Zašto premijera Plenkovića u javnim nastupima nerijetko oslovljavate sa građanin Plenković?
Svojevremeno sam do prije godinu ili dvije dana aktualnog premijera i predsjednika HDZ-a oslovljavao sa gospodine. Međutim, promijenio sam praksu nakon što su ga novinari, vezano uz moje kritičke primjedbe na njegov rad kao premijera i predsjednika stranke, upitali o meni i mojoj ličnosti te je isti ustvrdio da sam irelevantna i nebitna osoba. Ako je tomu tako, onda si doista mogu postaviti pitanje: ”A što tek onda za mene predstavlja Andrej Plenković?”. Ja, kao prema njegovim riječima nebitna osoba, sam bio jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana. Iz njegovih sam ruku primio četiri najviša državna odlikovanja, dok s druge pak strane, građanin Plenković ga je u to vrijeme gledao preko televizijskog ekrana i snivao snove o tome da će biti jedan od njegovih nasljednika, posebice na mjestu predsjednika HDZ-a.
Upravo iz spomenutog razloga, a i inače Plenkovićevog prepotentnog nastupa, posebice javnog vrijeđanja novinara i omalovažavanja njihove struke, a na sličan način – uz dozu prepotencije i agorancije se obraća i dijelu saborske oporbe, odnosno svakome tko ima drukčije političke stavove. Braća Srbi bi to nazvali bahatošću, a mi Hrvati ohološću i osornošću. Slijedom svega toga, odlučio sam se Andreju Plenkoviću obraćati kao građaninu, iako mislim da čak ni takav način obraćanja nije zaslužio jer po svom mentalnom sklopu, a s obzirom i na svoje podrijetlo te životno iskustvo koje je stjecao u obitelji, posebice kao sin Marija Plenkovića – više bi mu stajalo da mu se obraćam sa drug Plenković, no to u ovom trenutku nije ”in”.
Ima li išta pozitivno što na račun premijera i predsjednika HDZ-a možete reći?
Trudeći se analizirati kompletnu sliku o Andreju Plenkoviću, mislim da ustvari ne postoji ništa pozitivno. Do 2011. godine bio je totalni politički anonimus, sve dok ga u stranku nije primila gospođa Jadranka Kosor, tadašnja premijerka i predsjednica HDZ-a, vinuvši ga time u političku orbitu. Ostao je zabilježen po jednoj jedinoj čuvenoj rečenici kada je na Općem saboru stranke ”hrabro i odlučno” istupio aludirajući na tadašnjeg predsjedika HDZ-a, gospodina Tomislava Karamarka – da stranka ne smije i ne može biti taoc jedne osobe. Danas je ta rečenica i više nego aktualna te je ne samo HDZ postao taocem jednog čovjeka – i to građanina Plenkovića kao predsjednika HDZ-a, nego bi se usudio reći i da je cijela Hrvatska postala taocem tog i takvog čovjeka, koji usput budi rečeno, po svom mentalnom sklopu više odgovara nekim drugim davnim vremenima za koje smo opravdano pretpostavljali da su ostala iza nas, ali bojim se da su na najgori mogući način sa pojavom lika i djela Andreja Plenkovića ponovno isplivala na površinu. Njegov mentalni sklop je gotovo komunistički. Višestranački demokratski sustav u Republici Hrvatskoj kao jednoj od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka gotovo i ne postoji te je zamijenjen jednopartijskim, i to sistemom ”HDZ – to sam ja”. Takav jednopartijski sistem je ništa drugo nego klasični režim partije i države u kojoj su praktički sva ključna tijela državne vlasti – od zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti – na najgori mogući način u funkciji takvog HDZ-a, odnosno građanina Plenkovića, u provedbi omiljene Tuđmanove teze u dijelu prema kojoj su sva tijela državne vlasti dužna provoditi jedinstvenu državnu politiku. Za vrijeme predsjednika Tuđmana, uz njega je tu jedinstvenu državnu politiku utvrđivalo predsjedništvo HDZ-a, no ovoga puta gotovo sam siguran da jedinstvenu državnu politiku koju