Kao voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a nedavno ste sudjelovali na sastanku Stalnog odbora PS NATO-a na temu sigurnosne situacije na istočnoj granici Ukrajine. Jesu li već i tada postojale naznake da će doći do trenutne eskalacije sukoba? Koje sve aktivnosti i obveze kao voditelj navedenog izaslanstva inače imate?
Da, početkom prošlog mjeseca održan je hitni izvanredni (videokonferencijski) sastanak gore spomenutog Stalnog odbora Parlamentarne skupštine NATO-a na temu alarmantnog gomilanja ruskih snaga na istočnim granicama Ukrajine, kao i ruskih vojnih aktivnosti koje su se pod krinkom vojnih vježbi i u suradnji s tamošnjim oružanim snagama održavale u Bjelorusiji. Već je tada bilo posve jasno da spomenute aktivnosti, kako po opsegu uključenih snaga, tako i svojevrsnome scenariju i narativu vježbe u Bjelorusiji – svakako izlaze iz nekakvih standardnih okvira, čak i onda kada je riječ o Rusiji kojoj kao državi niti u prethodnim godinama nije bilo strano stvaranje tenzija i napetosti kroz velike vojne vježbe koje je ta država provodila nedaleko od granica teritorija NATO članica. S druge strane, sukladno izvjesnim analizama i obavještajnim procjenama koje su ukazivale kako gomilanje snaga takvog opsega i sastava blizu Ukrajine, odnosno neposredno uz područje koje na istoku Ukrajine kontroliraju proruski separatisti, svakako ukazuje na vid koncentracije vojnih snaga koje predstavlja inicijalno pozicioniranje napadača za mogući upad na teritorij druge države, a što se, nažalost, pokazalo točnim jer je upravo taj pravac s istoka – uz onaj iz smjera Krima, odnosno sa sjevera iz pravca Bjelorusije uperen ka Kijevu, predstavljao jednu od tzv. napadajnih „maršruta“ u ruskom vojnom pohodu na Ukrajinu.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, kao voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, dužnost koju sam preuzeo nakon profesora Miroslava Tuđmana, što smatram velikom čašću, ali i obavezom znajući ulogu profesora Tuđmana u znanstvenoj i sigurnosnoj zajednici te među kolegama NATO parlamentarcima, u prvome redu redovito sudjelujem na sastancima i drugim aktivnostima zasebnih tematskih odbora Parlamentarne skupštine NATO-a, koja tijela sukladno svome djelokrugu, raspravljaju o različitim aspektima i vidovima sigurnosti transatlantske političke zajednice država okupljenih u okvirima NATO-a te temeljem toga izrađuju različita izvješća koja kasnije služe kao osnova pri usvajanju različitih rezolucija i drugih političkih akata koje Parlamentarna skupština NATO-a usvaja na svojim plenarnim zasjedanjima te čime se, među ostalim, ostvaruje savjetodavna uloga Parlamentarne skupštine NATO-a u odnosu na sam NATO kao obrambeni savez, odnosno međunarodnu međuvladinu organizaciju vojno-političkog karaktera. Od drugih skupštinskih formata tu su, dakako, i dva plenarna zasjedanja godišnje – ono proljetno na kojemu se izrađuju preliminarni nacrti najvažnijih skupštinskih političkih akata, te ono godišnje na kojemu se usvajaju spomenute političke rezolucije o najvažnijim sigurnosnim pitanjima od interesa za euroatlantski politički prostor, koje se, kako je upravo ranije spomenuto, podastiru na razmatranje i predlažu NATO-u. Također, ovdje valja spomenuti i zaseban skupštinski format, tzv. Rose-Roth seminare, a putem kojih se parlamentarni zastupnici iz NATO zemalja nalaze u političkoj interakciji sa svojim kolegama iz zemalja koje same za sebe nisu NATO članice – bilo da se tek nalaze u određenoj etapi svog integracijskog puta ili pak možda niti nemaju aspiracija za NATO članstvom, te putem kojih sastanaka raspravljaju o značajnim regionalnim sigurnosnim političkim pitanjima, primjerice, onima na području Kavkaza ili recimo Bliskoga istoka, Sjeverne te subsaharske Afrike (Sahel). Ne treba zaboraviti niti godišnji Parlamentarni transatlantski forum koji uvijek predstavlja priliku za razmjenu stavova i mišljenja te općenito priliku za supstantivnu diskusiju o sigurnosnoj politici između NATO parlamentaraca iz europskoga, odnosno sjevernoameričkog krila NATO-a, koji pak format služi važnome cilju njegovanja bliskih transatlantskih veza kao jednom od stupova postojanja NATO-a.
