Što vas je ponukalo da sudjelujete u nastajanju eko slikovnice ”Mila i Zelenvila”?
Eko slikovnica Mila i Zelenvila nije moja prva slikovnica ili knjiga za djecu. Naime, 2017. godine sam objavila dječji fantasy roman Kraljevstvo Onkraja, a 2019. godine eko slikovnicu Car Edgar u svijetu energije, dakle Mila i Zelenvila je moj treći spisateljski projekt namijenjen djeci. Mila i Zelenvila je priča o šestogodišnjoj djevojčici Mili koja jako voli prirodu, životinje, priče, vile i vilenjake, igre s drugom djecom, zmajeve i špilje. No, Mila je tužna jer druga djeca više vole mobitele no igru i priče. Jednog dana Mila usne čudan san i upozna pravu vilu i zmaja te sazna da su čarobna bića, pričanje priča i priroda u velikoj opasnosti te im Mila odluči pomoći, a da bi to učinila prevlada svoju netrpeljivost prema mobitelima i modernoj tehnologiji. Slikovnica na vrlo jednostavan način problematizira problem današnje otuđenosti ne samo odraslih, već i djece koja su fokusirana na digitalnu komunikaciju, a ne na druženje s prijateljima što ostavlja velike društvene posljedice. S obzirom da digitalna otuđenost stvara još veći jaz između nas i prirode što se direktno reflektira na degradaciju okoliša i klimatske promjene kao najveću prijetnju današnjice, slikovnica dovodi u vezu ekološku problematiku, socijalizaciju i digitalnu otuđenost. No, slikovnica nije neprijateljski raspoložena prema pametnim telefonima jer su oni samo sredstvo, a sredstvo možemo koristiti na pozitivan ili negativan način po nas i društvo u cjelini. Slikovnica stoga sugerira pozitivno korištenje pametnih telefona kao čarobnih uređaja koji mogu pomoći boljoj socijalizaciji i povezivanju ljudi, te našoj preobrazbi u heroje i zaštitnike okoliša i prirode. Smatram da je iznimno važno raditi s djecom na osvještavanju pitanja i problema kojima se bavi slikovnica Mila i Zelenvila, pa je odluka da napišem ovu priču bila logičan nastavak mojih aktivnosti vezanih uz osvještavanje problema okoliša. Želim naglasiti da moja ciljana javnost u tom smislu nisu bila samo djeca, već i odrasli, njihovi roditelji, bake i djedovi, tete i ujaci jer i djeca mogu podučiti odrasle i ukazati im na ispravne svakodnevne životne odluke.
Kako komentirate najave da se na Krku planira izgraditi novi, dvostruko veći LNG terminal te općenito opravdanost izgradnje postojećeg LNG terminala?
Hrvatska je članica Europske unije, a EU je krajem 2019. godine usvojila Europski zeleni plan koji je usmjeren prema preobrazbi Europe u prvi klimatski neutralni kontinent do 2050. godine. U tom se smislu investicija u drastično povećanje kapaciteta LNG terminala koja nije kratkoročan, a ni jeftin projekt koji se može realizirati preko noći, nipošto ne može smatrati dijelom ambicije prema zelenoj energetskoj tranziciji. Hrvatska Vlada bi se trebala daleko intenzivnije posvetiti realizaciji zelenih tranzicijskih projekata u području energetike, npr. poticanju implementacije solarnih kolektora za proizvodnju toplinske energije u kućanstvima i gospodarskim objektima čime bi se u velikoj mjeri smanjila ovisnost o (ruskom) plinu kao glavnom energentu za grijanje, te korištenju geotermalne energije, npr.
Kakve sve ekološke i gospodarske koristi Hrvatska može imati od uspješne provedbe pravedne tranzicije te vjerujete li da imamo dovoljno sposobnosti i znanja da adekvatno odgovorimo svim izazovima koji nam u tom segmentu predstoje?
Zelena tranzicija nije samo pitanje zaštite okoliša, već i nove gospodarske i društvene paradigme, odnosno realizacije koncepta održivog razvoja u ovom globalno izuzetno turbulentnom i kriznom razdoblju. To najbolje pokazuje interes bankarskih i financijskih lobija za pitanja i projekte zelene tranzicije u kojima vide priliku za novi ciklus investicija i zarađivanja novca. No, da bismo od ove ekološke i sigurnosne krize napravili i priliku trebali bismo imati i dobre krizne upravitelje koji znaju strateški razmišljati i planirati, te koji razumiju politiku zaštitu okoliša i njenu intrinzičnu povezanost s gospodarskim i društvenim pitanjima. Nažalost, mi takvih kriznih upravitelja i stratega nemamo, i tu ne govorim samo o političkim elitama, već i o gospodarskim elitama, pa i o društvu u cjelini.
