Nakon što se DORH propisno osramotio ne pokrenuvši postupak protiv bivše ministrice Gabrijele Žalac u najnovijoj aferi ”Softver” koja je dobro uzdrmala i politički državni vrh, stvar je u zadnji čas spasio Ured europskog tužitelja u Hrvatskoj te se time barem donekle stvorila šansa da se u državni proračun vrati višemilijunski iznos za koji je oštećen. Otkako je spomenuta afera odjeknula u javnosti, oporba, ali i dobar dio pravnih stručnjaka pozivaju na preuzimanje odgovornosti aktualno vodstvo DORH-a i USKOK-a radi učinjenog nedopustivog propusta.
Osoba koja je na vrijeme naslučivala da je pored pogrešne procedure, i sam izbor Zlate Hrvoj Šipek na tu funkciju od samog početka bio pogrešan, ugledni je zagrebački odvjetnik Veljko Miljević koji je u travnju 2020. godine također podnio kandidaturu na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Miljević je svojedobno za Slobodnu Dalmaciju taj izbor komentirao riječima:
– Bolje da ne komentiram izbor glavne državne odvjetnice radi ustavne sigurnosti države, ali svima je jasno da nije poštovan članak 121a Ustava RH. Državno odvjetničko vijeće ponašalo se kao javnobilježnički ured, a ne nikakvo bitno tijelo za izbor državnog odvjetnika te im je trebalo ne tri nego deset dana da kompletiraju sve prijave zainteresiranih. Potom je Vlada RH ad hoc formirala tijelo koje nije predviđeno niti Ustavom niti bilo kojim zakonskim propisom te je to tijelo baš od svih kandidata predložilo Saboru osobu koja je sada i izabrana. Izbor državnog odvjetnika normiran je i predviđen Ustavom, a ovdje se Ustav nije poštovao.
Da se tom prilikom vladajuća većina odlučila za Miljevića, sasvim sigurno do spomenutog, ali i ostalih propusta u radu te važne institucije ne bi ni došlo. Do tog zaključka dolazimo i nakon detaljnog iščitavanja programa rada koji je odvjetnik Miljević tom prilikom izložio, a za vas ga ekskluzivno u cijelosti donosimo:
P R O G R A M R A D A
Prema odredbama Ustava Republike Hrvatske o ustrojstvu državne vlasti (Glava IV.), državnu vlast u Republici Hrvatskoj čine:
- Hrvatski sabor,
- Predsjednik Republike Hrvatske,
- Vlada Republike Hrvatske,
- sudbena vlast i
- Državno odvjetništvo.
Člankom 121.a stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske normirano je da je: Državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.
Člankom 3. stavkom 1. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18 – dalje: ZoDO) normirano je da je: Državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava Republike Hrvatske i zakona.
Dakle, prema ustavnom određenju Državno odvjetništvo (kao jedno od pet najvažnijih dijelova državne vlasti) ima (treću) temeljnu ovlast i dužnost: podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava (Ustav) ili Ustava i zakona (prema ZoDO).
Ovu ustavnopravnu dužnost i ovlast (a prvenstveno radi reafirmacije uloge i ugleda Državnog odvjetništva RH) trebalo bi u svim propisima (od Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske pa na niže) jače naglasiti i preciznije odrediti jer sadašnja: ustavnozakonska, zakonska i podzakonska regulativa u tom dijelu (treće temeljne ovlasti i dužnosti) nije zadovoljavajuća i dostatna.
Naime, u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske o toj ulozi Državnog odvjetništva praktički nema niti jednog jedinog slova, a trebalo bi svakako razraditi pitanje sudjelovanja Državnog odvjetništva u postupku pred Ustavnim sudom koji se tiče ocjene suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa sa Ustavom i zakonom i to temeljem zahtjeva.
Prema sadašnjem ustavnozakonskom uređenju, zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti: Hrvatski sabor (jedna petina zastupnika i radno tijelo), Predsjednik, Vlada i Vrhovni sud RH; dakle, od pet dijelova državne vlasti, svi dijelovi iste su ovlašteni podnositelji zahtjeva pred Ustavnim sudom koji se tiče temeljne zadaće tog Ustavnog suda, a zadnji ovlašteni podnositelj je (u određenim postupcima) pučki pravobranitelj, što znači da jedino Državno odvjetništvo nije ovlašteni podnositelj zahtjeva u postupku koji bi trebao predstavljati treću temeljnu ovlast i dužnost u radu državnog odvjetništva.
Temeljne ovlasti i dužnosti Državnog odvjetništva su u Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08 – 126/19; dalje: ZKP) normirane u članku 38., time da se posebno upire na to da: „(3) Državni odvjetnik pokreće posebne postupke i sudjeluje u posebnim postupcima kad je to predviđeno zakonom.“, a nedvojbeno je da ova načelna odredba u ZKP-u nije dovoljno precizirana niti operacionalizirana jer bi se iz teksta ZKP-a moglo razabrati da se na te posebne postupke (u kojima sudjeluje Državni odvjetnik) odnose gotovo isključivo odredbe članka 509. do 514. ZKP-a koje reguliraju izvanredni pravni lijek: zahtjev za zaštitu zakonitosti iz kojeg sadržaja se može izvući distinkcija u postupanju Glavnog državnog odvjetnika u slučaju kada je povrijeđen zakon (čl. 509. st. 1. ZKP) i kada je je povrijeđeno pravo (temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom – čl. 509. st. 2. ZKP).
