Veliki dio Europe strahuje da bi opskrba plinom mogla doći u pitanje, no ministar Ćorić i hrvatska politika, još od početka krize u Ukrajini smiruju hrvatsku javnost time što smo za razliku od većine europskih zemalja u prednosti radi opskrbljivanja istim alternativnim dobavnim pravcima, primjerice terminalom u Omišlju. Smatrate li to dostatnim kako bi se zadovoljile sve naše potrebe?
S obzirom na trenutna geopolitička preslagivanja na tržištu i ratno stanje u Ukrajini cijena plina je rekordna i ima tendenciju daljnjeg rasta s obzirom na to da se za sada ne vidi smirivanje cijele te situacije, iako postoje naznake smirivanja situacije oko 9. svibnja, kada se u Moskvi održava tradicionalna vojna parada povodom pobjede nad nacizmom i fašizmom. Putinu bi to bio zgodan nadnevak za proglasiti pobjedu. No, puno je toga u igri i nije realno očekivati prekid neprijateljstava bez da Putin zadovolji velik dio svojih apetite. Prije zamrznuti konflikt, a takva bi situacija i dalje vršila pritisak na plin kao burzovnu robu.
Europa je u plinskom smislu podjeljena na nekoliko geografskih područja i glavni cjenovni pritisak i u smislu nestašice plina je u prvom redu na sjeveru zato što plinovod Jamal koji ide preko Bjelorusije je neko vrijeme išao samo reverzibilno od Njemačke prema Poljskoj, a čini se kako je takva situacija i sada. Sjeverni tok jedan je pod političkim pritiskom, a Sjeverni tok 2 je terminiran i on je u ovom trenutku bezvrijedni sustav cijevi na dnu mora. U Njemačkoj je Gazprom napustio svoje tvrtke, a njemački regulator muku muči kako bi osigurao plinsku likvidnost sustava. No, plinsko je skladište u Groningenu u dobrom stanju, pa će situacija još neko vrijeme biti dobra.
Postavlja se pitanje kako će Putin reagirati na trgovinski sporazum Turske i Ukrajine. Erdogan je bio prije nekoliko dana u Ukrajini i potpisao je trgovinski sporazum sa Zelenskim tako da bi se mogla očekivati nekakva vrsta odmazde, međutim postoji ugovor između Gazproma i Turske koji je prilično dobar za tursku stranu i za Turski tok te ne očekujem da će bit prevelikih zatvaranja, tim više što je Orban dogovorio 10-godišnji ugovor s Putinom prije par dana po dosta dobroj cijeni, a na nas se odnosi to čvorište u Mađarskoj odakle mi dobivamo ruski kopneni plin. U tom smislu ne bi trebalo biti nestašice na jugu Europe.
Ukrajinski tok radi punom parom i u rekordima, premda se iznad njega vode bitke, dakako karikiram. Rekordi plina kroz Ukrajinu to su začudniji što su ukrajinski političari tvrdili kako će se intervencija dogoditi samo ako se pusti u promet Sjeverni tok 2. On je terminiran, a rat se dogodio. Kako to?
Dapače, Erdogan se profilirao kao relevantan mirovni posrednik, a Orban, ohrabren vrlo jakom izbornom pobjedom, izjavio je kako nema nikakvih problema sa otvaranjem transakcijskog računa za konverziju valute u rublje prilikom kupovine plina u Gazpromovoj banci. To samo znači kako će i ako dođe do embarga Mađarska služiti kao čvor za trgovinu ruskim plinom prema sjeveru i jugu EU-a.
Kapaciteti LNG terminala u Omišlju su zakupljeni na 3 godine u 100%-tnom obliku, daljnje tri godine u 70%-tnom što znači da ni tu neće biti nestašice. Pravo je pitanje zašto bi neka kompanija zakupila kapacitete, a onda ih ne koristila, vrlo vjerojatno će koristiti – dosad je došlo 25 brodova od kojih više od pola stiže iz SAD-a, dva iz Katra, dva iz Nigerije, Francuske itd. Zadovoljavaju se potrebe – mi izvozimo dio plina u Mađarsku, dio ostaje u Hrvatskoj – dio se razmjenjuje između uvoznika ruskog plina i uvoznika iz LNG.