Što ste ustanovili nedavno provedenim istraživanjem u suradnji s kolegama po pitanju toga što u Hrvatskoj ne postoji nijedna studija kružne ekonomije?
Istraživanje sam provela u suradnji s kolegicom Marijom Geiger Zeman i Zdenkom Zemanom, znanstvenicima s Instituta Ivo Pilar, a kombinacijom različitih istraživačkih metoda korištenih u primarnom istraživanju nastojali smo izbjeći donošenje ishitrenih odgovora na pitanje prepoznaju li resorno ministarstvo i ekonomski studiji i sveučilišta važnost obrazovanja za održivi razvoj i kružnu ekonomiju. Neosporna je činjenica da Vlada Republike Hrvatske krajem 2021. godine nije imala izrađenu, usvojenu i važeću Strategiju održivog razvoja kao krovnog dokumenta za implementaciju zelene tranzicije u Hrvatskoj, a to znači da Hrvatska nema ni strategiju obrazovanja za održivi razvoj i kružnu ekonomiju. Slično je i s nepostojanjem Strategije razvoja kružne ekonomije, čime hrvatske vlasti pokazuju nezainteresiranost za ove teme. Stoga ne začuđuju rezultati istraživanja prema kojima ni analizirani ekonomski studiji ne prepoznaju važnost obrazovanja za održivi razvoj i kružnu ekonomiju. Odgovori na pitanje o budućim planovima vezanim za uvođenje obrazovnih sadržaja o kružnoj ekonomiji također ne navode na optimizam, već na zaključak kako ove teme nisu prepoznate kao relevantne na hrvatskim sveučilištima. Naše istraživanje je bilo fokusirano na sadržaje ekonomskih studijskih programa koji se izvode na državnim i privatnim sveučilištima jer su istraživanja pokazala da gotovo 50% hrvatskog menadžerskog kadra dolazi upravo s ekonomskih studijskih programa. Stoga se postavlja pitanje koji će to kadrovi provesti zelenu tranziciju u Hrvatskoj u razdoblju do 2050. godine. U ovom području jako zaostajemo za mnogim članicama EU pa će se jaz između Hrvatske i drugih razvijenih članica u narednom razdoblju samo povećavati.
Podržavate li najavljeni model platforme Možemo! po pitanju zbrinjavanja otpada u Gradu Zagrebu?
Podržavam pravedniju naplatu miješanog komunalnog otpada putem kupovina vrećica različitih zapremnina, to je svakako korak unaprijed iako je model neambiciozan. No bojim se kakva će biti uspješnost provedbe ovog modela jer je vidljivo da novu vlast u Zagrebu opstruiraju gradske strukture i komunalne službe, a nova gradska vlast nije pokazala da je dorasla boriti se s tim očekivanim izazovom.
Kakvo alternativno rješenje biste im eventualno predložili?
Možemo! sigurno ne bi poslušalo moje prijedloge jer su moje ideje previše progresivne za njih, a i nisam sklona političkim kalkulacijama vezanima uz simpatije birača. Kako bih ja riješila problem? Strateški, putem istraživanja dostupne otpadne infrastrukture i kapaciteta, planiranja novih kapaciteta i otpadne infrastrukture za problematične frakcije, odabira najboljih, cjenovno i okolišno najpovoljnijih te najmodernijih raspoloživih tehnologija (BAT) i operativnih taktika za okolišno i cjenovno efikasno upravljanje otpadnim tokovima, pokretanjem obavezne zagrebačke burze otpada, realizacijom centra, u stvari gospodarske zone za kružnu ekonomiju na području Jakuševca, korištenjem internet stvari tehnologija u pametnom upravljanju otpadnom infrastrukturom, prijavljivanjem ovog inovativnog modela na financiranje iz EU fondova, discipliniranom realizacijom projekta i transparentnom objavom svih troškova i prihoda iz projekta kroz sustav tzv. modela otvorenog proračuna u realnom vremenu, kontinuiranim mjerenjem učinkovitosti odabranih rješenja kroz sve elemente provedbe projekta te njihovom kontinuiranom prilagodbom i korekcijama. No, ovakvo nešto ni Možemo!, a ni drugi politički subjekti u Hrvatskoj nikada ne bi prihvatili i proveli jer se ovdje radi o dugoročnom, strateškom pristupu, bez kalkulacije o tome sviđa li se to biračima ili ne, a u Hrvatskoj je na djelu business as usual pristup politici.
