Ispričajte nam kako je sve počelo.
Ideja je bila od mog veslačkog partnera Martina Cruickshanka koji je dva puta sa sestrom probao izvršiti taj izazov. Međutim, u tome nije uspio prvi put jer su vremenski uvjeti bili toliko loši da su jedva mogli krenuti iz početnog položaja. Drugi put su uspjeli doći do dvije trećine puta, ali im se slomilo kormilo i jasno da tako nisu mogli upravljati čamcem i stići do cilja. Prošlo je gotovo sedam godina nakon tog posljednjeg pokušaja. Martinu je svo to vrijeme i dalje ostao taj žar da iz trećeg pokušaja ponovi, ali nije mogao pronaći partnera za taj pothvat. Rekao mi je da ne može naći nikoga dovoljno ludog da to učini. Sjedili smo u kafiću u Velikoj Gorici i rekao sam mu da ću mu se ja pridružiti ako ozbiljno i dalje ustraje u svom naumu – i tako je sve počelo. Odlučili smo se na to u siječnju 2021. godine, a 15. siječnja 2022., godinu dana nakon fizičkih priprema i organizacije smo krenuli iz Velike Gorice na Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske – što je nama braniteljima jako važan datum. Tada je ostvaren tisućljetni hrvatski san, ne samo za Hrvate u domovini već i dijaspori, kojoj i sam pripadam, s roditeljima koji su porijeklom Hrvati odrastao sam u Chicagu.
Tko je izgradio za tu svrhu specijaliziran čamac?
Oklop čamca je sagrađen u Ukrajini od strane gospodina Dimitrija koji inače ručno izrađuje čamce za takve slične relacije. Oklop je izgrađen od tzv. fiberglass materijala, odnosno stakloplastike. Kada je stigao iz Ukrajine u Hrvatsku gospodin Josip iz ”JK Nautika” iz Velike Gorice ga je završio i opremio ga solarnim panelima, vratima, strujom i svim ostalim.
Kolika je procijenjena vrijednost takvog čamca?
Mi smo ga platili 558.000 kuna – to je samo brod, odnosno njegov oklop bez opreme, bez desalinator koji pretvara morsku vodu u pitku. U toj ukupnoj cijeni nisu uračunati solarni paneli s kojim smo imali namjeru zelenom koncepcijom osvijestiti da se na taj način pokuša očuvati planeta i Lijepa naša domovina – kako je zapisano i u našoj himni. Neće bili Lijepe naše ako svatko ne odradi svoj dio i doprinese zelenoj koncepciji očuvanja prirodnih resursa. Rekli smo da ćemo ići na tri automobilske baterije, ali bez Co2 emisija, i uz uz pomoć struje jer ne zagađuje zrak. Plastiku i svo smeće nismo bacali u ocean, već u vrećama predviđenim za odlaganje smeća u posebnim spremnicima. Kad smo konačno došli na kopno, nakon 83 dana, svo to smeće smo odlagali na pravo mjesto gdje je to predviđeno, odnosno reciklirali ga. Vrlo nam je bilo važno poslati takvu poruku. Čamac je nazvan ”Fenix”, po Martinovoj mački čiji je ljubitelj. Meni je bilo to zanimljivo kao nekome tko se u školi osobito zanimao za grčku mitologiju i bio fasciniran simbolom mitološke ptice Fenix koja iz mrtvih uskrsne iz pepela i vraća se u život. To je prava simbolizacija i za nas branitelje, kad nas svi zaborave bez obzira šta smo sve prošli i što smo domovini dali slobodu i načeli demokraciju, da nas mediji mogu čak i kritizirati, ali nikome nećemo dati pravo da nas zaborave. Želio sam ovime poslati poruku da kada nas zaborave, da će se uspomena na nas kao Fenix uskrsnuti iz mrtvih – i zato mi je to ime za čamac bio pun pogodak. Dugačak je 7,1 m, širok 1,9 m, prazan je težio 320 kg, a sa svom opremom – balastnom vodom, navigacijskom opremom, kartama, odnosno svime što nam je bilo potrebno, plus dvije konjske snage u obliku nas dvojice (smijeh) ukupno je težio oko 850 kg. Trebalo je veslat svu tu težinu.