Kreće izgradnja poveznice na Jadransko-jonski plinovod, ovih dana Plinacro zajedno sa Turcima i Albancima osniva tvrtku koja će raditi taj plinovod, odnosno konekciju na Hrvatsku – to je azerbajdžanski plin.
Glavni problem u cijeloj priči je cijena plina. Četiri stupa faktora utječu na cijene plina: prvi je cijena proizvodnje u koju se ubraja cijena eksploatacije, odnosno istraživanja – cijena vađenja i opskrbljivanja i sve šta ide uz to. Cijena prijevoza je kod LNG-a, tj. za ukapljeni plin dosta visoka, a tu je i činjenica kako i kroz plinovod mora platiti neku cijenu prijevoza. Treće je burzovna cijena koja je glavna – plin se nigdje na svijetu osim po posebnim ugovorima ne prodaje mimo burzovne cijene, moguće je negdje dobiti diskont, ali ona je referentna.
Za nas su referentne burza u Nizozemskoj i Austriji, one trenutno bilježe pad se rekordnih cijena prilikom početka invazije, no to je još uvijek u višem iznosu nego li prošle godine. A obzirom na geopolitičke pritiske nismo sigurni što će biti u budućnosti. Zamrznuti konflikt značio bi stabilizaciju, no posve sigurno ne na razinama od prije krize.
Zadnje je marža tih uvoznika koja je na plinu relativno mala, u nju su uključeni i porezi.
Zaključak je da će plina biti – teži je slučaj da će doći do nestašica jer imamo i diverzifikaciju i na dobrom smo području, ali je pitanje koja će biti cijena plina, a vjerojatno će biti viša nego što je bila do sada i situacija je takva da više nećemo imati tako jeftin plin kao što smo nekad imali.
Nakon rekorda, cijene derivata padaju. Vlada ih je u dva navrata zamrznula, a pojedini oporbeni političari predlažu Vladi RH da umjesto zamrzavanja cijena energenata pribjegnu ukidanju trošarina na gorivo, no je li to realno za očekivati ili se navedene izjave mogu okarakterizirati kao populističke?
Zamrzavanje cijene goriva je mjera kojoj pribjegavaju Vlade koje žele kupovati glasove birača te takve mjere u principu dovode do nestašica, označio bi ih ”ekonomskim satrapizmom” i ”ekonomskim titoizmom” – napadaju opskrbljivače, a u krajnjoj liniji će napasti standard pučanstva. S obzirom da je to luksuz, Vlada na cijenu goriva trošarinama utječe na nekih 60-tak % , tu ulazi i PDV tako da je u konačnici 70-tak % ugriz države u cijeloj cijeni. Proizvodnja i doprema goriva, odnosno njena obrada je ugrubo daljnjih 20%. 10% ili jednom kunom u cijeni sudjeluje kompanija. Cijena samih derivata, tj. nabave i prerade istih, dakle o onih 20 posto govorimo, se pak formira referentno s Mediteranskim tržištem. Ono kasni tjedan dana za cijenom sirove nafte iz Londona. No, radi se o prosjeku trgovanja proteklog tjedna u derivatima u najvećim mediteranskim lukama.