trebaju slijediti sva tijela državne vlasti ne utvrđuje predsjedništvo stranke, već građanin Plenković osobno. Kada je riječ o liku i djelu Andreja Plenkovića, moram istaknuti da osobno zamjeram gospođi Kosor činjenicu da ga je 2011. godine, kako to volim reći, primila u Partiju, odnosno u HDZ i svojevremeno sam gospođi Kosor rekao da joj hrvatski narod nikad neće oprostiti tu činjenicu i da će klečeći na koljenima morati moliti za oprost, iz jednostavnog razloga što je primila jednog totalnog političkog anonimusa i omogućila mu tri stvari: prva je da u 41. godini otkrije svoju ljubav prema Hrvatskoj, drugo da otkrije svoju ljubav prema Tuđmanu i HDZ-u, a nakon toga i konačno ”out-a” svoju mušku stranu i oženi se, kako bi prikrio jednu svoju drugu stranu – o kojoj ću više govoriti na drugim medijima, posebice na HDZ-ovom ”Yutelu” ako mi to bude omogućeno, pošto sam tamo zabranjen. Mislim da i za tu, od očiju hrvatske javnosti duboko skrivenu stranu, ista treba znati, tim više što sam svojevremeno u jednoj emisiji za građanina Plenkovića ustvrdio da je politički nezakoniti sin Vladimira Šeksa s jedne strane i udovice Mao Zedonga, Jiang Qing s druge strane. Novinaru je bilo jasno zašto sam Šeksa nazvao Plenkovićevim duhovnim političkim ocem, a na poseban upit da mu nije jasno zašto bi mu u političkom smislu Jiang Qing bila majka – odgovaram da je drugarica Jiang Qing u povijesti komunističkog pokreta ostala zabilježena po jednoj svojoj čuvenoj izjavi prema kojoj je komunistička trava bolja od kapitalističkog žita, pa mi se čini da građanin Plenković pokušava nas naivne i ”lude” Hrvate uvjeriti da je politička magla koju nam svo vrijeme prodaje bolja od jagoda Živog zida i zelja SDP-a. Danas sam spreman otići i korak dalje te ustvrditi da je u političkom smislu građanin Andrej Plenković, politički nezakoniti polubrat premijerke Srbije, Ane Brnabić s kojom ga veže nekoliko stvari – od otočnog podrijetla, do onoga što sam spreman iznijeti na ”Yutelu” ukoliko na HRT-u budu imali petlju pozvati kako bih povukao paralelu između Ane Brnabić i Andreja Plenkovića.
Kada ste posljednji put gostovali na HRT-u za vrijeme premijerskog mandata Andreja Plenkovića?
Svega jedan jedini put i to mislim da sam pozvan greškom – kad sam govorio o izboru predsjednika Vrhovnog suda i kada se na najgori mogući način od strane Plenkovićeve parlamentarne većine opstruirao prijedlog aktualnog predsjednika Republike Milanovića i izbor Zlate Đurđević kao njegove kandidatkinje za tu poziciju. Riječ je o jednoj samoizvršivoj ustavnoj odredbi prema kojoj je isključivo i apsolutno, ničim ograničeno pravo predsjednika Republike predlagati kandidata za predsjednika spomenutog suda, a bili smo svjedoci tome da su se koristile sve dopustive i nedopustive metode, sve parlamentarne i neparlamentarne stranke, ukljućujući i one svoje saborske trabante koji ne tvore parlamentarnu većinu. Iako su u konačnici uspjeli spriječiti izbor gospođe Đurđević, slično su pokušali i sa Radovanom Dobronićem, no zahvaljujući upornosti predsjednika Republike i s druge pak strane svjesni činjenice da moraju izabrati predsjednikova kandidata jer bi u protivnom izazvali ustavnu krizu. Kapitulirali su i danas na njegov izbor, ne samo kao predsjednika najvišeg suda u državi, već i kao čelne osobe sudbene vlasti gledam kao na jednu od rijetkih svjetlih točaka u državi, u kojoj HDZ na čelu s Plenkovićem apsolutno dominira i provodi kadrovsku politiku na gotovo svim ostalim razinama. Tvrdim da većina tijela državne vlasti, uključujući sudbena vlast i državno odvjetništvo – više ili manje djeluju kao produžena ruka HDZ-a.
