Kako komentirate na sjednici Vlade predložene izmjene Kaznenog zakona i poteze koje su poduzeli u borbi protiv nasilja u obitelji i prema ženama u obliku uvođenja novog kaznenog djela ”osvetničke pornografije”, da će se spolno uznemiravanje progoniti po službenoj dužnosti, namjera jačanja zaštite djece i ranjivih osoba, kroz propisivanje nezastarjevanja kaznenog progona za teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta te ostale izmjene?
Predložene izmjene podržavam. Dobrim dijelom su to isti prijedlozi za koje smo se mi zalagali kao i veći dio ostatka oporbe, a koje su vladajući prije svega par mjeseci odbili u zakonodavnoj proceduri, samo zato što dolaze iz redova oporbe. To pokazuje da vladajući više vode računa o vlastitim političkim interesima, nego o zaštiti ranjivih skupina. Unatoč tome, dobro je da se krenulo u bolju regulativu. Zakon je tek prvi korak i nužan preduvjet, no pored toga potrebno je napraviti puno više u različitim područjima kako bi se doista smanjilo nasilje u obitelji, spolno uznemiravanje i zlostavljanje, osobito djece. Trenutno postoji svega 25 sigurnih kuća. Ni približno dovoljno za sve kojima treba utočište. Živimo u društvu koje je sklono tolerirati nasilje, okretati glavu na drugu stranu i stvarati ozračje u kojem se žrtva osuđuje ako ne šuti. Puno je napora potrebno uložiti u osvještavanje da nasilje nije prihvatljivo, a država tek mora ojačati sustav, od centara za socijalnu pomoć, pa do policije te uspostaviti učinkovito i brzo pravosuđe. Tek tada ćemo moći reći da smo osigurali primjerenu zaštitu. Uspjeha nema bez edukacije, i nju treba provoditi od najranije dobi, no ne smije se zanemariti da je i žrtvama, ali isto tako i počiniteljima nasilja potrebna terapija. U svim tim područjima, država će morati uložiti i u infrastrukturu i u ljude, no na to treba gledati kao na ulaganje u sigurnost i ispunjavanje ustavnih obaveza prema građanima.
Ministar pravosuđa je također najavio da će u suradnji sa SOA-om predložiti izmjenu Zakona o sigurnosnim provjerama u smislu da li se uvele sigurnosne provjere za suce, koje su dosad provodile samo prilikom stupanja na dužnost. Sada predlaže da bi iste išle svakih pet godina, odnosno ako je potrebno i za prethodni vremenski period. Smatrate li da je to dovoljna mjera kojom bi se preveniralo imenovanje osoba sklonih korupciji, odnosno da li bi se ih provođenjem spomenutih mjera moglo ”uloviti na djelu” tijekom obnašanja dužnosti?
S aspekta učinkovitije borbe protiv korupcije, češće sigurnosne provjere sasvim sigurno ne mogu štetiti, no one nisu „srebrni metak“ koji će naše pravosuđe očistiti od koruptivnih sudaca kojima u pravosuđu nije mjesto. Ne postoji jedna mjera koja bi sama za sebe osigurala da imamo pravosuđe kojem vjerujemo, pa je sasvim sigurno da češće sigurnosne provjere nisu i ne mogu biti dovoljna mjera kojom bi se prevenirala i lakše otkrila korupcija među sucima. U javnosti se često spominje „reforma pravosuđa“, no malo se i rijetko konkretizira što se pod time misli. Smatram da bi reforma prije svega trebala promijeniti dizajn pojedinih kontrolnih institucija unutar pravosuđa, ali i drugih državnih tijela koja izravno ili neizravno sudjeluju u prevenciji i progonu korupcije. To znači da bi te institucije trebalo drugačije organizirati, stvoriti im primjerene uvjete za rad, počevši od broja i stručnih kvalifikacija ljudi koji tamo rade, pa do tehničkih i drugih resursa. Primjerice, u USKOK-u, za područje nadležnosti čitave države, radi svega 33 pravosudna djelatnika. Još od 2014.