Jeste li zadovoljni porastom zastupljenosti žena u hrvatskoj politici? Što mislite da je uzrok tome? Čime biste Vi iste potaknuli i zanteresirali za uključenjem u politiku, odnosno koji bi bili Vaši konkretni prijedlozi i mjere kako bi se zastupljenost žena još više povećala?
Svaki je pozitivni pomak dobar i danas smo, npr. u Hrvatskom Saboru sigurno bolje zastupljene nego prije i to je zasluga prije svega SDP-a koji je u mandatu Davora Bernardića pokrenuo dobru inicijativu sa ZIP sustavom na kandidacijskim listama, gdje su žene i muškarci bili raspoređeni naizmjence, umjesto guranja većine žena na donji dio lista što je, nažalost, jako česta pojava u hrvatskoj politici.
SDP je imao sreću da je Davor Bernardić imao sluha za pitanje rodnog pariteta. Čelnici stranaka najčešće takvog sluha nemaju i zbog toga je SDP jedina stranka u RH koja u svom statutu ima ZIP sustav.
Isti je princip Bernardić primjenio i na zadnjim unutarstranačkim izborima, zbog čega je i naše Predsjedništvo složeno tako da napokon ima podjednak broj žena i muškaraca. Tim više mi je žao da te žene koje sada sjede u Predsjedništvu Peđe Grbina nisu više inzistirale da se novi predsjednik stranke pridržava ZIP sustava, umjesto da dozvoli da na lokalnim izborima odemo korak unazad po tom pitanju. U samo par županija je SDP ispoštovao ZIP. Čak ni u većim gradovima gdje svakako ima dovoljno i žena i muškaraca u stranci, SDP se nije držao ZIP principa, pa je tako u gradu Splitu na našoj listi prva žena bila smještena tek na 6. mjesto. Tužno je da novi predsjednik nije nastavio tu sjajnu inicijativu svog prethodnika.
Itekako je važno da se što više žena uključi u politiku, kako bi mogle iz prve ruke „nadgledati“ je li interes žena zadovoljen u svakom području političkog djelovanja i zalaganja za dobrobit društva. Jer, nažalost, samo u rijetkim slučajevima muškarci u hrvatskom javnom prostoru razmišljaju i o interesu žena – to moraju žene same raditi za sebe. Više žena u politici znači bolju politiku, a samim time i bolje društvo.
Potrebno je, također, s floskula prijeći na djela. Nedavno raspravljani Nacionalni plan otpornosti i oporavka trebao je po smjernicama EU-a sadržavati i mjere za postizanje rodne ravnopravnosti, međutim to ni jednom jedinom riječju nije spomenuto. Premijer ima dobar set praznih floskula koje često koristi, ali kad dođemo do momenta u kojem bi se te floskule mogle pretvoriti u konkretnu akciju, ti momenti prolaze neiskorišteno.
Kao članica Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije imate detaljniji uvid u rad resornog ministarstva kojim upravo upravlja jedna žena, ministrica Nataša Tramišak. Kako komentirate njen dosadašnji rad? Smatrate li tempo ugovaranja projekata zadovoljavajućim te da li će u tom kontekstu najavljena reforma sustava eFondovi biti dovoljna mjera koja bi trebala doprinjeti ubrzanju tog procesa?
Nažalost, rad u ovom (ili bilo kojem odboru) ne omogućuje zastupnicama i zastupnicima da konkretnije prate rad ministara. Na odborima se raspravljaju samo već pripremljeni prijedlozi zakonskih akata koji trebaju doći na raspravu i glasanje na plenarnu sjednicu. Nema tu prostora za interaktivnu suradnju između ministarstva i odbora. Međutim, ovdje je ključno spomenuti, da je, bez obzira na sav trud Vlade da se prikažu uspješnima u korištenju sredstava iz EU fondova, stvarna realizacija i dalje niska. Prilike koje su nam otvorene kroz EU fondove se ne bi smjele propuštati, to treba biti Vladin prioritet. Posebno baš sada kada smo u fazi planiranja projekata za novi sedmogodišnji financijski okvir. To je ključna faza jer jednom kad je to napravljeno, naknadne su korekcije u idućih 7 godina skoro nemoguće. Ali, iako ministrica Tramišak ima impozantan životopis, izgleda da ne uspijeva konkretnije upregnuti cijeli taj sustav da bolje radi u korist Hrvatske. Nedovoljan je rast u povlačenju sredstava koja su nam na raspolaganju, a iz načina na koji je pisan NPOO može se zaključiti da možda u Vladi ni nema kapaciteta ni energije da se pokaže bolja inicijativa i bolji rezultati.
Djelujete i unutar Odbora za zaštitu okoliša i prirode. Koji su najveći i još uvijek nerješivi problemi vezani uz taj sektor?