Nadalje, u stalnom sam kontaktu sa svojim kolegama NATO parlamentarcima iz drugih zemalja članica u smislu razmjene mišljenja i konzultacija u pogledu najvažnijih sigurnosno-političkih pitanja koje se tiču NATO-a i njegovih država članica, a s ciljem, među ostalim, i usklađivanja pozicija i definiranja načina na koji ćemo ta ista sigurnosna pitanja raščlaniti i pokušati objasniti odnosnu problematiku kako našim ostalim kolegama zastupnicima u nacionalnim parlamentima, tako i u odnosu na zainteresiranu javnost ili u vašem slučaju medije, a kojima također valja pokušati približiti spomenutu sigurnosnu problematiku koja se – kao što je to sada nažalost naročito zorno vidljivo na primjeru Ukrajine – u konačnici te u izvjesnoj mjeri svakako tiče i svakog građanina ponaosob. U tom smislu, kada primjerice govorimo o NATO-u, prva i najčešća asocijacija u javnosti jest upravo ta spomenuta međunarodna međuvladina razina. U samom medijskom prostoru, kada je riječ o NATO-u kao političkoj organizaciji, ono što čovjek zapravo najčešće vidi i registrira jesu ili sam glavni tajnik NATO-a ili, primjerice, sastanak kolektivnih tijela poput onoga Sjevernoatlantskog vijeća kao krovnog političkog tijela NATO-a koje u principu permanentno zasjeda, ili je to pak NATO summit kao periodični sastanak šefova država i vlada NATO članica – međutim, u svim tim slučajevima riječ je o razini izvršne vlasti odnosno egzekutivnoj domeni. Ono što je manje vidljivo jest upravo ta parlamentarna dimenzija koju predstavlja i čini Parlamentarna skupština NATO-a. Mi, NATO parlamentarci, smo ta veza i spojnica koja spaja legislativnu domenu na nacionalnoj razini s razinom izvršne vlasti na međunarodnoj razini, a o kojoj je riječ u svim gore spomenutim slučajevima – kako u slučaju sastanka šefova država i vlada zemalja članica, tako i na razini tijela NATO-a poput Sjevernoatlantskog vijeća u čijem se sastavu nalaze veleposlanici država članica koji predstavljaju i zastupaju svoje vlade u ovom krovnom političkom tijelu NATO-a. No s druge strane, o preduvjetima za te i takve zajedničke političke odluke – bilo da je riječ o preuzetim obvezama o povećanju obrambenih investicija u smislu glasovanja o vojnome proračunu u parlamentu neke države članice, ili pak, primjerice, kada je riječ o upućivanju nacionalnih vojnih kontingenata izvan teritorija matične države članice – o tim i takvim pitanjima odlučuju nacionalni parlamenti, a u konkretnom hrvatskom slučaju to, dakako, čini i odluke donosi Hrvatski sabor.
Drugim riječima, stvaranje odgovarajućih pretpostavaki za provedbu svega onoga što je u okvirima NATO-a politički dogovoreno na razini vlada, ovisi o odlukama koje se u tom pogledu donose u parlamentu svake od 30 zemalja članica. A da bi se neka odluka o određenom pitanju i donijela, potrebno je najprije svim akterima uključenim u proces dati predmetnu problematiku i objasniti te raščlaniti, a potom i podastrijeti argumente zašto je uopće potrebno neku odluku i donositi. Ako stvar gledamo sa još šireg aspekta, takvu je raščlambu potrebno podastrijeti i u određenoj mjeri i cjelokupnoj javnosti, jer su građani ti koji su nositelji političke vlasti te na osnovi svojih političkih preferencija biraju zastupnike, a koji su im onda dužni objasniti zašto je nešto dobro za njihovo društvo, odnosno državu u kojoj žive. To je ta bit demokratskog procesa na kojoj počivaju ne samo društva i institucije država članica NATO saveza, već i NATO savez kao takav. Pojednostavljeno rečeno – NATO savez je savez 30 demokracija euroatlantskog prostora te je upravo to ono što ovaj savez čini toliko jedinstvenim i toliko uspješnim još od 1949. godine i njegova osnutka.
