Je li Vas netko od stvarnih likova koje ste tokom djetinjstva provedenog u Mirijevu imali priliku vidjeti inspirirao za nastanak ”Južnog vetra”?
Pa ima istine u tome, ali ne bih mogao izdvojiti konkretne likove i događaje. Nekako se sve što sam čuo i vidio kao klinac, svi ti razni tipovi koje sam upoznao, sve se to zajedno slilo i objedinilo u Južnom vetru. Mirijevo devedesetih nije bilo lijepo mjesto za odrastanje, bilo je užasno, ali to je bilo moje djetinjstvo i ne bih ga mijenjao za neko drugo. Neko sa medama i cvjetićima. Kao što se vojnici u rovu povežu za čitav život, tako je bilo i kod mene i mojih prijatelja.
Koliko se reakcija publike na pojedine likove razlikovala od Vaših prvotnih očekivanja te da li su simpatije publike prema istima dovele do toga da se za njih proširi priča ili da izbjegnu ”smrtnu presudu” na stranicama scenarija u nastavcima Vetra?
Nije se mnogo razlikovala, znao sam da će neki likovi biti zanimljivi, posebno Žika Todorović kao Jani, već u prvom dijelu. Ta popularnost kod publike im sigurno nije mogla sačuvati glavu. Njihova sudbina je već bila određena na papiru. Dodao bih da svim likovima posvećujemo ozbiljan trud i vrijeme, želimo da svi budu pravi likovi, karakteri, od krvi i mesa, da ne ostanu samo neke ljušture u funkciji scenarija i zapleta. Da nije tako, publika bi bila ravnodušna, kao kada u vesternima kauboji ubijaju na desetine indijanaca i nizko ne osjeća krivicu, nepravdu, već navijaju za šerifa bez odnosa prema žrtvama.
Prilaze li Vam fanovi s konkretnim idejama i prijedlozima što bi voljeli gledati u narednim epizodama te jeste li pokoji prisvojili i ubacili u projekt?
Najviše prilaze da se slikaju i pitaju kada će serija ili film. Neki mi uz pohvalu zamjere što sam „poubijao“ Crnogorce, ili Bugare, ili Janija, Stupara. Meni je zaista žao tih likova, zavolio sam ih kao publika, ali oni su na kraju dio šire slike. Dio luka priče o Petru Marašu. Konkretne savjete sam vjerovatno dobijao, kao što ih dobivam i od kolega, ali ne obraćam toliko pažnju na to zato što je naš put zacrtan.
Koliki Vam izazov općenito predstavlja proizvodnja tolike količine sadržaja? Ne strahujete li da će publici s vremenom ”splasnuti” početno oduševljenje te što mislite da Vam nikada ne bi oprostili?
Publika je glavni i jedini razlog zbog kojeg se bavim ovim poslom. Ali da budem iskren, ne opterećujem se tim pitanjima. Mislim da će publika pratiti priču do kraja. Mi se trudimo da svaki sljedeći nastavak bude malo drugačiji, raskošniji, zabavniji i na kraju, kvalitetniji. Mislim da nam ne bi oprostili da sada stanemo, da ne ispričamo priču do kraja.
S obzirom da je kroz cijeli projekt prošao već čitav niz glumaca i glumica iz regije, možete li nam otkriti tko bi Vam bio želja da se u glumačkoj ulozi pojavi u nastavcima te da li se i dalje držite plana da ćete snimiti još jednu sezonu serije te jedan nastavak filma?
Sigurno ćemo snimati još jednu sezonu serije i film, to je već dogovoreno i jedva čekam svibaj 2022. godine da počne snimanje. Scenarij je fantastičan, možda najbolji do sada, najkompleksniji. Ideja je da druga sezona i treći dio filma ne budu samo regionalni, već i ozbiljni svjetski projekti, sa izuzetnom internacionalnom glumačkom podjelom. Da li ćemo stati poslije trećeg dijela? Ne znam. Ne bih želio da kao limun cijedim nešto što je došlo do prirodnog kraja, želim da se završi u pravom trenutku i u velikom stilu.