Ispričajte nam kako je protekla večera pomirenja, odnosno pokušaj pomirenja između Vladimira Šeksa i Vas, u organizaciji Branimira Glavaša.
Prilikom gostovanja na drugim medijima, kao bivši glavni državni odvjetnik i predsjednik Vrhovnog suda, iako smijenjen, pod hrvatskoj javnosti dobro poznatim okolnostima, i činjenice da sam gotovo 12 godina vodio borbu za svoje ime, čast i ugled – u čemu sam uspio tek 2009. pred Europskim sudom za ljudska prava – u takvim prigodama vrlo često znam komentirati lik i djelo Vladimira Šeksa, koji je u široj hrvatskoj političkoj i nepolitičkoj, čak i stručnoj javnosti percipiran kao osoba koja nikada nije prepuštao slučaju izbor bilo koje osobe na ključnim pozicijama u sudbenoj vlasti i državnom odvjetništvu. Vrlo često sam znao gospodina Šeksa kao svog osječkog sugrađanina apostrofirati kao osobu koja je neformalni ministar pravosuđa ili pak kao osobu koja u sjeni provodi kadrovsku politiku sudbene vlasti. Morate priznati da čitav niz imena – od predsjednika županijskih sudova, kasnije Visokog kaznenog suda, Vrhovnog i Ustavnog suda, pa sve do ključnih osoba u državnom odvjetništvu manje više imaju neku poveznicu s dotičnim. Nemojte smetnuti s uma činjenicu da je aktualni predsjednik Ustavnog suda, inače iznimno prosječnih sudačkih sposobnosti, široj hrvatskoj javnosti uglavnom poznat kao vjenčani kum Vladimira Šeksa.
Pored činjenice što sam kao i gospodin Glavaš Osječanin, kao i što sam u određenom periodu dijelio sudbinu sa samim gospodinom Šeksom koji je dugi niz godina živio u Osijeku, te s njim i profesorom Sokolom 90-tih godina pisao poznati krčki nacrt prijedloga hrvatskog Ustava – pristao sam otići na tu večeru. Uz Šeksa me veže i iznimno prijateljstvo sa njegovim pokojnim sinom Domagojem koji je sa mnom 90-tih godina, još kao desetogodišnjak provodio vrijeme na Krku – od tada datira i nadimak Ibrahim-Ibro kojeg mi je upravo Domagoj nadjenuo.
Moj odnos sa Vladimirom Šeksom se u međuvremenu mijenjao, bio je podložan utjecajima dnevno-političkih prilika te smo vrlo često zauzimali oprečne stavove i bili na drugim stranama. Nikada nisam ni skrivao Šeksovu ulogu u mojoj smjeni sa pozicije predsjednika Vrhovnog suda, no ljubav prema tom djetetu i činjenica da je Vladimir Šeks bio i ostao za mene otac pokojnog Domagoja, kojeg sam neizmjerno volio i koji mi je u jednakoj mjeri vraćao tu ljubav. U šali sam ga, radi njegovovih anarhističkih znao nazivati Che Guevarom. Oočito nije baštinio ideologiju i stranačku pripadnost svoga oca.