Jeste li zadovoljni zajedničkim stavom kojeg je zauzeo hrvatski državni vrh po pitanju ruske agresije na Ukrajinu?
Apsolutno sam zadovoljan jedinstvenim i snažnim stavom te jakom porukom solidarnosti i potpore Ukrajini koju je naš državni vrh, posebice Vlada na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, odaslao u svezi, prisjetimo se – najprije prisutne agresivne retorike i prijetećeg stava Rusije prema ovoj zemlji, a koja je, nažalost, prije nekoliko dana prerasla i u otvorenu rusku vojnu agresiju na jednu suverenu državu na europskome tlu, čime je ne samo dovedena u pitanje opstojnost i teritorijalni integritet Ukrajine, već je iz temelja dovedena u pitanje cjelokupna arhitektura sigurnosti na europskome tlu, pa i šire, a koja je uspostavljana i građena više od sedam desetljeća unatrag. Moramo se prisjetiti da upravo na inicijativu Vlade Republike Hrvatske i premijera Plenkovića u prosincu u Kijevu održan Hrvatsko-ukrajinski gospodarski forum, prije same ruske agresije, a Hrvatska je među rijetkim državama tada potpisala i Deklaraciju o europskoj perspektivi Ukrajine. Ovo što se sada događa u sigurnosnom smislu predstavlja do sada nezabilježenu magnitudu ugroze za mir i sigurnost na europskome tlu, dok je takav presedan i obrazac, imajući na umu upravo iskustvo hrvatskog Domovinskoga rata gdje je Hrvatska također doživjela agresiju susjedne države i pokušaj prekrajanja svojih granica – nažalost već viđen, i to relativno nedavno, no ovdje stupanj opasnosti za mir u cjelini, uz tragediju, žrtve i patnju kroz koji prolazi Ukrajina – evidentno poprima još višu razinu, i to naravno, imajući u vidu kako činjenicu da Rusija ujedno raspolaže i najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu, tako i žalosnu razinu lakoće s kojom njezin predsjednik prilično neuvijeno odašilje zastrašujuće prijetnje svima onima koji mu makar pokušaju stati na put u sada već evidentnom nastojanju da podvrgne svojoj vlasti i okupira Ukrajinu.
Do koje mjere je Zapad prema vašem mišljenju u stanju pomoći Ukrajini, a kako time ne bi istovremeno ugrozili i sigurnost vlastitih naroda?
Kada govorimo o spremnosti i volji onoga što se kolokvijalno naziva Zapadom, odnosno zajednicom država utjelovljenih u vidu NATO-a i Europske unije, evidentno je da je spomenuta zajednica zemalja odlučna stati na kraj tim i takvim postupcima Rusije te da će nastojati natjerati ovu zemlju da napusti put i pravac agresije, prvenstveno kroz mehanizam sveobuhvatnih sankcija, a kako vidimo – i apsolutne odlučnosti tih istih država da čak i slanjem oružja ukrajinskoj strani – što je do sada, realno, u dobroj mjeri čak bilo nezamislivo, pokuša obuzdati i natjerati Rusiju da napusti uporabu sile koja ne samo da donosi rat i patnju Ukrajini već ugrožava mir i stabilnost izvan samih granica Ukrajine. Ako polazimo od činjenice da je suvereno pravo svake napadnute države da se brani, tada je posve legitimno i s međunarodnopravnog aspekta apsolutno dopušteno pokušati pomoći toj istoj državi da se obrani, bilo slanjem financijske, materijalne, a u krajnjoj liniji i konkretne vojne pomoći u smislu isporuke naoružanja i vojne opreme. Takvo što je i zajednička moralna obveza ne samo tog istog Zapadnog svijeta, već i svih civiliziranih naroda i država koje