S kakvom ste sve vrstom pritužbi upoznati kao predsjednica saborskog Odbora za predstavke i pritužbe? Na što se građani najviše žale?
Predstavke i pritužbe (pisane i usmene), koje Odbor zaprima, najviše se odnose na područje pravosuđa i uprave. Građani nerijetko izražavaju nezadovoljstvo radom sudova i sudskim odlukama, posebice dužinom trajanja pojedinih sudskih postupaka, odnosno povredom prava na suđenje u razumnom roku.
Nadalje, građani u nekim pritužbama upozoravaju na korupciju, zlouporabu položaja i ovlasti, žale se na kvalitetu rada i učinkovitosti državnog odvjetništva, iskazuju nezadovoljstvo radi odugovlačenja u rješavanju kaznenih prijava, neprocesuiranja po kaznenim prijavama i nemogućnošću dobivanja informacija o statusu predmeta.
Prituživali su se i na postupanje policijskih službenika te na propuste u postupanju i prekoračenje ovlasti.
Jedan dio pritužbi građana odnosio se na povrede prava u obavljanju poslova od lokalnog značaja, tako su se građani žalili na rad gradonačelnika, župana, općinskih načelnika i službenika (npr. vezano uz nedobivanje odgovora po pritužbama, uređenje naselja i stanovanja, lošu komunalnu infrastrukturu, komunalno gospodarstvo, prostorno i urbanističko planiranje i drugo).
Drugi dio pritužbi odnosi se na nezakonit ili nepravilan rad državnih tijela, zbog nedobivanja odgovora po pritužbama, na rad djelatnika i službenika, na rad inspekcijskih službi (građevinsku inspekciju, inspekciju rada, tržišnu inspekciju, sportsku inspekciju i veterinarsku inspekciju i drugo).
Zasebnu skupinu čine predstavke i pritužbe koje Odboru upućuju ili predstavnici sindikata ili pak sami radnici odnosno državni službenici i namještenici zbog povrede prava iz Kolektivnog ugovora (nepravilnosti pri zapošljavanju, raspored na radno mjesto, nezadovoljstvo ocjenom radne sposobnosti, mobbing), ali i na navodne povrede u vezi provođenja javnih natječaja za prijam u državnu službu.
Nadalje, Odbor se susreće i s upitima vezanim uz prava na ostvarivanje socijalne pomoći te zamolbama i zahtjevima za pružanje besplatne pravne pomoći (sustav im nije dovoljno poznat i dostupan), sa zahtjevima za sastavljanje različitih podnesaka (tužbi, prijedloga za izvršenje ili žalbi na odluke sudova ili tijela uprave), sa zahtjevima za zastupanjem u sudskim postupcima ili postupcima pred tijelima uprave ili izmjenom sudskih odluka i slično, što nije u nadležnosti Odbora.
Predstavke se prosljeđuju na postupanje nadležnim ministarstva, čime građani nisu uvijek zadovoljni slijedom čega opetovano (učestalo) upućuju nove podneske Odboru i samim time stvaraju dodatan posao Odboru.
U svakom slučaju stručna služba Odbora pravodobno obrađuje sve pristigle predstavke i pritužbe, u skladu s Poslovnikom Hrvatskog sabora.
Kako komentirate nedavno predstavljenju reformu socijalnog sustava i prijedlog novog Zakona o socijalnoj skrbi? Planirate li eventualo podnijeti amandmane na isti te vjerujete li da će oni biti prihvaćeni?
Sustav socijalne skrbi u svakoj se zemlji smatra jednim od ključnih za uspješno funkcioniranje društva i države. Nažalost, nikako se ne mogu složiti s tezom da je pred nama cjelovita reforma sustava socijalne skrbi jer je danas potpuno jasno da ovi prijedlozi nisu ni uključivi niti je proces njihova donošenja bio transparentan. Ova reforma zapravo se većinski odnosi na izmijenjeni Zakon o socijalnoj skrbi kojim je uz još nekoliko, ipak manje važnih zakona reguliran cijeli sustav. Iza ovih prijedloga ne stoji struka niti zaposlenici u sustavu. Iza ovih prijedloga očito stoji samo ministar i njegova administracija.