Održavajući na taj način odnose sa gospodinom Šeksom, iako sam se godinama u medijskim istupima često kritički znao osvrtati na njegov lik i djelo – Branimir Glavaš je rukovođen ne znam čime organizirao tu večeru, 26. listopada 2021. godine negdje na Ravnicama. Večeri na kojoj je pored gospodina Glavaša bio prisutan i njegov sin Filip koji je i otišao po Vladimira Šeksa. Onog trenutka kada se Šeks pojavio, ustao sam i pozdravio ga kao ”Kolegu” – aludirajući na to da smo pravnici, a s druge pak strane aludirajući i na njegovo jedno od kodnih imena, između ostalog i zbog činjenice što mi je on prethodno u svojoj majstorskoj radionici zajedno sa svojim adlatusom, Božom Vukušićem pokušao prišiti kodno ime navodnog bivšeg suradnika UDBA-e dr. Politea, pa sam se na toj večeri i predstavio kao Ivo Politeo – što je on itekako prepoznao i osjetio kao dobar politički žalac koji sam mu uputio. U tom trenutku, iako je večera obavljena, gotovo je i odmah bila privedena kraju uz čitav niz pogrdnih riječi koje mi je Šeks upućivao – preko toga da si nikada ne može oprostiti određene stvari vezane uz moj lik i djelo, a prije svega činjenicu da me navodno upravo on pozvao u komisiju za ustavna pitanja i da mi je omogućio biti jednim od tvoraca hrvatskog Ustava – što nije u potpunosti točno. Tom prilikom me također, s obzirom kakav Šeks je – poslao da ne kažem gdje, otvoreno mi zaprijetivši i da će mi se napiti krvi. U takvoj atmosferi je večera završila – uz još jedan bitan detalj o kojem treba voditi računa, a to je činjenica da me u međuvremenu tužio moj imenjak Krunoslav Fehir, krunski svjedok u postupku protiv Branimira Glavaša, zbog kaznenog djela klevete na Općinskom kaznenom sudu iz razloga što sam navodno dao lažni iskaz u postupku protiv Glavaša, koji je u sebi imao i one elemente koje sam iznosio kao svjedok. Na činjenicu da će upravo i Vladimir Šeks po prijedlogu Fehira biti pozvan u postupku protiv mene – Šeks mi je na najbolji mogući način potvrdio ono što mi je osobno rekao Fehir 2010. godine kad me tražio različite oblike pomoći, a to je upravo to da je Šeks bio jedna od osoba koja ga je kao krunskog svjedoka poslala Mladenu Bajiću, čime je pratički započet Glavašev kazneni progon. Ono što me začuđuje je to što je Šeks te večeri otvoreno rekao da je Fehir negdje u svibnju ili lipnju 2005. godine demonstrirao pred sabornicom u vrijeme kada je predsjedavao sjednicom koju je i prekinuo kako bi primio Fehira i poslao ga Bajiću. Pri tomu je teško vjerovati da se Fehir pojavio u Saboru bez prethodne najave i odobrenja saborske straže. Nije na meni da prosuđujem na temelju kojih je činjenica i dokaza tužiteljstvo pokrenulo postupak protiv Glavaša, ali neprijeporna je činjenica da je Šeks upravo te večeri potvrdio ono što meni Fehir imputira da sam svojevremeno crpeći saznanja od samog Fehira, 2010. godine javno iznio. To je izrečeno pred nekolicinom ljudi koji o svemu tome mogu i posvjedočiti te su ostali konsternirani i zbunjeni činjenicom da je u jednom neformalnom razgovoru – i ”obračunu” sa mnom Šeks upravo to izrekao. Samim time je na najbolji mogući način potvrdio ono što mi je svega nekoliko mjeseci nakon što je pokrenut postupak protiv Glavaša, Šeks u Osijeku na moj upit zašto Branimira progone tek nakon napuštanja HDZ-a i osnivanja HDSSB-a, čime je krenuo u političku bitku protiv Ive Sandera. Na to mi je Šeks u prolazu rekao: ”Pusti to Ibro, bolje da ga mi procesuiramo jer će bolje proći, nego u slučaju da ga procesuira vojvođansko pravosuđe!” – pošto su navodno posjedovali kompletan dosje o njemu, a istovremeno ga je navodno tražila i tadašnja haška tužiteljica, Carla del Ponte. To je prema Šeksovom tumačenju trebalo značiti da su pokretanjem tog kaznenog postupka, Glavašu praktički učinili uslugu. Moram istaknuti da je upravo takav način pokretanja postupka potvrda da su u njega krenuli nepripremljeno, da nisu imali dovoljno dokaza te su iste stvarali na ovaj ili onaj način. Sve to je rezultiralo time da se Glavaš, ne svojom krivnjom, našao u situaciji da je nakon gotovo 17 godina – od 2005. do 2022. godine njegov postupak praktički još na početku, a osim toga budite čvrsto uvjereni da sam od 1991.-1992. obnašajući dužnost okružnog tužitelja u rukama imao bilo kakve materijalne dokaze koje bi Branimira Glavaša dovodile u vezu sa kaznenim djelima koja mu se stavljaju na teret u kasnijim optužnicama – osobno bih protiv Glavaša pokrenuo postupak. Ne bih ulazio i u ostale detalje s obzirom na činjenicu da je postupak još uvijek u tijeku.
