Kako biste objasnili promjenu ponašanja Zorana Milanovića tijekom predsjedničke kampanje koje je tada od strane mnogih bilo ocijenjeno relativno normalnim, i kasnije od kada je zasjeo na Pantovčak i ne prestaje se obračunavati s mnogobrojnim kritičarima uglavnom ne birajući riječi? Je li na taj način Milanović prevario birače i bi li prema Vašem mišljenju uopće dobio povjerenje birača da se u kampanji ponašao kao sada?
Podjela glasova na desnici između Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore bitno je utjecala na izborni rezultat predsjedničkih izbora. Tako je Milanović, unatoč razmjerno manjoj potpori birača ljevice, s obzirom na disperziju glasova na desnici dobio izbore s relativnom većinom, ali dostatnom za pobjedu. Uz to, birači koji su ga poduprli, unatoč rezervama koje su s razlogom imali prema njemu kao bivšem neuspješnom premijeru i problematičnom šefu SDP-a, za njega su glasovali primarno iz ideoloških razloga, odnosno dajući mu svoj glas glasovali su protiv njegove suparnice, a ne nužno za njega. Sama bivša predsjednica tome je dodatno pridonijela svojim konfuznim nastupima u kampanji. Moglo bi se reći da je Milanović tako postao “slučajni predsjednik”.
Što se tiče njegova ponašanja nakon izbora, unatoč najavama o predsjedniku s karakterom – što je svatko mogao shvatiti na svoj način – čak i njegovi najodaniji birači ostali su iznenađeni, pa i konsternirani. Od najava iz kampanje i inauguralnog govora u njegovom kasnijem djelovanju nije ostalo gotovo ništa. Naprotiv, uslijedio je niz namjerno poticanih sukoba, neodmjerenih izjava i uvreda na osobnoj razini prema različitim neistomišljenicima. Njegova komunikacija je redovito ispod razine elementarne pristojnosti, a političko ponašanje nepredvidivo, autoritarno i destruktivno, riječju krajnje neprimjereno dužnosti koju obavlja. Od slučajnog predsjednika postao je “predsjednik slučaj”. Sasvim je sigurno da mnogi koji su glasovali za njega danas to ne bi učinili, na što upućuje i više recentnih ispitivanja javnog mnijenja.
Kakvu politiku vodi Milanović i koji su zapravo njegovi ciljevi?
Milanovićevo ponašanje se teško može kvalificirati politikom budući da je nekonzistentno, bez konkretnog političkog sadržaja, a niti cilja – osim ako mu cilj nije opstrukcija izvršne vlasti. Međutim, jasno je da takvo što nije ni legitimno ni primjereno dužnosti koju obavlja. Predsjednik RH trebao bi biti činitelj koji uravnotežuje političku situaciju umjesto da je destabilizira, da usklađuje djelovanje institucija umjesto da ih napada te da štiti zakon i proceduru, a ne da ih potkopava i postavlja se izvan i iznad njih. Javne politike u kojima Predsjednik RH surađuje s izvršnom vlasti (vanjski poslovi, obrana i sigurnost) te nekoliko pretežno proceduralnih ovlasti, Milanović evidentno zlorabi za iniciranje sukoba. Oni su izravno ili neizravno, ali redovito usmjereni protiv premijera. Očito je da to ima neskriveni osobni predznak, pa tako svoj problem pokušava nametnuti javnosti kao politički problem. Svojim neodmjerenim izjavama, pokušajima dezavuiranja pozitivnih zakona i procedura, brojnim uvredama upućenim mnogim neistomišljenicima, Milanović zapravo pokazuje političku slabost, ali i osobnu nezrelost. Koristeći se svojom političkom pozicijom na taj način, on obezvrjeđuje instituciju Predsjednika RH te istodobno produbljuje nepovjerenje u institucije sustava uopće. Smatrate li prevarom birača s ljevice i centra Milanovićevo neočekivano i neprirodno otvoreno dodvoravanje desnici te mislite li da će ga njegovi izvorni birači za isto kazniti?