Ja se priklanjam razmišljanjima svih onih koji se oštro protive ovakvom prijedlogu jer, kao i oni, smatram da Hrvatskoj treba reforma sustava socijalne skrbi i nova nacionalna politika na novoj paradigmi. Potrebno nam je ciljano i decentralizirano investiranje u ljude koji bi „proizvodili“ bolje društvo, jednakijih šansi za sve. Dakle danas imamo velike razlike između potreba i kvalitete života naših građana u različitim dijelovima RH. Jezgru socijalnog razvoja čine programi i mjere socijalne politike i oni se ne smiju postavljati centralizirano i jednoobrazno prema korisnicima. Ovaj sustav nije poput gospodarskog sustava usmjeren stvaranju nove vrijednosti u financijskom ili materijalnom smislu već daje ključan doprinos onome što se naziva „proizvodnja društva“ u smislu njegove kohezije odnosno, osjećaja brige i zaštite te socijalne sigurnosti građana. Primjerice, ponovno smo u situaciji da u ovom paketu izmjena o Zakonu o inkluzivnom dodatku ni ne govorimo! U ovu reformu krenulo se iz krivih pobuda, da se ugasi vatra nakon nekoliko nemilih događaja koji su obilježili prošlu i ovu godinu. Složit ćemo se da pandemija ostavlja razarajuće posljedice na društvo u cjelini, a osobito to vrijedi za najranjivije dijelove stanovništva. Već bi to trebao biti dovoljan razlog za dijalog i zajedničko djelovanje. Trčati za gospodarskim razvojem bez socijalnog investiranja u ljude nije dovoljno! Time vam odgovaram i na pitanje o mogućnosti ulaganja amandmana. Mi u klubu Socijaldemokrati smatramo da ove prijedloge treba povući iz procedure i pristupiti izradi cjelovite reforme za koju treba izraditi potrebne analize i uključiti struku i sve zainteresirane dionike. Čak se i Međunarodna federacija socijalnih radnika (IFWS) otvorenim pismom obratila resornom ministru Aladroviću i naglasila da je neprihvatljivo inzistirati na usvajanju zakonskih prijedloga, koje usput naziva i reformom sustava, koji nemaju podršku ključnih dionika iz stručne javnosti. Zašto su protiv prijedloga argumentirali su predstavnici profesionalnih komora, udruga, sindikata i akademske zajednice i na našem okruglom stolu koji smo organizirali u Hrvatskom saboru kako bismo potaknuli raspravu i ukazali na niz nelogičnosti. Nažalost Ministar, niti itko od vladajućih se pozivu nije odazvao.
Kao netko s velikim iskustvom i u vanjskim poslovima koliko problematičnim smatrate istup predsjednika Milanovića koji je najavu uvođenja karantene u Austriji usporedio s metodama iz doba fašizma, naročito u pogledu toga što je i sama prozvana država brzo reagirala pozvavši našeg veleposlanika na razgovor? Treba li se Milanović za izgovoreno ispričati austrijskim vlastima?
Na ovo pitanje ću pokušati odgovoriti kao povjesničarka, diplomatski. Prije svega fašizam i njegova praksa najcrniji su dio moderne povijesti ljudskog roda i neusporedivi s uvođenjem mjera za zaštitu pučanstva od pandemije uzrokovane virusom COVID 19. Na tom tragu, nažalost, danas većina ljudi daje si za pravo kolokvijalno i neopravdano procjenjivati i uspoređivati različite zločine sa holokaustom, pa potom i nepotrebno i krivo uspoređivati različita ograničenja, ne ulazeći u njihovu kvalifikaciju, s fašizmom. Trebamo svi skupa biti puno osjetljiviji, promišljeniji i obazriviji u korištenju tako teških termina posebice kada obnašamo javne dužnosti. Bilo bi bolje da do ovakvog istupa nije došlo. Austrija je, sukladno diplomatskoj praksi dviju prijateljskih zemalja reagirala očekivano, a bilo bi poželjno da i Predsjednik postupi u tom duhu.
S obzirom da ste izabrani u šestoj izbornoj jedinici, vrlo dobro ste upućeni u sve probleme s kojima se suočavaju stanovnici potresom razrušenog područja Banije. Što se prema Vašem mišljenju sve već trebalo i moglo učiniti po pitanju obnove?
Da, šesta izborna jedinica je moja jedinica i mislim da se prema njoj svojim angažmanom u Saboru i na terenu odnosim s posebnom pažnjom. Tako sam odmah nakon razarajućih potresa krenula na teren, a kasnije sam i kroz civilni sektor, kao predsjednica Društva Naša Djeca Križ, pokrenula pomoć za potresom pogođena područja u vidu potrebnih namirnica, ali i potrepština za djecu i obitelji.
Kao predsjednica saborskog Odbora za predstavke i pritužbe susrela sam se s mnogim predstavkama građana upravo vezanima uz život i obnovu na potresom pogođenim područjima. Ponukana time, odazvala sam se pozivu Građanske inicijative Petrinjsko proljeće na radni sastanak i suradnju vezano uz donošenje Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom. Nažalost i danas obnova stoji, ljudi su smješteni u neadekvatnim objektima, obitelji iseljavaju. Na terenu nedostaje građevinske mehanizacije, građevinskog materijala, a cijene radova i raznih elaborata lete u nebo. Građani ni danas, godinu dana nakon razornog potresa, nemaju konkretni odgovor na što imaju pravo, kako će ostvariti povrat uloženih sredstava ili kada kreće izgradnja zamjenskih objekata. Sve što je do sada obnovljeno donacije su fizičkih i pravnih osoba, nije to zasluga središnje države. Ovo naglašavam jer sam direktno upoznata sa stvarnim dnevnim problemima građana u obnovi, s problemima vlasnika OPG-ova, poduzetnika i drugih koji nailaze na administrativne i druge barijere i nisu u mogućnosti pokrenuti obnovu. Mislim da sam dosta prisutna na terenu, ali ne prigodničarski uz dan grada ili neke proslave već radno, s ljudima koji obnašaju odgovornost za obnovu i razvoj. U Glini, primjerice, su razmatrani svi aspekti obnove, posebice gospodarskih zgrada, dok sam u Popovači razgovarala o budućnosti Moslavine nakon privatizacije Lipovice d.o.o. te o međusobnoj suradnji na pitanju kulture, srednjoškolskog obrazovanja i provođenja projekata STEM industrije.