Kakav stav imate o Damiru Vanđeliću te koji mu rezultat u eventualnoj političkoj utakmici predviđate?
Osobno mi je vrlo simpatičan, a kao razlog zašto nije ostao pod okriljem HDZ-a, držim da je previše pametan u odnosu na većinu ministara u Plenkovićevoj Vladi koji djeluju poput njegovog dječjeg vrtića, a dobar dio i poput vrtnih patuljaka – u što se kao takvo, gospodin Vanđelić jednostavno ne uklapa. Ne pristavši biti njihovom političkom marionetom, a s obzirom na znanja koja nedvojbeno posjeduje, pa i određeno političko iskustvo – ukoliko se sa udrugom koju je osnovao odvaži kandidirati na sljedećim izborima, nisam siguran u kojoj mjeri će javnost za njih imati sluha jer u slučaju gospodina Vanđelića dominairaju teme gospodarske naravi o kojima praktički sve i ovisi, no naši ljudi se ćešće vode za ideološkim i svjetonazorskim temama u kojime će on vjerujem biti po strani.
Kako komentirate u Saboru nedavno predstavljene konačne prijedloge izmjena i dopuna Zakona o Državnom sudbenom vijeću i Zakona o Državnoodvjetničkom vijeću?
Djelokrug DSV-a je utvrđen Ustavom, a moguće izmjene mogu biti samo kozmetičke naravi, dotičući se eventualno prethodnog postupka kandidiranja, ali ne i u bitnome što se tiče djelokruga DOV-a i DSV-a, s obzirom na način kojim su utvrđeni, kao i brojem članova. Bez promjene Ustava nije moguće ozbiljnije zadirati u djelokrug rada DSV-a, ali mogu se eventualno dogoditi određeni pomaci vezani uz pokretanje stegovnih postupaka protiv sudaca.
Poznavajući rad aktualnog ministra pravosuđa koji nije dorastao svojoj funkciji, držim da je siva eminencija svega toga Dražen Bošnjaković, bivši ministar pravosuđa i osobe bliske Andreju Plenkoviću koji tim kozmentičkim izmjenama žele u bitnome utjecati na sastav navedenih vijeća. Ono se u bitnome ne može mijenjati ni s obzirom na trajnost, odnosno stalnost sudačke i državno-odvjetničke funkcije. Stanje u sudstvu i DORH-u je na najgori mogući način petrificirano od druge polovice 90-tih godina, pa sve do danas. Stoga i ne čudi loša percepcija javnosti o pravosuđu premreženog kadrovima bliskim HDZ-u.
Iz kojeg razloga prema vašem mišljenju građani napuštaju Hrvatsku?