stoje pod kapom Ujedinjenih naroda te koje su temeljem svoga članstva u toj univerzalnoj međunarodnoj organizaciji sa primarnom zadaćom održavanja mira i sigurnosti – i pristale te se obvezale čvrsto stajati uz norme i principe međunarodnog prava. Slanje oružja napadnutome – je samo jedna od legitimnih mjera koje se u takvom slučaju mogu poduzeti jer je Vijeće sigurnosti UN-a kao tijelo koje bi bilo ovlašteno poduzeti odgovarajuće konkretne mjere i akcije protiv svakog takvog agresora – znano je – blokirano pravom veta kojim Rusija raspolaže kao njegova stalna članica, a koja je u ovom slučaju upravo ta država koja je ujedno i agresor. Na taj način, mehanizam koji u takvom slučaju stoji na raspolaganju jest sustav sankcija kakav je već, vidimo, uspostavljen na razini EU odnosno država članica NATO saveza na nacionalnoj razini, dok su najavljene pošiljke obrambenog naoružanja Ukrajini samo konkretizacija jedne opće, kolektivne moralne obveze civiliziranih država pružanja pomoći žrtvi agresije. S druge strane, posve je jasno da se kolektivne sigurnosne garancije teritorijalne cjelovitosti i pružanja pomoći direktnom uporabom oružanih snaga od strane NATO zemalja odnose samo na njegove države članice. Ukrajina nije u članstvu NATO-a i stoga nije i ne može biti pokrivena takvom vrstom garancija kojom je zaštićena apsolutno svaka država članica NATO saveza ponaosob. NATO savez stoga ne može direktno sudjelovati u obrani teritorija i državnog suvereniteta Ukrajine te je stoga svako upozorenje NATO-u od strane Rusije da takvo što niti ne pomišlja zapravo apsurdno jer NATO takvo što ne čini, niti bi temeljem Washingtonskog ugovora iz 1949. g. kao međunarodnog ugovora i akta o osnivanju Sjevernoatlantskog saveza to bio ovlašten činiti. Međutim, ponavljam, nitko ne može zabraniti državama članicama, bilo NATO-a, bilo EU, ali i bilo kojoj trećoj državi da jednoj napadnutoj zemlji pomaže pružanjem materijalno-tehničke pomoći u užem smislu. Štoviše, upravo Povelja UN-a navodi kako se države u svojim odnosima ne samo da trebaju suzdržavati od rata, nego se ne smiju niti u bilo kojoj vrsti svoje interakcije s drugim državama služiti prijetnjom sile. Takvo što je jednostavno zabranjeno. A upravo je Rusija ta koja agresivno prijeti svakome tko joj se nađe na putu u njezinom nastojanju da pokori Ukrajinu i to niti više niti manje, čak i mogućom upotrebom njezina nuklearnog oružja.
Stoga zaključno možemo reći da po predmetnome pitanju i države članice NATO-a, kao i EU u datim okolnostima čine ono što je u međunarodnopravnom smislu dopustivo i legitimno, te da upravo tim i takvim postupcima nastoje odvratiti agresora od daljnjih nasrtaja na jednu suverenu državu, te tako zapravo realiziraju duh i slovo Povelje Ujedinjenih naroda u situaciji kada zbog strukturalnih slabosti tog istog UN-a u smislu prava veta u Vijeću sigurnosti nije moguće zaustaviti agresora zajedničkom akcijom članova UN-a.
Pored jednoglasnog prihvaćanja Godišnjeg izvješća o obrani i izražavanja pozitivnog mišljenja o radu Ministarstva, vjerujete li da će članovi saborskog Odbor za obranu nastaviti davati podršku ministru Banožiću u cilju nastavka provedbe dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga te održavanja i uređenja vojne infrastrukture?
