibilnost kako bi, među ostalim, mogle same odlučiti kojeg će cjepiva naručiti više. Tako su neke zemlje, upravo zbog povoljnije cijene i jednostavnijih uvjeta skladištenja, pretežito kupovale cjepivo AstraZenece te se sada nalaze u mnogo lošijem položaju od drugih. Kako bi se doskočilo rješavanju ovog problema, države članice su prije nekoliko dana u Vijeću odlučile korigirati takav mehanizam raspodjele pa će se tako nove doze Pfizerovog cjepiva rasporediti isključivo prema ključu proporcionalnosti. Dakle, krivca za situaciju u kojoj smo se našli moramo tražiti na više adresa. Nadam se samo da smo naučili lekciju.
Od izbijanja koronavirusa sve se češće zaziva ponovno akriviranje Imunološkog zavoda u Zagrebu. Koji je Vaš stav te što bi nadležni trebali i mogli poduzeti po tom pitanju?
Za ozbiljan i argumentiran stav o Imunološkom potrebno je znati što je od Imunološkog zavoda danas ostalo. Imaju li kadrove, infrastrukturu, s kakvom opremom raspolažu? Posjeduju li još i danas sve potrebno za proizvodnju cjepiva? Moram priznati da ne znam odgovore na sva ova pitanja. Ali ono što znam je da previše ovisimo o drugima, da moramo kao društvo početi puno više ulagati u znanost, te iznalaziti neka nova rješenja kojima ćemo se bolje zaštiti od potencijalnih sličnih zdravstvenih ugroza. Ova kriza je pokazala koliko su važni vlastiti resursi pa je pitanje konkurentnosti na tržištu proizvodnje imunobioloških lijekova i cjepiva za mene pitanje od strateške važnosti za Hrvatsku. Stoga bi ponovno pozicioniranje Hrvatske u proizvodnji cjepiva trebalo biti jedan od nacionalnih prioriteta. Ne znam je li moguće oživiti nešto što je postalo simbolom promašenih državnih politika, ali znam da imamo u Hrvatskoj svijetlih primjera, poput Jadranskog Galenskog Laboratorija. Ta farmaceutska tvrtka sjajno je pozicionirana na tržištima i izvan Hrvatske. Imaju znanja i resurse, trebaju strateškog partnera i Vladu koja će ovaj trenutak prepoznati i znati iskoristiti.
Pored toga što porezni obveznici izdvajaju velika sredstva za dugogodišnjeg gubitaša Croatia Airlines, Vlada je značajna bespovratna sredstva za njih nedavno zatražila i od Europske komisije. Do kad mislite da će Komisija isto odobravati i tolerirati činjenicu da resorni ministar Oleg Butković već godinama ne uspijeva pronaći kvalitetno rješenje za tu nekoć uspješnu aviokompaniju?
Vlada je Croatia Airlines u zadnjih sedam godina spašavala u dva navrata, dok je samo u razdoblju 2019. – 2020. upumpala u njih čak milijardu kuna kako bi ih održala na životu. Država se je očito strateški odredila prema nacionalnom avioprijevozniku na način da ga je spremna spašavati pod svaku cijenu. Možda to ne bi bilo toliko problematično da država na podužem platnom spisku nema i ostale gubitaše poput HŽ-a, HAC-a, škverove….Što je zajedničko svim gubitašima? Vode ih upravljački kadrovi koji se postavljaju isključivo po političkom ključu, a koji nemaju ni potrebne stručne reference ni upravljačke vještine za vođenje tako složenih sustava. Zašto, recimo, Croatia Airlines koji posluje u vrlo sličnim uvjetima kao grčki Aegean, ima neusporedivo lošije financijske rezultate i svega 15% tržišnog udjela na vrhuncu sezone prije izbijanja korona krize? Uz grčkog, imamo primjere i poljskog LOT-a i baltičkog Air Baltica koji su u vlasništvu države, ali koji uspijevaju biti ne samo profitabilni, već i širiti svoju mrežu, obnavljati svoju flotu i unaprjeđivati svoje poslovanje. Mišljenja sam