Odlazak hrvatskih građanama, posebice mladih više se ne može svesti pod parolu da odlaze ”trbuhom za kruhom”. Pravi razlog njihova odlaska leži u činjenici što su razočarani hrvatskom stvarnošću i politikom koju provodi HDZ na čelu sa građaninom Plenkovićem. Navest ću četiri ključna utvrđena kriterija koji govore u prilog tome, a nijedan nije ekonomske naravi: prvi razlog napuštanja je nemoralnost vladajućih struktura, drugo je nefunkcioniranje pravne države, treće korupcija i kao četvrto – nepotizam. Percepcija građana o pravosuđu kao jednom od najkorumpiranijih grana u Hrvatskoj leži i u premreženosti nepotizma čitavog niza bračnih i izvanbračnih drugova, konkubina i konkubenata te osim drastičnog zahvata i promjene strukture sastava sudaca i temeljite reforme sudbene vlasti, koja kao pretpostavku zahtjeva i promjenu ustavnih odredaba o poziciji i ulozi sudbene vlasti u sustavu trodiobe vlasti – čini mi se da će se opisana situacija zadržati do daljnjega. Nepovratna šteta načinjena je hrvatskom pravosuđu još u drugoj polovici 90-tih godina, a i dan danas svjedočimo tome da su sva ključna mjesta u hrvatskoj sudbenoj vlasti, osim na sreću onog predsjednika Vrhovnog suda, popunjena široj hrvatskoj javnosti poznatim kao osobama od povjerenja HDZ-a. Svjedočimo situaciji u kojoj je sudbenoj vlasti ”slomljena kralježnica” te sa strahom iščekuju i osluškuju političke poruke i signale koje im dolaze sa strane Markova trga na kojoj se nalazi građanin Plenković. Ništa se spektakularno u vrijeme spomenute političke nomenklature neće promijeniti i pretpostavka za bilo kakve promjene je odlazak sa vlasti Hrvatske demokratske zajednice, s tim da bilo koja druga politička opcija koja bi došla mora biti svjesna činjenice da bi njena vladavina bila kratkoga vijeka, možda svega jedan mandat jer bi morala provesti čitav niz reformi i promjena koje građani nažalost ne bi prepoznali, a koje bi na najbolji mogući način proveli ”detuđmanizaciju i dehadeizaciju” hrvatske svakodnevice. Svaka nova politička vlast nakon HDZ-ove dvadesetogodišnje, po Hrvatsku pogubne vladavine, platila bi to najgorom mogućom cijenom – gubitkom izbora, što bi bojim se rezultiralo mogućim povratkom takvog HDZ-a.
Ono što Plenkovića danas čini nezamjenjivim leži upravo u činjenici što praktički nema političke opcije kao dovoljno jake alternative HDZ-u, a sa žaljenjem moram ustvrditi da vlast koja nema alternativu nije demokratska vlast, već naprotiv diktatorska. Bojim se da nam se s osobom koju nazivam građaninom dobro ne piše, a kojeg sam među prvima u javnosti nazvao Plenkošenkom, prekrstivši ga dodatno u Andrej Lavrentiy Marionović Plenkošenko.
Utvrđeno je da je Hrvatsku napustilo 400.000 građana, ali ne bilo kojih, već onih koji nisu dio HDZ-ovog glasačkog stroja i odlaze u Njemačku, Irsku, Švedsku itd. A ostaju oni koji su na ovaj ili onaj način vezani uz politiku kruhoborstva koju HDZ kao tipična klijentelistička stranka provodi. Čini mi se da će građanin Plenković u hrvatskoj političkoj povijesti i javnosti ostati obilježen kao najveći ”politički alkemičar” koji je broj Hrvata u Hvatskoj 2020. godine uspio svesti na brojku od 3 milijuna i 800 tisuća, predviđenu da će se ostvariti 2050. godine. Zato ga u političkom smislu nazivam alkemičarem i mađioničarem, a s druge pak strane zahvaljujući svojoj pogubnoj politici prema BiH, gdje je ne samo praktički uništio hrvatski korpus, već i BiH kao prirodni demografski resurs i bazen kojim je na najbolji mogući način bio popunjavan demografski gubitak Hrvata u Hrvatskoj. Zahvaljujći politici Plenkovićeve produžene ruke u BiH, HDZ-ovog Dragana Čovića, danas Hrvata u BiH praktički ni nema.