Što se tiče ministra Banožića, ne samo da Hrvatska demokratska zajednica kao nositelj vladajuće koalicije u cijelosti podupire rad svoga člana Vlade, nego sam uvjeren da svatko objektivan i dobronamjeran – ako realno te lišen negativnog narativa koji se opetovano i umjetno nameće sagleda pravo stanje stvari i situaciju u domeni obrane i oružanih snaga čije je pak opremanje, organizacija, sveobuhvatna materijalno-financijska logistika sustava, pa onda i izrada odgovarajućih dokumenta i akata odgovornost Vlade odnosno ministra koji pokriva taj resor, tada taj može lako uvidjeti koliko ova Vlada te ministar Banožić kvalitetno obavljaju svoj posao. Oružane su snage doslovno doživjele svoj preporod, naravno – sve u granicama naših financijskih mogućnosti kao države, kako za vrijeme ministra Banožića tako i u mandatu prošlog ministra i našeg ratnog generala Damira Krstičevića koji je također dao veliki obol i značajan doprinos izgradnji sustava. Dovoljno se prisjetiti zadnje velike nabave borbenih aviona i sposobnosti koju smo zadržali u hrvatskoj vojsci.
U tom smislu, ne vidim razlog da članovi saborskog Odbora za obranu ne nastave davati svoju podršku ministru Banožiću, baš onako kao što su, među ostalim, davali i ranije. Svakako mogu reći kako mi je drago, a to je vidljivo upravo i na primjeru saborskog Odbora za obranu – kada moje saborske kolege i iz drugih političkih opcija prepoznaju angažman, rad i rezultate kao kriterij davanja svoje podrške – pa ako hoćete, time na neki način i ministru osobno. Dakle, svakome onome tko predano, kvalitetno i angažirano radi u interesu hrvatske države, na boljitak sustava u cjelini te u korist jačanja sigurnosti Hrvatske kao predane i postojane članice NATO-a i Europske unije.
Jedan od Vladinih prioritetnih projekata unutar HV-a bio je i donošenje Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti. Studij Vojnog pomorstva u određenom će trenutku iz Sveučilišta u Splitu prijeći u Vojno sveučilište te će se razvijati u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, ali i svim ostalim članicama EU i NATO saveza – što će od velikog značaja biti i za njihove postrojbe. Koje biste prednosti osnivanja Vojnog sveučilišta istaknuli te očekujete li veliki odaziv polaznika?
Svakako je u interesu daljnje izgradnje i jačanja nacionalnog sustava obrane i sigurnosti svojevrsno okrupnjavanje visokoškolske odnosno vojno-obrazovne sastavnice koja kroz sustav visokog školstva popunjava i izgrađuje časnički kadar te time Oružanim snagama daje na raspolaganje njegovu, vjerujem da ćete se složiti, ipak najvažniju, tj. ljudsku komponentu. Još od vremena početka Domovinskoga rata ljudi su predstavljali našu najveću dragocjenost i vrijednost. Ako nemate motivirane i kvalitetno obučene vojnike i dočasnike te osposobljen i kvalitetno obrazovan časnički kadar, ne možete niti imati vojsku makar možda raspolagali i impresivnim repozitorijem materijalno-tehničkih sredstava.
Časnički kadar je stoga svojevrsna ključna točka sustava jer časnik je taj tko vodi postrojbu odnosno vojnu formaciju, a bez kvalitetnog vođenja i zapovijedanja nema koherentnog sustava, pogotovo kada je riječ o oružanim snagama. Što se konkretno tiče studija Vojnog pomorstva i njegovog spomenutog inkorporiranja u Vojno sveučilište, svakako držim da će to značiti kvalitativni napredak i hod prema proklamiranom cilju organizacije vojnog školovanja bok uz bok najreprezentativnijim stranim uzorima u odnosnoj domeni, a što je samo za sebe neobično važno za jednu državu snažne pomorske orijentacije i prirodne upućenosti na svoj pomorski akvatorij, kao što je to slučaj kada govorimo o Hrvatskoj. Te i takve planove također treba promatrati i kroz planirana i već u izvjesnoj mjeri i najavljena ulaganja i u Hrvatsku ratnu mornaricu. U tom smislu, taj i takav imperativ daljnje izgradnje, opremanja te time i jačanje i vojno-pomorskih kapaciteta, ponavljam, i ovdje na jedan odgovoran i dugoročno održiv način te u okvirima naših financijskih mogućnosti i ovog vida naših oružanih snaga također predstavlja konkretizaciju rada i ove Vlade, kao i samog resornog ministra. Pored nabavke višenamjenskog borbenog zrakoplova, nedavno ugovorene nabavke borbenih oklopnih vozila kojom će prilikom u samom procesu njihove modernizacije i privođenja operativnoj uporabi pripomoći i domaći proizvodno-remontni kapaciteti, namjeravanim domaćim projektiranjem te onda i mogućom izgradnjom na domaćim navozima ova će Vlada te resorno ministarstvo u vidu javno-privatnog partnerstva koje će također doprinijeti razvoju šireg spektra kapaciteta svih onih čimbenika uključenih u tako zahtjevan projekt kao što je izgradnja višenamjenskog ratnog broda u klasi korvete odnosno fregate, postaviti temelje i omogućiti generacijski i tehnološki skok kakav Hrvatska ratna mornarica kako u smislu svoje tradicije i prošlosti, a tako i budućih zadaća, svakako treba i zaslužuje.