Smatram da se debelo kasni s obnovom i gospodarskih i poslovnih objekata u kojima ljudi zarađuju za život svoje obitelji, odnosno, u kojima ostvaruju dobit za plaće svojih zaposlenih. Oni su za taj kraj jednako važni, ako ne i važniji, od stambenih prostora. Također, moglo se i prije pojednostaviti izdavanje akata za rušenje objekata koji ugrožavaju druge objekte, odnosno koji predstavljaju opasnost po život i zdravlje ljudi…
Najviše me rastužuje uvid u NPOO koji pokazuje da središnja vlast nije prepoznala zabrinjavajuće pokazatelje koji Baniju svrstavaju u područje RH koje rapidno odumire i koje treba dodatne poticaje za sustizanje hrvatskog prosjeka. Velik novac koji dolazi iz EU fondova nije usmjeren na nove projekte u SMŽ, već se recikliraju stara i neizvršena obećanja. Bojim se da je pitanje obnove svedeno samo na razrušene objekte, a da važnost plana revitalizacije i obnove gospodarskog, kulturnog i socijalnog života na ovom području Vlada nije dovoljno ozbiljno sagledala.
Podržavate li inicijativu MOST-a za prikupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma o ukidanju COVID potvrda?
Ne, osobno ne podržavam inicijativu o raspisivanju referenduma o ukidanju COVID potvrda iz više razloga. Prvenstveno, dijelim mišljenje da je sukladno međunarodnom pravu o temeljnim ljudskim pravima obveza svih država svijeta brinuti o zdravlju stanovništva, a na tom tragu smatram da Hrvatska ima dobru tradiciju i razgranat sustav javnog zdravstva i dobar pristup cjepivu i mogućnosti testiranja. Drugo, referendum jest direktan oblik demokracije, ali u ovom slučaju je prespor mehanizam koji će teško dati traženi rezultat jer je upitna i mogućnost sastavljanja jednostavnog i nedvosmislenog pitanja koje je u skladu s Ustavom. Uz sve to, referendum je i preskup. Moje je mišljenje da je potrebno dodatno, na znanstvenim osnovama, promovirati cijepljenje i postići visoku razinu procijepljenosti našeg društva. Dalje, potrebno je izgraditi povjerenje u sustav i dosljedno provoditi mjere za zaštitu pučanstva. Ne mislim da je ova Vlada u tome uspjela.
U Saboru je zaiskrilo između kolege Hajdukovića i Vas sa predsjedavajućim Reinerom. Što je bio povod za to?
Nažalost prošli tjedan smo, tijekom objedinjene rasprave o nekoliko zakona koji bi trebali predstavljati reformu sustava socijalne skrbi, a među kojima je i Zakon o udomiteljstvu, svjedočili iznenadnom oduzimanju riječi kolegi Hajdukoviću tijekom iznošenja replike, neposredno pred pojedinačnu raspravu. Naime, kolega Hajduković na taj način je od potpredsjednika Reinera onemogućen iznijeti svoj pogled na izmjene Zakona o udomiteljstvu, koje ne uvažavaju odluke niti Upravnog niti Ustavnog suda. Čini mi se da je do ovog incidenta došlo tendenciozno, jer je Domagoj trebao autentično svjedočiti o problemima životnih partnera u RH u postupcima udomljavanja i posvajanja djece. Iako nije mogao govoriti Domagoj, za govornicom sam izgovorila sve ono što mi kao Klub Socijaldemokrati zagovaramo – činjenica da djeca zaslužuju priliku da djetinjstvo provedu u toplini obiteljskog doma. Kroz izmjene zakona tražimo izjednačavanje prava bračnih drugova i životnih partnera jer je i struka višestruko potvrdila da je za svako dijete bez adekvatne roditeljske skrbi bolje smještavanje u udomiteljske ili posvojiteljske obitelji, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, nego odrastanje u institucijama, odnosno domovima za nezbrinutu djecu. Pokazali smo da je HDZ-ova Vlada u ovom slučaju vrlo licemjerna i da ne omogućava ostvarivanje prava svim osobama pod jednakim uvjetima, neovisno o njihovom seksualnom određenju. Sramotno je da vladajući ne prihvaćaju činjenicu da nismo svi jednaki, ali da trebamo ostvarivati jednaka prava