Milanovićev politički zaokret zapravo je varka i nema veze s njegovim političkim opredjeljenjem. Tu je riječ, prije svega, o oportunizmu i narcizmu. Prvo se odnosi na njegovo pretjerano dodvoravanje populističkoj desnici kako bi se nametnuo kao predvodnik oporbe i dobio placet za oponiranje premijeru i Vladi. Drugo se pak odnosi na njegovu stalnu potrebu isticanja sebe u svakoj prilici i po svaku cijenu, podređujući pritom sve i svakoga vlastitoj promociji. U svojim napadima na izvršnu vlast on redovito ne nudi nikakvu alternativu niti konkretan prijedlog jer mu to i nije cilj. Izaziva nepotrebne sukobe samo kako bi se nametnuo kao politički autoritet i arbitar. Pritom nerijetko krši ili bagatelizira pozitivne zakone i procedure, kompromitira ugledne ljude (od prof. Đurđević do admirala Hranja) i zlorabi institucije (od Predsjednika RH do Hrvatske vojske). Njegova potpora oporbenoj populističkoj desnici tek je sredstvo za ojačavanje vlastitog pritiska prema vladajućima, a ne promjena njegove političke orijentacije, premda je upitno je li je i do sada uopće imao. Sasvim sigurno, to nije dobro prihvaćeno među mnogima koji su mu dali potporu na izborima držeći ga kandidatom ljevice, pa je za očekivati da će mu tu potporu uskratiti.
Pokušava li Milanović agresivnom retorikom koja često dolazi u prvi plan skrenuti pozornost od stvarnog razloga početka sukoba s ministrom obrane – a taj je da je upravo sam Milanović zatražio umirovljenje brigadira Burčula po čemu je ministar Banožić odmah i postupio, ali kada su iz ureda PRH shvatili da osoba koju su odabrali da dođe na Burčulovu poziciju nema za to potreban čin, pokušali tu nesmotrenu odluku ispraviti na način da ministra natjeraju da postupi protivno Zakonu o obrani, a kada je isti odbio to učiniti su u konačnici pokušali mimo ministra ponovno postaviti brigadira Burčula na istu poziciju?
Banožić je možda mogao produljiti Burčulu ostanak u službi za koji mjesec, što ne bi bilo nezakonito, a čime bi vjerojatno izbjegao Milanovićeve napade. Ipak, činjenica je da je Banožić postupio u skladu s propisima i sasvim zakonito proveo Burčulovo umirovljenje te da Milanovićeva reakcija doista nema nikakvo formalno-pravno utemeljenje. Međutim, brigadir Burčul je tu potpuno nebitan, on je poslužio tek kao casus belli, odnosno kao prilika Milanoviću za još jedan napad, izravno na ministra, ali posredno na premijera. Da nije bio Burčul, bio bi netko drugi ili nešto drugo. To je (još jedan) potpuno isfabricirani sukob kojim se Milanović želi nametnuti kao bitan činitelj u resoru obrane i parirati izvršnoj vlasti. Na isti način, to nastoji i u resoru vanjskih poslova, svojim ucjenama oko izbora veleposlanika kao i neprimjerenim izjavama u odnosu na pojedine zemlje i njihove političke aktere, prije svega u svrhu samopromocije u domaćoj javnosti, a čime zapravo nanosi štetu hrvatskim interesima i percepciji zemlje u međunarodnoj zajednici.
Pojedinci su u analizi komunikacije između zaraćenih strana ustvrdili da ministar Banožić ne može verbalno parirati predsjedniku Milanoviću. Znači li to da bi prema njima uspješno parirao jedino ako bi se na jednak način poslužio rječnikom punih uvreda na osoban račun ili je ispravno i primjereno na iste odgovarati argumentima iako svjestan činjenice da će time manje doprijeti do javnosti s obzirom da je medijima atraktivnije prenositi verbalne eskapade javnih osoba? Kakvom ocjenjujete komunikaciju i ponašanje ministra u navedenim situacijama?