Ako cijena naraste za x, raste za x porez, rastu za x i trošarine – one su u nekom postotku. Dođe do situacije da ako se opskrbljivaču zamrzne cijenu na najvišu razinu nema zaradu na tome, donosno bilježi i gubitak što se već i dogodilo prilikom prošlog zamrzavanja cijena. Za goriva više kvalitete su INA, Petrol i još neki rekli da ga više neće nabavljati jer nemaju zaradu. Protiv bilo kakve ekonomske logike i protuzakonito je raditi štetu vlasnicima kompanija, odnosno dioničarima. Nije sukladno dobroj poslovnoj praksi smanjivati cijenu i umanjivati vrijednost kompanije. Zadržavanje cijena goriva je napad države na poslovni sektor i nanošenje štete, a to se u tržišnoj ekonomiji ne bi smjelo događati. To se ujedno reflektira i na standard građana jer neće moći kupiti gorivo ako to potraje pošto ga opskrbljivači neće nabavljati ako u tome ne vide zaradu – možda ga djelomično nabavi država, ali ona to nije sposobna u takvom obimu – bit će nestašica. Postavlja se pitanje automobila jer noviji automobili za koje je država propisala da ih moraju imati taksisti, dostavne službe i sl. koriste nova goriva, a ukoliko krenu koristiti stara goriva, moguće će biti češći odlasci mehaničaru itd. Te popularne PR-ovske metode kojima je Vlada pribjegla na prvu izgleda kao da su nešto dobro napravili, a u pozadini se zapravo krije kontraproduktivna logika i dobivaju na vidljivosti. Da ne gajimo iluziju i većina drugih Vlada bi isto napravila zato jer političari jako vole socijalistička rješenja i žele kupiti što veću naklonost birača i svidjeti se širem krugu ljudi u nadi da će biti reizabrani, a hoće li zbog toga neka kompanije propasti se njih ne tiče. Slično je venecuelskom scenariju.
Ovo govorimo kako se stvari nekritičkog zamrzavanja cijena ne bi ponovile, jer sada tu situaciju nemamo, Vlada je ublažila svoj napad na opskrbljivače i zahvatila u trošarine. No, tu također valja biti oprezan. Zato što bez dijela trošarina ne bismo imali niti autoceste, a onda bi došlo u pitanje i punjenje proračuna u turističkoj sezoni. Autoceste su multiplikator u puno sektora.
Valja naglasiti kako se Vlada puno bolje postavila kod cijene plina i struje, odrekla se PDV-a i dijela trošarina za ovu plinsku godinu. Bez takve politike cijene bi porasle za više od 70 posto. Bio bi to velik udarac na kućanstva, ali i na industriju.
U kojoj mjeri povećanje cijena energenata utječe na provedbu tzv. zelene tranzicije?
Može li se time ista usporiti ili nema alternative u primjeni energetske učinkovitosti i svega ostalog predviđenog u paketu ‘Zreli za 55’ te nadležni trebaju intenzivirati napore u izgradnji niskougljičnih tehnologija?
Kroz visoku cijenu goriva zapravo plaćamo zelenu tranziciju – NPOO i ”Zreli za 55” su europski projekti u koje će se u narednih deset godina uložiti tisuću milijardi eura. Taj iznos zapravo ne postoji, jednostavno su ga nacrtali i kako taj novac ne postoji on će generirati veću kumulaciju novca što će generirati daljnju inflaciju. Nju će netko morat platit – plaćamo ih kroz cijenu konvencionalnih goriva. To je tako i zbog utjecaja klime i zbog toga što je Europa odlučila imat vlastiti energent koji do sad nije imala – ona sada 80% ovisi o uvozu energenata različitih vrsta. Čak su i ugljen ranije uvozili, on bi možda bio relativno samodostatan. Iz Europe su stigle najjače kolonijalne sile, upravo zbog toga što Europa zapravo na svom teritoriju nema vrijednijih resursa. Sada imaju priliku imati vlastitu energiju, međutim to košta. Do te tranzicije treba doći – i tehnološki i u smislu skladištenja te energije. U ovom trenutku ju je nemoguće skladištiti kao gorivo – primjerice litra goriva u Saudijskoj Arabiji i Hrvatskoj na približno jednakoj udaljenosti pogoni vozilo, ali ako se zelenu energiju (sunca ili vjetra) ne upumpava u sustav električne energije, već ju se želi skladišti u primjerice određenu bateriju, ona vrlo brzo prilikom transporta gubi na kalorijskoj vrijednosti. Još jednostavno ne postoji takva tehnologija koja bi nju na taj način učinila privlačnom. S druge strane, tehnologija rude koje se rudare da bi se napravile te baterije, poput litija – ono ima iznimno velik utjecaj na okoliš. Dovoljan primjer toga je Rio Tinto u Srbiji za koji se okolišni aktivisti bore za zatvaranje rudnika. Litij je s druge strane dosta i politički izložen – zemlje koje imaju puno litija poput Kazahstana i Afganistana nisu nipošto politički stabilne. Cijela ta priča je još uvijek dosta skupa. Za izgradnju vjetroelektrana je i dalje potrebno puno proizvoda od nafte, odnosno fosilnih proizvoda i fosilne energije. Zelena energija je u svakom slučaju budućnost, međutim do tada nam je potrebno tranzicijsko gorivo. Europa je označila zeleni plin čije istraživanje nema veliki otisak CO2, nuklearnu energiju kao energiju tranzicije i ona ima nultu stopu emisija CO2. Međutim ima svoj reputacijski rizik zbog nuklearnog otpada i nekoliko velikih kataklizmi. Čekamo nuklearnu energiju nove generacije. Dakako, tu je i vodik, koji bi u budućnosti mogao postati vrlo značajno gorivo, zapravo jedan od rijetkih obnovljivih izvora kojima možete napuniti skladište.
