Kako iz perspektive bivše ministrice graditeljstva gledate na spori proces obnove? Koji je ključni problem za isto? Onaj organizacijske prirode, nedostatak stručnog kadra ili nešto treće?
Obnova nije spora, obnove nema. Tu, nažalost moramo biti realni. Ja cijelo vrijeme o obnovi nastojim razmišljati pozitivno, možda se nešto pokrene, možda nešto bude. Ali svaki dan se iznova razočaram. Obnove nema, niti će je biti. Poruka koju stalno dobivamo od premijera Plenkovića, iz njegovih izjava i reakcija je da mu tema obnove ide na živce. Kad bi zaista htjeli da se obnova pokrene, stvari bi se sasvim drugačije morale posložiti. Ministar Paladina je već gotovo dva mjeseca na funkciji. U to vrijeme mogao je proanalizirati što ne valja, vidjeti koje su kritične točke i onda dati rješenja i rokove za te kritične točke. On se ponaša kao da mu je zadatak da govori što ne valja, umjesto da za to što ne valja ponudi rješenja. A to ne radi. Ako je kritična točka administracija, onda neka organizira procese tako da funkcioniraju, neka ih mijenja. I dalje imamo taj neprovediv Zakon i po njemu se očito ništa ne može odraditi. Ako treba obučiti ljude koji rade na predmetima, onda to treba napraviti hitno, već je odavno trebalo. Jer ovim tempom se rješenja neće izdati sljedećih 100 godina. Drugi problem u obnovi je radna snaga, a treći je dostupnost i cijena građevinskog materijala. Ja ne vidim niti za jedan od tih problema da se ponudilo ikakvo rješenje. Koliko nam radnika treba? Koliko materijala i po kojoj cijeni? Od kuda nabavljamo materijal? Obnovi se od početka nije pristupilo kako treba i kad nešto tako loše počne, mala je šansa da će se ikada popraviti. Nisu znali, nisu htjeli, nisu imali ideju niti su ikoga tko išta zna o takvom poslu htjeli poslušati. I zato smo tu gdje jesmo. A bojim se da ministra Paladinu u ministarstvu koje je preuzeo zanima samo onaj dio koji se tiče državne imovine. I to iz sasvim privatnih razloga.
Slažete li se s premijerom Plenkovićem da posljednje izjave predsjednika Milanovića na temu rata u Ukrajini štete ugledu Hrvatske? Šteti li ugledu Hrvatske i činjenica što strani mediji sve češće izvještavaju o sukobu dvojice čelnih ljudi države?
Neslaganja pa i sukobi čelnih ljudi u demokratskim državama, još kad nisu iz iste političke opcije, su uobičajena i poželjna pojava, posebno kad se radi o velikim i važnim temama. Zaista ne mislim da je javnost u drugim zemljama nešto posebno opterećena tim sukobom. Stavite se, uostalom, u vlastitu poziciju. Kad pročitate da se predsjednik i premijer neke druge države nisu složili oko neke teme, ako ta informacija uopće dopre do vas, sumnjam da zbog nje noćima ne spavate. Predsjednik Milanović pokazao je već mnogo puta da se svoj stav ne boji izreći, čak i kad on možda nije svima prihvatljiv. Na to smo se navikli, na kraju krajeva to je i obećao kad se kandidirao. Hrvatska ima vrlo jasnu politiku kad je Ukrajina u pitanju, redovito se donose nove odluke i u Vladi i u Saboru i ja ne vidim niti jednu situaciju u kojoj bi predsjednik Milanović odstupio ili onemogućio bilo što od onoga je dio službene hrvatske politike. A sukoba, neslaganja i drugačijih pogleda na stvari će, nadam se, uvijek biti jer to znači da živimo u demokratskoj državi u kojoj razne grane vlasti jedna drugu prate, kontroliraju, kritiziraju i potiču na razmišljanje.
U kojoj mjeri s pozicije potpredsjednice Odbora za gospodarstvo imate uvid u to oporavlja li se hrvatsko gospodarstvo dovoljno brzo? Kriju li vladajući nesposobnost iza rezultata visokog rasta BDP-a?
Mislim da svi građani i građanke ove zemlje imaju jednako dobar uvid u to kao i ja. Hrvatska se ne oporavlja dovoljno brzo. Naša početna pozicija je loša, jedna smo od najslabijih ekonomija Europske unije. Ništa što bi nam dalo vjeru da će se to promijeniti se ne događa. Taj ekstremni rast jedno tromjesečje, nakon isto tako ekstremnog pada zbog korone, nije nešto na temelju čega treba donositi bilo kakve zaključke. Mi smo po svim pokazateljima slabi, a rast i pomaci su nam oko ili ispod prosjeka. To znači da i svi drugi napreduju, neki i brže od nas i mi ostajemo zabetonirani na našem mjestu. Stope rasta od 3 ili 4 posto nisu dovoljne da bi se ostvario neki značajan napredak. Struktura našeg gospodarstva je takva da nema dovoljno i nema novih radnih mjesta koja ljudima mogu osigurati stvarno dobre plaće i dodanu vrijednost u većim brojevima. A sad smo još ušli i u ogroman problem nedostatka radnika u nekim važnim djelatnostima. Fondove Europske unije i dalje koristimo slabo, zbog korupcije milijarde kuna ili eura cure na sve strane, samo ne tamo gdje bi trebale. Strana ulaganja su i dalje slaba ili nikakva i tako dalje. Sve su to dobro poznati stari problemi Hrvatske. Andrej Plenković i njegovi suradnici sad su već 6 godina na vlasti i u to vrijeme nije učinjen baš niti jedan iskorak koji bi nas približio razvijenijima i uspješnijima. To je veliki problem, a sa sadašnjim stopama rasta, bez ozbiljnih promjena tako će i ostati. Europska unija ima vrlo ambiciozan plan –Zeleni plan. Radi se o potpunoj transformaciji gospodarstva, to bi mogao biti priključak i za nas da se mijenjamo, postanemo napredniji i uspješniji. Ali ni tu, nažalost, ne vidim da se rade neki ozbiljni koraci ili planovi kako da tu ogromnu promjenu zaista kvalitetno iskoristimo.