Koji citat iz Južnog Vetra je Vama osobno najdraži, a za koji smatrate da je publika najviše prisvojila?
Mislim da sa publikom dijelim izbor omiljenog citata. To je citat iz prvog dijela filma, dijalog Goluba i Cara u garaži. – Ovo je moj grad! Pa, malo je i moj.
Znamo da je i ovo također nezahvalno pitanje, ali za koji od brojnih hitova snimljenih od strane glazbenika iz regije smatrate da najbolje oslikava suštinu radnje Južnog vetra?
Jest nezahvalno. To je kao kada bi me pitali koje dijete najviše volim. Šalu na stranu, mislim da sve pjesme odlično oslikavaju Južni vetar, svaka na svoj način. Ne suštinu radnje, nije to toliko važno, već cijeli taj Južni vetar svijet. Ono što sam ja čuo, želio kao muziku Južnog vetra, kao trake, je muzika splavova, kafana, muzika koja se čuje iz stanova u blokovima predgradja, muzika koja trešti iz nekog razdrndanog Porsche Cayenna na plin u Mirijevu, u tri sata ujutro. To je zvuk Južnog vetra. Koja se pjesma meni najviše dopada, to je drugo pitanje. Ne bih htio uvrijediti nekog, zato što su svi napravili dobar posao.
Koliko ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama publike na film „Južni vetar 2: Ubrzanje“ te kakva očekivanja po pitanju gledanosti imate od željno iščekivane beogradske premijere?
Prezadovoljan sam reakcijama publike. Posebno publike ili nekih ozbiljnih ljudi iz inozemstva, koji nikada nisu čuli za Južni vetar i gledali prethodne dijelove. Ne opterećujem se rezultatima gledanosti, to je trenutno najmanje važno. Moj jedini motiv i cilj je da napravim dobar film uz koji će publika uživati. Druge stvari me ne zanimaju.
Kako doskočiti sve raširenijoj pirateriji te smatrate li da bi djelatnici u filmskoj te ostalim srodnim industrijama trebali apelirati na državne organe da se značajno povećaju kazne za slične nelegalne radnje s ciljem suzbijanja istih?
Mislim da bez ozbiljnijih kazni, ali i edukacije se piraterija ne može pobijediti. Također i bez ozbiljne tehnologije koja bi mogla lakše otkriti IP adrese svih koji su nelegalno gledali ili preuzeli sadržaj. Njemačka je to riješila bez velike drame. Koliko znam, skenira se internetski promet, i samo ti na adresu stigne kazna između 800-1.000 eura. Ako si „povratnik“, vjerojatno iznos kazne raste. I ljudi se na taj način lako odviknu od piraterije. Problem je što dosta kasnimo za ostatkom svijeta. Ne samo ekonomski, već i tehnološki i građanski. Balkan je donedavno bio crna rupa, van sistema, gdje se može gledati i skidati sa interneta što želiš bez posljedica. To je samo navika koju je teško iskorijeniti, a razumijem potrebu. Razumijem da netko nema novaca za kino, ili da je jednostavno tako lakše. Ti ljudi ne misle da rade nešto loše, oni misle, ti si napravio film da bi ga mi gledali, i evo, mi ga gledamo, šta hoćeš. Ali ako imamo cilj biti dio sistema, svijeta, da funkcioniramo i ”online” kao svi oko nas, prvi korak je da shvatimo da financiranje filmova počinje da se, kao mlad čovjek od roditelja, polako ali sigurno, odvaja od države, da je sve više privatnog ulaganja i da ljudi koji proizvode filmove, kao i svi ostali ljudi koji nešto rade na ovom svijetu, žele da im se to ulaganje vrati.