-te godine, postoji ustrojen Odjel posebnih financijskih istražitelja u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, ali do dana današnjeg, nitko nije na tim radnim mjestima zaposlen jer su koeficijenti plaća preniski pa nema interesa. To pokazuje ne samo nezainteresiranost države da se protiv korupcije bori, već je, po meni, ovo dokaz izravne sabotaže. Nadalje, ako konkretno pričamo o kontroli pravosuđa, trebalo bi promijeniti ustroj, sastav i ovlasti Državnog sudbenog vijeća i Državnoodvjetničkog vijeća, te uvesti čitav niz izmjena u proces odabira sudaca i državnih odvjetnika te povećati transparentnost rada sudskih vijeća koja provode postupke protiv pravosudnih dužnosnika zbog povrede etičkih kodeksa. Za neke od promjena za koje se zalažem, potrebno je čak i mijenjati Ustav. Primjerice, smatram da bi se državni odvjetnik trebao birati na duži mandat, u trajanju od 6 ili 8 godina, ali bez mogućnosti reizbora. To bi mu dalo veću neovisnost u radu i otklonilo bi obavljanje prvog mandata uz kalkuliranje hoće li se reizabrati u sljedećem. Osim ovih „konstrukcijskih“ zahvata koji se odnose na dizajn institucija, potrebno je mijenjati i sadržaj brojnih zakona o kojima također ovisi kvaliteta pravosuđa, od kaznenog, kazneno – procesnog, ovršnog pa nadalje.
Na koji način biste izmijenili zakon kako se više ne bi ponovio slučaj bijega osuđene braće Mamić te koje je promjene i reforme u pravosuđu također nužno provesti?
U slučaju bijega osuđene braće Mamić, nisu krivi loši zakoni, već loša procjena odgovornih osoba o tome postoji li opasnost od bijega. Očito je procjena bila kriva, ili se namjerno ignoriralo sve što bi prosječno savjesnu osobu navelo na zaključak da će u slučaju osuđujuće presude do bijega doći, stoga se nisu na vrijeme donijele sigurnosne mjere kojima bi se osiguralo da pravda bude izvršena. Ono što se kod ovakvih slučajeva dobro vidi, je to da očito ne postoji odgovarajuća razmjena informacija s kojima različita državna tijela u nekom trenutku raspolažu, pa je prostor za poboljšanje međuinstitucionalne suradnje ogroman. Usuđujem se tvrditi da je suradnja i sustav dojava, i razmjene informacija u cilju osiguravanja pravovremene reakcije drugih tijela u skladu s njihovim ovlastima i nadležnostima na zabrinjavajuće niskoj razini. Dovoljno je zapitati se kada je Zdravko Mamić, kao rođeni Bjelovarčanin zatražio državljanstvo BiH i utvrditi datum kada ga je dobio, taman nešto malo prije izricanja presude. U tom kontekstu, teško je prihvatiti da za njegov bijeg u BiH, nitko od osoba koje su radile na njegovim predmetima nije odgovoran za ovakav pravosudni fijasko. Nemogućnost upućivanja braće Mamić na izdržavanje presude, je upravo to, pravni i moralni fijasko Republike Hrvatske.
Možete li nam podrobnije obrazložiti svoj stav da se je iz DSV-a i DOV-a potrebno isključiti saborske zastupnike kao članove te duboko reformirati rad DSV-a?