kako nam je nacionalan avioprijevoznik potreban iz niza razloga, no ne pod svaku cijenu. Iskustvo sa Croatia Airlinesom, ali i ostalim državnim gubitašima, jasno pokazuje kako prijašnja restrukturiranja nisu ispunila svoje ciljeve. Jedan od razloga je i taj što su se restrukturiranja, u praksi, svela na formalno-pravno usklađivanje sa europskim zakonodavstvom, umjesto na oblikovanje poslovne strategije sa jasno posloženim planovima i ciljevima, a koji uzimaju u obzir stalne promjene na tržištu i zakonodavni okvir. Bilo bi zanimljivo dobiti odgovor od trenutne uprave, kao i nadležnog ministarstva, na koji način planiraju uskladiti poslovanje avioprijevoznika sa zahtjevima iz Europskog zelenog plana kojim Europu želimo učiniti prvim klimatskim neutralnim kontinentom do 2050. g., a koji će tražiti od čitave industrije da doprinese ispunjavanju tog cilja kroz smanjenje CO2 emisija. I dok će se kod nas to tumačiti kao još jedan udarac na poslovanje, ozbiljne kompanije već sad kreću sa izradom planova za prilagođavanje poslovanja klimatskim ambicijama ne iz altruističkih razloga, već zato što su prepoznali priliku za stvaranje novog poslovnog modela koji se temelji na održivosti i inovacijama – zahtjevima koji su i potrošačima važniji iz dana u dan.
Na Twitteru ste se osvrnuli na činjenicu da Vlada isticanjem LNG terminal na Krku kao ključnog projekta zelene tranzicije dokazuje da uopće ne razumije ”Zeleni novi plan” te da je to vidljivo i iz Nacionalne razvojne strategije 2030. Koju strategiju prema Vašem mišljenju trebaju primjeniti?
Europski zeleni novi plan je ključni razvojni dokument Europske unije do 2050. godine i predviđa preobrazbu europskog gospodarstva na način da koristi resurse tamo gdje ne postoje neto emisije stakleničkih plinova i gdje se gospodarski rast odvaja od uporabe resursa. U energetici to podrazumijeva zelenu tranziciju te zamjenu energetskih projekata baziranih na fosilnim gorivima s projektima obnovljivih izvora energije. Kada se 2021. godine kao ključni projekt zelene tranzicije ističe projekt baziran na fosilnom energentu, projekt koji osim toga nije projektiran kao zatvoren i integriran, to pokazuje potpuno nerazumijevanje trenutka u kojem živimo. Hrvatska ne treba izmišljati toplu vodu, već treba slijediti politiku EU, a to je politika zelene transformacije. Dugoročni strateški cilj Hrvatske mora biti neutralizacija emisija u područjima poput proizvodnje i potrošnje energije, otpada, gospodarenju vodama, poljoprivredi, prometu i zgradarstvu. Pri tome se Republika Hrvatska treba oslanjati na mjere EU uvažavajući specifičnosti Hrvatske. Za ostvarenje ovog cilja bit će potrebne promjene u svim sektorima te prijelaz na koncept održive proizvodnje i potrošnje ponajprije kroz povećanje energetske učinkovitosti, održivo upravljanje i gospodarenje vodama, povećanje udjela obnovljivih izvora energije, korištenje biogoriva te hibridnih i električnih vozila u prometu, pošumljavanje i održivo gospodarenje šumama, transformaciju na održivu poljoprivredu, uvođenje integriranog sustava gospodarenja otpadom kao temeljnog preduvjeta za prijelaz sa sadašnjeg modela linearne ekonomije u model cirkularne/kružne ekonomije te korištenje novih, modernih tehnologija, posebice informatičkih u realizaciji te transformacije.
Poznata je činjenica da kaskamo za ostalima po pitanju zbrinjavanja otpada zbog čega nam prijeti i plaćanje penala EU. Je li ministar Ćorić sposoban riješiti takvu situaciju?