Bilo bi bolje da se ministar Banožić nije dao isprovocirati Milanovićevim uvredama i da se suzdržao od nekih izjava i kvalifikacija, primjerice one o opozivu predsjednika ili o njegovom mentalnom stanju. Ipak, Banožić postupa u skladu sa svojim ovlastima i nije za očekivati da će predsjedniku Milanoviću napraviti ikakav ustupak, osobito nakon napada i uvreda koje mu je uputio, a koje bi možda u normalnim odnosima i u normalnoj komunikaciji i napravio. Banožić možda i nije najbolji komunikator, ali to nije ni bitno. Bitno je da svoj posao obavlja zakonito i kvalitetno, u skladu s programom Vlade kojoj pripada. Na vjerojatne buduće Milanovićeve provokacije, trebao bi odgovoriti isključivo argumentima i činjenicama, radi interesa javnosti. Pritom se nikako ne bi trebao spuštati na razinu Milanovićeve komunikacije i uzvraćati mu na isti način, zbog sebe, a poglavito zbog digniteta dužnosti koju obavlja.
Predsjednik Milanović izjavio je da viđene rezultate provedenog nadzora Inspektorata MORH-a nad odlukama ureda načelnika Glavnog stožera OSRH Roberta Hranja po pitanju trošenja sredstava za njegova putovanja smatra nebitnim te ih ne priznaje. Kakav dojam time ostavlja u javnosti kada s jedne strane poziva na propitivanje zakonitosti određenih Banožićevih odluka, a na vlastitom primjeru ne dozvoljava da se ustanovi transparentnost trošenja visokih iznosa javnog novca za čiji financijski segment navedenog odgovara ministar obrane koji je i pokrenuo sam nadzor?
Već smo vidjeli i prije da je Milanović nedosljedan, s obzirom da se protivio onome za što se u prethodnim prilikama zalagao te da krši propise, među kojima i one donesene tijekom njegova premijerskog mandata. Štoviše, krši ili zaobilazi zakonske propise i procedure kad mu se ne sviđaju ili mu ne odgovaraju ili pak podupire one političke aktere, najčešće antiliberalne populiste, koji to isto zagovaraju. Postavlja se iznad zakona, što je zapravo autoritarno posezanje u prava koja mu ne pripadaju i opstruiranje pravnog poretka RH. Slučaj kojeg navodite tek je jedan u nizu takvih primjera.
Vjerujete li da će se zamršena situacija uskoro razješiti, a sve kako samo funkcioniranje cjelokupnog vojnog sustava, ali i sukreiranje vanjske politike RH od strane predsjednika Republike i Vlade ne bi bilo dovedeno u pitanje?
Mislim da neće jer će Milanović ustrajati na ovom sukobu, a kad ovaj završi producirat će nove. On nema ni volje niti kapaciteta za konstruktivnu politiku i dijalog, niti ga to zanima. Sam je sebi u središtu pozornosti i tome sve podređuje, za što mu je nužan sukob. Nema odgovornosti, a niti je sklon sustavnom radu, pa mu je proizvodnja sukoba najlakši način djelovanja. Tako će podgrijavati i ovaj sukob dok je god to moguće stvarajući privid zaštitnika HV-a od resornog ministra i Vlade koje optužuje da zanemaruju HV. Za očekivati je stoga nove optužbe i uvrede kako bi se stvorilo ozračje krize i kako bi pod tako stvorenim pritiskom Banožić demisionirao. Milanović bi tada dokazao da je bitan i da je utjecajniji od premijera i Vlade, a što je glavni motiv njegova djelovanja. Međutim, vjerujem da će i ministar i premijer te svi koje Milanović odabere za cilj svojih napada smoći dovoljno strpljenja i iznaći način da destruktivnog predsjednika ignoriraju koliko god je to moguće te da pritom uredno obavljaju svoj posao.