Kako su izgledale fizičke pripreme?
To smatram dobrim pitanjem, ali dat ću vam nediplomatski odgovor već iskren. Ja sam vojnik, i Martin je vojnik, ljudi bi rekli da je to zvanje, ja se ne slažem, to je poziv kao i što je i biti svećenik poziv. Sve ostalo se da naučiti i to je zvanje, a za ovo moraš imati zov. Ja ga osjećam od malih nogu. Naš režim je izgledao tako da se rano ujutro svakog dana dignemo bez budilice oko 4,30 h. Prvo što tada napravimo je da popijemo vodu na prazan želudac, obučemo se, operemo zube i idemo odraditi cardio. Nakon toga vratimo se natrag, doručkujemo, nakon sat vremena radimo vježbe snage, otuširamo se, obrijemo i popijemo prvu kavu. Nas dvoje starih vojnih umirovljenika i još dan danas imamo iste navike koje smo imali kad smo bili mlađi. Tako da nije bilo specijalnih priprema – ako si spreman – spreman si svaki dan! Ja sam se osobno jedino pripremao u pogledu toga što nikad nisam veslao u oceanu, već u rijeci, jezeru i na obali našeg Jadranskog mora, ali ovo je drukčije i ne može se usporediti sa ičim spomenutim. S time da nas vrijeme nije služilo nikako – u 83 dana od početne točke, južnog španjolskog otoka Gran Canaria i mjesta Pasito Blanco, krenuli smo 240 stupnjeva južno, otprilike u ravni sa otokom sjevernog dijela Afrike Cape Verde. Krenuli smo od istoka prema zapadu, prema Karipskom moru da bi završili u državi Barbados na zapadnoj strani otoka gdje se nalazi njihov glavni grad. U tih 83 dana, imali smo samo dva dana lijepog vremena – bonace. Precizirat ću vam što smo sve doživjeli – na polovici od preostalih 81 dana vrijeme je bilo užasno, a druga polovica ”niti sim niti tam”. Vjetar se stalno puhao, nekada bi jednu dionicu deset puta ponovno veslali kako nas je vraćalo unatrag. Bilo je raznih prepreka tijekom ta 83 dana puta – od bliskih susreta sa afričkim migrantima koji su se ilegalno htjeli dočepati Europe, do upada u gustoću morskih algi pola metra dubine na površini Atlantskog oceana kao spojenih 12 nogometnih igrališta. Doživjeli smo prevrtanje čamca na 38. dan i kad čujete samo te tri prepreke – svi se upitaju kako smo uopće uspjeli. Martina i mene je vodila ustrajnost, disciplina, dosljednost, upornost, spoznaja zašto hrvatsko srce bije. Vojnik može sve za svoj hrvatski narod i domovinu. Mi smo to učili kao mladići, koji smo potrošili našu mladost upravo za taj narod i domovinu. Bez obzira na to, neki će nas kritizirati, ali ponosno stojimo i željeli smo da naš sveti crven, bijeli plavi – hrvatska zastava s najljepšim simbolom i u svijetu prepoznatim crveno-bijelim kockicama, kažemo. ” Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega!”. I da stavimo hrvatsku zastavu među ostale trideset dvije prekooceanske velesile. Mi smo od početka naše povijesti pomorska nacija i zašto naša zastava ne bi tamo vijorila? Tko bi to napravio ako ne hrvatski branitelji? A kao stari iskusni veterani mi smo rekli: ”Mogu, hoću, i moram”. To je nama bila sveta dužnost, a zahvaljujući pojedincima – i u političkom vrhu i uz pomoć najobičnijeg hrvatskog puka koji nam je pomogao s pokroviteljstvom – smo uspjeli. Volio bih istaknuti potpredsjednika vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda koji nam vrlo jednostavno mogao reći ne kad smo ga pitali za sponzorstvo, ali on je kao hrvatski vojnik znao da ćemo nas dvojica bez sumnje uspjeti. I drago mi je da smo Martin i ja mogli opravdati to povjerenje gospodina ministra. Ponosim se s time – obojica smo bili spremni, neuspjeh nije bila riječ u našem