Transformacija Vojnog učilišta u Sveučilište obrane i sigurnosti Dr. Franjo Tuđman, po mom osobnom mišljenju kruna je razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske gdje će naše iskustvo iz Domovinskog rata vjerujem u skoroj budućnosti privući i veliki broj stranih kadeta i studenata i da će jako brzo ovo Sveučilište prerasti okvire potreba Hrvatske vojske i biti samodostatno u pogledu financija, kadra, studenata i atraktivnih studijskih programa.
Prisustvovali ste i mnogim značajnim događajima i svečanim obljetnicama vezanim uz sektor obrane koji su se u kratkom vremenu održali u vašem rodnom Splitu. Koje dojmove nosite sa istih te koliko ono doprinosi i turističkoj promociji Grada Splita?
Split je ne samo grad koji zauzima posebno mjesto u mome srcu te za koji sam u svakom pogledu trajno i emocionalno vezan, već je Split – uz ostale naše obalne i lučke gradove kao što su Rijeka, Zadar, Šibenik ili Dubrovnik, ne samo simbol naše pomorske orijentacije i stoljetne vezanosti za more, nego je i on glavna hrvatska ratna luka i sjedište Zapovjedništva HRM-a. Kao takav, on je nezaobilazna točka i kada govorimo o posjetama ratnih brodova savezničkih zemalja kao jasan vid demonstracije savezničke solidarnosti koja je tu, uvijek prisutna, kako u ratu, tako i miru. Kruna takvih događanja, tih, dakle, protokolarnih pomorskih vojnih posjeta jest svakako pristajanje, odnosno sidrenje kapitalnih ratnih brodova kao što je to bilo u slučaju nedavne posjete američkog nosača zrakoplova „Harry S. Truman“ Splitu. I sam sam imao priliku posjetiti ovaj uistinu kolosalan brod nevjerojatne ratne moći čija individualna udarna moć nadilazi onu ukupnu čitavog niza država, a među njima i većeg broja samih NATO članica. To je ujedno i ploveći grad s posadom od gotovo 5000 mornara i mornaričkih zrakoplovaca, te je kao takav i glavni dio jedne od ukupno 11 američkih udarnih pomorskih borbenih skupina koju u slučaju svake od njih čine još i po dva razarača klase „Arleigh Burke“, krstarica klase „Ticonderoga“, podmornica na nuklearni pogon te brodovi za opskrbu. Kada imate takvo nešto na umu te pomislite na to da ste zajedno s takvom državom u savezništvu, a povrh toga i u bilateralnom partnerstvu posebnoga tipa, naravno da pored samog osjećaja sigurnosti osjetite i nemali ponos. No status države saveznika sa sobom nosi i obveze te nipošto nije jednostran u smislu da se od vas ne bi očekivao i određeni doprinos zajedničkoj sigurnosti. Stoga, u tom smislu priželjkujem i ne mogu dočekati dan kada će ta ista Lora, taj isti Split postati i domom i matičnom lukom novog ratnog broda ili više njih, po mogućnosti plod domaćih ruku i znanja, a koji će biti kapitalna uzdanica i nova perjanica naše Hrvatske ratne mornarice.
Grad Split itekako pamti svoju legendarnu i udarnu četvrtu brigadu koja je uz hrvatsku ratnu mornaricu razlog zašto svaki Splićanin, ali vjerujem i svaki Hrvat voli vidjeti hrvatskog vojnika u svom gradu i živi sa zadovoljstvom u suživotu sa hrvatskom vojskom.