Ovlast Glavnog državnog odvjetnika u pitanju postupovnog imuniteta pripadnika zločinačke organizacije, odnosno zločinačkog udruženja iz članka 38. stavak 4. ZKP, djelomično je konkretizirana u institutu odbačaja kaznene prijavu i to prema načelu svrhovitosti u članku 206.e ZKP pa bi svakako trebalo čvršće povezati te dvije zakonske odredbe, a načelno i sistemski je nedopustivo da tako važan institut (odbačaja kaznene prijave prema načelu svrhovitosti) koji predstavlja izuzetak od načela legaliteta kaznenog progona (čl. 1. ZKP) bude reguliran u podoznaci zakonske odredbe koja regulira institut kaznene prijave.
Odredba članka 20., osobito stavka 2. do 4., ZoDO-a u Uredu Glavnog državnog odvjetnika RH normiraju ustrojavanje Odsjeka za unutarnji nadzor i Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i to na zadovoljavajuć način, ali bi u podzakonskim propisima, a prije svega u Pravilniku o unutarnjem poslovanju u državnim odvjetništvima i u Poslovniku Državnog odvjetništva trebalo svakako dati na važnosti djelovanju ova dva Odsjeka jer mislim da je prvi Odsjek (za unutarnji nadzor) najvažniji dio za uspješan unutarnji rad Državnog odvjetništva, a da drugi Odsjek (za međunarodnu pravnu pomoć), osobito nakon 1. srpnja 2013., iz dana u dan sve više dobiva na važnosti.
Uvodno označena treća temeljna ovlast i dužnost Državnog odvjetništva iz članka 121.a Ustava RH i članka 3. stavka 1. ZoDO-a precizirana je (u Glavi II. – Nadležnost Državnog odvjetništva), osobito u članku 29. stavak 4. ZoDO-a, odredbom da: Državno odvjetništvo Republike Hrvatske poduzima pravne radnje radi zaštite Ustava Republike Hrvatske i zakonitosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske …“, a Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske nisu opisane pravne radnje radi naznačene zaštite.
Očigledna je veza između odredbe članka 38. stavak 3. ZKP-a i odredbe članka 30. stavak 1. ZoDO-a, međutim, sadržaj tih odredaba se zapravo preklapa, a nedostaje preciznije određenje kada to i u kojim postupcima (na temelju posebnog zakona) Državno odvjetništvo: „poduzima pravne radnje i postupa u zaštiti javnog interesa te ima položaj stranke“; dakle, trebalo bi preciznije odrediti, makar egzemplifikativno (nije nužno taksativno i limitativno), postupke u zaštiti javnog interesa gdje Državno odvjetništvo ima položaj stranke.
Pojam javnog interesa i njegove zaštite svakako je od izuzetne važnosti za reafirmaciju uloge i ugleda Državnog odvjetništva pa bi svakako, na temelju inherentnih ovlasti Državnog odvjetništva iz članka 60. ZoDO-a, članka 73. Pravilnika o unutarnjem poslovanju u državnim odvjetništvima i članka 23. Poslovnika Državnog odvjetništva, posebnu pažnju u radu Državnog odvjetništva trebalo posvetiti priopćenjima za javnost i to upravo u najranijoj fazi postupka koji je po prirodi stvari i po zakonu tajan ili nejavan, a postoji poseban interes javnosti za postupanje Državnog odvjetništva (ili drugih tijela i osoba kojima Državno odvjetništvo naloži postupanje) u tom određenom predmetu.
Na koncu, načelno treba kao (spasonosnu) metodu postupanja Državnog odvjetništva u okviru postojećih odredaba ZKP-a, a rukovodeći se odredabama ZoDO-a i drugih inherentnih zakonskih i podzakonskih propisa o radu Državnog odvjetništva, posvetiti pojednostavljenju i ubrzanju postupanja i to prije svega na način da se rigorozna pažnja (pa makar i putem intenzivnijeg rada Odsjeka za unutarnji nadzor) posveti, prije svega, pripremanju dokaza za podizanje optužnice, a onda i ulaganje maksimalnog napora u sačinjenje optužnice (gdje se, u postupanju po podzakonskim propisima o djelatnosti Državnog odvjetništva, mogu uvesti i određena numerička ograničenja opsega optužnih akata) kako bi optužnice (ponovno) postale djelotvorno sredstvo za oživotvorenje načela da sadržaj optužnice određuje (granice) predmet raspravljanja-dokazivanja na raspravi, a kako sadržaj izreke presude (osuđujuće i oslobađajuće) mora odgovarati sadržaju izreke optužnice, onda od pravilnog sačinjenja optužnice ovisi i pravilnost te kvaliteta postupanja Državnog odvjetništva u žalbenom postupku (u postupku povodom izvnrednih pravnih lijekova i eventualno drugih pravnih sredstava).
U nastavku serijala, odvjetnik Miljević za nas će ekstenzivno analizirati propust DORH-a u slučaju Žalac, kao i ostale boljke hrvatskog pravosuđa, planira li se ponovno kandidirati na mjesto Glavnog državnog odvjetnika, ali i komentirati postupke predsjednika Republike Zorana Milanovića.