DSV i DOV su pored ostalog zaduženi i za provjeru imovinskih kartica sudaca i državnih odvjetnika, kao i za pokretanje i provođenje stegovnih postupaka. Za svrsishodno i učinkovito provođenje takvih postupaka saborski zastupnici nemaju potrebnih stručnih i profesionalnih znanja. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto su uopće saborski zastupnici, kao političari, uključeni u postupak odabira, postavljanja i razrješavanja sudaca i državnih odvjetnika te ne vidim niti jedan jedini pozitivan doprinos saborskih zastupnika u radu tih tijela. DOV i DSV su tijela čiji članovi ne obavljaju svoje poslove kao stalno i redovito zanimanje, već se okupljaju povremeno. Takvi su im i sveukupni rezultati u radu. Tako kapacitirana tijela, čiji članovi poslove iz svog djelokruga rada i nadležnosti obavljaju „s vremena na vrijeme“, kada se nađu na sjednicama, ne mogu biti učinkovita unutarnja kontrola. Sustav prevencije i ranog otkrivanja korupcije kroz sustav unutarnje kontrole, može se uspostaviti samo ako se formiraju tijela koja će te poslove obavljati profesionalno i trajno. Pored ovakve velike izmjene za koju se zalažem, pomak na bolje mogao bi se postići i uvođenjem vrlo jednostavnih pravila kojima bi se omogućilo sucima i državnim odvjetnicima da kada biraju članove DSV-a i DOV-a iz redova sudaca i državnih odvjetnika, imaju sve moguće informacije o samim kandidatima, njihovim životopisima, motivaciji za isticanje kandidature, kao i o drugim bitnim okolnostima koje mogu biti bitne za donošenje odluke za davanje glasa određenom sucu ili državnom odvjetniku da postane član DSV-a ili DOV-a. Vjerovali ili ne, sada toga nema, pa se uspješnost na izborima postiže dobrim lobiranjem, a ne kvalitetom kandidata.
Zalažem se i za propisivanje obveze deklariranja odnosno isticanja postojećih povezanosti sa osobama koje već jesu dio pravosudnog sustava ili politike prilikom imenovanja na sudačke i državnoodvjetničke funkcije u cilju sprječavanja nepotizma i većeg jamstva nepristranosti i objektivnosti u postupku izbora i imenovanja.
Kako mislite da će se rasplesti trakavica oko izbora čelne osobe Vrhovnog suda te koje bi prema Vašem mišljenju bilo najsretnije rješenje vezano uz sam način biranja na tu dužnost?
Štetu koja je već nastala javnim prepucavanjem predsjednika države i HDZ-a, dugo će se i teško popravljati. Ne vjerujem da će na prijedlog Zorana Milanovića, Zlata Đurđević biti izabrana u Hrvatskom saboru. To će predsjednik države koristiti kao argument da HDZ ne želi neovisnu osobu, visokih stručnih i profesionalnih referenci na funkciji čelne osobe sudbene vlasti, te će nastaviti ponavljati kako je pravosuđe HDZ-ovo. Retorika koju je nametnuo Zoran Milanović, a kojom se postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda svodi na odabir „ili si za Zlatu Đurđević ili si za korumpirano HDZ-ovo pravosuđe“, onemogućila je svaku javnu raspravu o tome zašto smo uopće uveli javni poziv, životopise kandidata i programe rada u postupak izbora šefa sudbene vlasti. U ovom procesu, toliko smo ogadili i kandidate i postupak izbora kojeg u konačnici provodi Hrvatski sabor, da su male, a zapravo nikakve šanse da se u ponovljenom javnom pozivu na njega javi neki novi uistinu kvalitetni kandidat ili kandidatkinja. Što se tiče načina na koji bi se suci trebali u budućnosti birati, moj stav je suprotan političkim razmišljanjima Zlate Đurđević, iznesenim u njezinom programu. Suce, pa tako niti predsjednika Vrhovnog suda ne bi trebao birati Hrvatski sabor, sada se najbolje vidi na što taj politički odabir sliči. Zalažem se za reformu DSV-a i promjenu načina izbora i imenovanja sudaca, ali unutar samog pravosuđa, a demokratsku kontrolu o kojoj je govorila Zlata Đurđević, osigurati većom transparentnošću rada sudaca i sudskih vijeća, objavom i sistematizacijom sudske praske, izgradnjom sustava unutarnjih provjera i sankcija koje trenutno ne postoje. Ne treba zanemariti da jednom godišnje predsjednik Vrhovnog suda podnosi Hrvatskom saboru izvješće o stanju i o radu sudbene vlasti. Sustav uzajamnih provjera, kočnica i ravnoteža može se uspostaviti i kroz propisivanje jačih reakcija zakonodavne vlasti u odnosu na sudbenu, ukoliko za to postoji povod, s obzirom na sadržaj tog izvješća.