Ministar Ćorić se pokazao apsolutno nesposobnim uspostaviti sustav integriranog gospodarenja otpadom, što je, između ostalog i temeljni preduvjet za tranziciju s tzv. linearne prema cirkularnoj ili kružnoj ekonomiji, a što je ključna razvojna perspektiva već spomenutog europskog Zelenog novog plana. Ministar Ćorić nema znanja o resoru kojeg vodi, a što je daleko štetnije, nema ni ambicije i interesa nešto naučiti, promijeniti i unaprijediti. Primjerice, ministar Ćorić nije poštovao 5. srpnja 2020. godine kao krajnji rok iz novih EU otpadnih direktiva za njihovu implementaciju u hrvatsko zakonodavstvo, a to je samo jedan od mnogih nepoštivanih rokova iz otpadnih direktiva zbog kojih će hrvatski porezni obveznici plaćati astronomske penale.
Koji su prema Vašem mišljenju glavni uzroci zaostajanja Hrvatske za ostalim zemljama EU u korištenju bioplina za proizvodnju električne energije?
Glavni nedostatak HDZ-ove politike je izostanak strateškog pristupa, a to je posebno štetno u području ključnih sektora za samodostatnost države poput proizvodnje hrane, vodnom sektoru i energetici jer bez tih resursa nijedno društvo ne može normalno funkcionirati. To, nažalost, nije samo rezultat nesposobnosti, već i korupcije što vidimo i iz prošlogodišnjih afera s vjetroelektranama i JANAF-om. Ne gleda se interes društva, već partikularni interesi lobija kojima se beskrupulozno pogoduje. Kada se nekoga i uhvati s prstima u medu, nastupa hrvatsko pravosuđe koje štiti interes onih kojima se pogoduje, a ne interese društva. S obzirom na činjenicu da Vlada forsira megalomanske projekte u području energetike kako bi se povlaštenima omogućilo enormno bogaćenje preko noći, svi oblici održivih, decentraliziranih pristupa energetici, a to su, između ostalih i kogeneracijska postrojenja za proizvodnju toplinske i električne energije iz bioplina, su na dnu prioriteta.
Iz europskog budžeta plana oporavka Hrvatska će također moći financirati i obnovu zgrada stradalih u potresu primjenjujući ciljeve zelenog plana EU. Vjerujete li da ćemo uspjeti tim putem bar djelomično sanirati golemu štetu?
Nevjerojatno je koliko kasnimo s početkom obnove. Nakon velikog potresa u Zagrebu 1880. godine učenici su se u samo mjesec i pol dana vratili u obnovljene škole, grad je bio očišćen u nekoliko dana, a obnova je počela odmah. Mi danas, više od godinu dana od potresa u Zagrebu i okolici, nismo u stanju osigurati protokole prema kojima se prijavljuje šteta. Potresno je gledati šest i pol kilograma papira koje se za obnovu jedne zgrade u Zagrebu trebalo dostaviti ministarstvu. Nevjerojatna je šlampavost u komunikaciji između Ministarstva i Fonda. Slično se događa i na Baniji, gdje još nisu postavljeni kontejneri, jer u više od dva mjeseca nismo u mogućnosti pripremiti teren. Prije deset godina, nakon katastrofalnog potresa u Japanu, u samo tjedan dana stavljen je u funkciju razoren autoput. Ok, ne moramo kao Japanci, ali možemo valjda, barem, kao što su to radili naši preci prije gotovo stoljeća i pol. Mi čak nismo u stanju iskoristiti ni novce koje nam je EK dala na raspolaganje. Koja od nas, zamislite kojeg li bezobrazluka, traži plan obnove. Žele znati kako ćemo potrošiti sredstva? Svašta!
Da skratim. Vlada najavljuje da ćemo tražiti produljenje roka za korištenje uplaćenih nam sredstava iz EU Fonda solidarnosti. Žalosna je istina da je ova administracija šokantno nesposobna i da ćemo teško iskoristiti priliku da obnovimo Zagreb i Baniju.