Najveći problem je tromost ministarstva. To je u prošlom mandatu bilo izdvojeno ministarstvo, a sada je kozmetičkim, površnim i demagoškim izmjenama postalo dijelom jednog većeg ministarstva. Međutim, isti čovjek je i prije i sada na čelu tih sustava, pa je i logično da neke značajnije promjene nema. U području zaštite okoliša se zna vrlo dobro što je sve potrebno napraviti, jer to vrijedi više-manje globalno za sve zemlje, naravno uz neke zemljopisne specifičnosti. Skupi su to procesi, ali su nužni za održivi razvoj. Dugoročno gledano, skuplje ih je ne provoditi, nego provoditi. A Hrvatska je mala država unutar EU-a i trebala bi moći puno lakše provoditi neke prilagodbe od značajno većih sustava drugih zemalja. Dapače, ovo je jedno od područja gdje bismo mogli biti lideri, a umjesto toga, svaka se inicijativa koči. To je zorno vidljivo i u radu Saborskog odbora kojeg ste spomenuli. U svakom saborskom odboru većinu ima vladajuća koalicija. I svaku inicijativu koju kolegica Benčić koja vodi taj odbor predloži, a koja se vladajućima ne sviđa – oni jednostavno, dogovorno i sustavno odbiju podržati. Idu i do te mjere da se namjerno ne pojave na nekim sjednicama kako ne bi bilo kvoruma za donošenje odluka. Teško je raditi u takvim uvjetima.
Nažalost, kao i u brojnim drugim područjima pa tako i ovdje, pomake radimo tek kad smo na to prisiljeni od europskih institucija. SDP je, primjerice, u prošlom sazivu predlagao zakon po kojem bi se zabranilo korištenje jednokratne plastike. Tada je HDZ to glatko odbio. A sada, samo par godina poslije, kada nas na to „prisiljava“ EU, sada su sami to predložili i izglasali.
Smatrate li da se Hrvatska s obzirom na situaciju prouzrokovanu pandemijom koronavirusa dobro pripremila za turističku sezonu te koji parametri odnosno rezultati će prema Vašem mišljenju biti najbolji pokazatelji da li je sezona uspješna ili ne?
Hrvatskoj se još nikada nije desilo da je dobro pripremljena za turističku sezonu. Turizam je kod nas stihijski spoj pojedinačnih događanja u organizaciji raznih nepovezanih aktera, bez ikakvog plana i kontrole. Turizam se Hrvatskoj samo desio. Nikakvog smislenog sustava, strategije ili plana nema. A tamo gdje se država petlja, uglavnom samo komplicira stvari. Danas, kada toliko otvoreno tržište praktički samo sebe kontrolira, stvari tipa minimalni tehnički uvjeti za agencije i ugostiteljske objekte ili kategoriziranje apartmana su samo isprazne birokratske prepreke. Nijedan gost koji želi preko ljeta boraviti u nekom apartmanu, neće vlasnika apartmana pitati: „A koju vam je kategorizaciju dodijelio Ured za gospodarstvo?“
Zadnja državna intervencija u turizam je bila izmjena zakona o pružanju usluga u turizmu. Tim se izmjenama stranim vodičima omogućilo da taj posao rade i u Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog pokušaja zaštite domaćih vodiča. I uzalud iz Vlade nude objašnjenja kako je to bilo nužno zbog direktiva koje su došle iz EU, kad znamo da postoje druge zemlje u EU koje su uspjele implementirati te direktive, a ipak pronaći način da zaštite svoje domaće vodiče. Gdje ima volje, ima i načina. Problem je samo što ova Vlada nije pokazala da ima volje učiniti nešto za hrvatske vodiče.
Moglo bi se tu još puno reći, ali generalni problem je što je Hrvatska toliko gospodarski ovisna o turističkoj sezoni. Švicarska, primjerice, ima puno veće prihode od turizma nego Hrvatska, ali to čini znanto manji udio u njihovom BDP-u nego kod nas. I onda kad vam se desi neka pandemija ili neki rat u blizini i izgubite sve te turiste, onda cijelo gospodarstvo pati. Puno bismo više trebali ulagati u znanje, u IT industriju, u poljoprivredu, u proizvodnju, pa bismo manje bili ovisni o turizmu. I ironično je zapravo, koliko se ignorira potreba ikakvog strateškog upravljanja gospodarskom granom o kojoj toliko ovisimo.
Rodom ste iz Vrgorca koji kao i njegova okolica ima i više nego dovoljno potencijala za snažniji razvoj poljoprivrede. Koga držite odgovornim što spomenuti potencijali nisu u iskorišteni u dovoljnjoj mjeri?
Vrgorac zaista ima neopisivo puno poljopivrednog potencijala, a sve što se postiže je rezultat ogromnog truda i posvećenosti ljudi koji ne dobijaju veliku podršku za svoj rad i trud. Ali nije to slučaj samo u Vrgorcu. Vrgorac je specifičan, ima polja u kamenjaru, brda i doline, tamo rastu najbolje jagode na svijetu, a budi se ponovo i vinska industrija, koja je nekoć bila iznimno jaka u Vrgorcu. Jedan moj školski prijatelj je prije nekoliko godina krenuo u uzgajanje loza i proizvodnju vina. On i njegov brat rade nevjerojatne stvari, ali uglavnom je to težak i mukotrpan rad bez ikakve sustavne podrške.