No, razvoj svih tih tehnologija košta, a to netko mora platiti. Platit će gospodarstvo, koje se pak mora pogoniti na neku energiju. Živimo u vremenu kada radimo i plaćamo zelenu tranziciju, ali pogonit ćemo se na nuklearnu energiju i plin do trenutka dok zelena energija ne postane održiva iz svih ovih razloga koje sam naveo.
Kada vjerujete da bi moglo doći do stabilizacije cijena energenata?
Teško je reći zbog trenutnih geopolitičkih razloga, oporavka od pandemije, rata u Ukrajini te posljedično neravnoteže ponude i potražnje zbog krize u opskrbi – neravnoteža je opskrbnih lanaca, naročito brodskih.
Cijena nafte sada varira oko 100 dolara i pod pritiskom je embarga, bilo političkog ili samonametnutog, dijela zemalja i kompanija, na kupovinu ruske nafte. Ona čini nešto više od deset posto globalnog tržišta nafte. Zbog toga su neke zemlje objavile kako će na tržište poslati strateške rezerve, no pitanje je kapaciteta. Jer, svijet troši negdje oko sto milijuna barela nafte na dan, a Joe Biden je obećao osloboditi milijun dnevno.
I prije tog manjka od devet ili deset milijuna barela na dan, pretpostavljalo se kako nedostaje na tržištu oko milijun i pol barela. Zemlje OPEC-a, nisu presretne sa daljnjim povećanjem iz nekoliko razloga. Prvi je taj što su to zemlje koje svoje proračune pune prodajom nafte i visoka cijena im odgovara, pogotovo zato što se još oporavljaju od izrazito niskih cijena u 2020. godini. Kompanije su tada zatvorile bušotine, a kada se ona konzervira ne može ju se tako brzo vratiti u funkciju jer se zbog ekoloških razloga potpuno zatvara.
Drugi je razlog politički, pogotovo kod predvodnika OPEC-a Saudijske Arabije. Naime, dolaskom na vlast Joe Biden je osudio režim u Rijadu i uveo neke sankcije, zbog ubojstva novinara Kashoggija u Turskoj. Nisam siguran kako će se odnosi na brzinu otopliti, premda interes uvijek prevlada.
Slična je situacija i kod Venezuele i Irana, s time što su one, osim što su antiameričke sile, na puno mjesta, pogotovo Iran u Libiji, saveznice Rusije. Ovisit će puno i o nuklearnom sporazumu. Libija je pak dodatno zakomplicirala novim neprijateljstvima u Ukrajini jer su tamo suprotstavljene strane sponzori raznih razaćenih plemena u toj zemlji.
Plin je kroz posljednjih desetak godina postao burzovna roba te ovisi o stanju na burzi i cijena je također vrlo volatilna u odnosu na geopolitičke i druge ekonomske rizike i opskrbne pravce, cijenu zelene energije, ishod situacije u Ukrajini i sl.
Kako bilo, čini se kako je vrijeme jeftine energije na neko vrijeme iza nas.
Foto: STAV