Kako mislite da će se aktualni ministar gospodarstva Tomislav Ćorić snaći na funkciji viceguvernera HNB-a ukoliko se te špekulacije pokažu točnim?
Ne znam, tim više što se u ovom trenutku zaista radi o spekulacijama. Ta Plenkovićeva rekonstrukcija, za koju sam priznaje da je zbog DORH-ovih istraga i hapšenja ministara je smiješna sama za sebe. PR-ovski potez od kojeg neće biti nikakve koristi. Plenković i njegova vlada morali bi otići u kompletu. Primjer obnove pokazuje da ništa ozbiljno nisu u stanju odraditi, a izbor kadrova ide iz lošeg u još gore. Njegovi radari i sami trebaju jednu ozbiljnu rekonstrukciju. Ono što me u takvim pričama, kao što je ova o viceguverneru, uvijek zasmeta je ta nepodnošljiva lakoća postojanja kad ste HDZ-ov vjerni kadar. Možete biti loš ili osrednji ministar, mogu se za vama vući sumnje ili afere, možete na kraju biti i smijenjeni, ali neko dobro plaćeno, ugodno mjesto u hladovini za vas će se uvijek naći.
Kao saborska zastupnica s najvećim brojem javljanja u prošloj godini, s kojim ćete se temama nastaviti baviti?
Svoj posao u Saboru shvaćam izuzetno ozbiljno. Moja je obaveza da budem prisutna i da zastupam i one koji su glasali za mene, ali i sve ljude u Hrvatskoj iznoseći stavove, ideje i prijedloge za koje smatram da su ispravni i da mogu pomoći. Iz takvog odnosa proizlazi i ta statistika o broju javljanja. Teme kojima se bavim su raznolike. Važan dio je obnova koja, nažalost, ne ide nikako. To je moja struka, imam veliko iskustvo i sasvim je prirodno da se bavim obnovom, ali i svim drugim temama iz upravljanja prostorom, pitanjima katastra i gruntovnice, gradnje i bespravne gradnje i slično. Važna tema za mene su i ljudska prava i slobode, GLAS je liberalna stranka i time se stalno bavimo. Kod ljudskih prava i sloboda uvijek treba imati na umu da ako se za njih ne borimo svakodnevno, vrlo lako ćemo ih izgubiti. Tu ne može biti odmora. Jedna od stvari koju već dugo predlažem je da se udomljavanje dozvoli i istospolnim parovima, da se to unese u zakon, a ne da se stalno treba pozivati na odluku suda koja je to omogućila. Potpredsjednica sam Odbora za gospodarstvo pa su i gospodarske teme važan dio mojeg rada. U zadnje vrijeme to se posebno odnosi na energetiku, na izvore i zalihe energije, na njezino učinkovito korištenje i na energetsku tranziciju koja nas čeka, a ruska invazija na Ukrajinu će ju možda i ubrzati. Bavim se i pravima žena, moj je prijedlog bio da se smanji PDV na higijenske uloške i tampone. Vlada je PDV u međuvremenu smanjila, ali na 13 a ne na 5 posto kako sam predlagala. Zbog toga nastavljam borbu protiv tog nepravednog poreza koji žene plaćaju samo zato što su žene. Moramo riješiti i pitanje dostupnosti prekida trudnoće u bolnicama. On je kod nas legalan, ali zbog masovnih priziva savjesti liječnika pristup je ženama značajno otežan. U pitanjima Europske unije vrlo jasno se zalažem za to da Unija bude još jača, još više ujedinjena i da se i dalje širi, posebno na zemlje iz našeg najbližeg susjedstva. U saborskoj proceduri je i cijeli niz mojih zakonskih prijedloga koji, kako to uobičajeno biva s prijedlozima iz opozicije, već dugo čekaju svoj red za raspravu. Bez obzira kojom temom se bavim, poslu pristupam ozbiljno, dobro se pripremim i dam si truda da ponudim jednostavna i provediva rješenja koja bi poboljšala život ljudi.
Smatrate li da bi saborska oporba trebala ćešče ujedinjeno nastupati?
Saborska oporba često surađuje, oko mnogih tema i pitanja. To je tako jer u nedostatku bilo kakvih reformi ili ozbiljnog posla HDZ-ova većina obilato krši i zakone i Ustav, a i neka pravila zdravog razuma. Zbog toga uopće ni ne stignemo do svjetonazorskih razlika u oporbi jer zajedničkim snagama branimo ono što smatramo da je osnovno u svakoj državi – poštivanje zakona i Ustava i obrana temeljnih vrijednosti. Naravno, imajući sve to na umu, mislim da je ideja o nekoj potpuno ujedinjenoj oporbi koja bi stalno bila jedinstven blok promašena. To je naprosto nemoguće. Nema nikakvog razloga ni načina na koji bi stranke od ljevice do desnice mogle ili trebale biti jedan blok. Razlikujemo se po mnogim stvarima, naše ideje i pogledi na svijet su različiti i cijela ideja demokracije je upravo to da se u parlamentu čuju razni glasovi. Ako išta, posao svih nas je da jačamo vlastite poruke i politike, da i liberali i socijaldemokrati i demokršćani i konzervativci i lijevi i desni i centristi među nama imaju dojam da ih netko zastupa, da se njihov glas čuje u Saboru i općenito u politici.