rječniku, ni u kodeksu. Da smo doživjeli neuspjeh, nitko u Hrvatskoj, niti mediji ne bi o tome pisali. Neki kažu da je ljubav jak faktor, ali bome i ne osramotit se je također jak faktor. Ne smije se sramotiti svoj narod i domovinu, a ministar je čvrsto vjerovao u nas. Šta bi bilo da smo mu se morali ispričavati za neuspjeh? Je li to vještina i vrlina koja priliči jednom hrvatskom vojniku? Sigurno da nije. Prije 20-30 godina kad samo bio kao zvijer, u smislu da sam bio fizički najspremniji čovjek u hrvatskoj vojsci, kada sam bio iznad svake norme – da sam tada otišao veslati ovu rutu, možda ne bih uspio. A sada kad sam stariji do cilja me dovela sabrana glava i iskustvo. Neki ljudi kažu da je iskustvo učitelj, ja tvrdim da su iskustvo i srce jedini učitelji. Ima jedna izreka: ”Svako sredstvo opravda cilj!” – a sredstva su danas na cijeni. Za vrijeme rata, novac nije bio u pitanju, već goli životi – znoj, krv, suze, bol, patnja i ta zastava koju smo ponosno stavili da vijori među svim tim veslačkim velesilama kako bi i drugi spoznali kako je Hrvatska stvorena. Nije nam to nitko poklonio.
Kakva je bila reakcija okoline?
Meni je čast, zadovoljstvo i privilegija da su ljudi to primili s velikim oduševljenjem, više nego što sam i očekivao. Barbados nas je srdačno prihvatio i pokazali su veliko gostoprimstvo, kao i delegacija iz europske unije, na čemu im se od srca zahvaljujemo. Naši ljudi su nas u Velikoj Gorici sjajno dočekali, primio nas je i cijeli hrvatski politički vrh – od predsjednika Vlade i države do predsjednika Sabora i raznih udruga, gradonačelnik Zagreba. Uistinu smo bili time počašćeni.
Opišite nam ukratko kako je izgledalo prevrtanje čamca koje ste doživjeli.
Čamac se prevrnuo na 38. dan, a napravljen je prema zakonima fizike te se težište nalazi dolje na dnu, ako se prevrne ono će se samo ispraviti. Lijeva strana se zove stručno port side, a desna starboard side. Ima četiri rupe bočno na palubi, tko god da uđe unutra voda izlazi, a te rupe se prema stručnoj terminologiji zovu skuppers. Kad se čamac prevrnuo, posegnuli smo za standardno operativnim postupkom (SOP) što znači da kad se god zateknemo na palubi stalno moramo biti vezani sa sigurnosnim pojasom i konopom, karabinjerom na sajli šta ide na lijevu i desnu stranu palube. Nikad se ne izlazi ako nisi vezan, a prevrnuli smo se u periodu kada smo imali jedina dva lijepa dana. Nije bilo valova kojih smo se nagledali od 25-30 metara visine, to je bio val niti od pola metra, nismo ga ni vidjeli ni čuli. Udario nas je u desnu stranu čamca, u starbord stranu, udarac je zvučao kao eksplozija autobombe i odjednom se čamac prevrnuo za 180 stupnjeva i počeo se s boka ispravljat na 90 stupnjeva. Martin koji je u tom trenutku veslao, je već tijelom bio u oceanu i da nije bio vezan, struja bi ga odnijela. Morao bi biti najbolji plivač da se othrva njenoj snazi. Da nije bio vezan ne bi to preživio, ja sam nekako uspio ostati na palubi, također vezan i bio blizu kabine.
Drugi standardni operativni postupak je taj da je kabina stalno zatvorena jer je postojala opasnost da voda u nju uđe, a tamo se nalazila i struja. Izbacili smo svu vodu van kad se čamac ispravio, izgubili smo neke sitne materijale, ali ništa od presudne važnosti. Najbitnije što smo izgubili, ali smo je imali u rezervi – je bila kanta za nuždu. Ljudi su se čudili zašto to ističem kao važno, a ja bih im samo na to odgovorio: ”Nemojte se vi tuširati 83 dana, pa ću vas pitati kako je to bilo!” Nismo jeli ništa 83 dana osim tzv. astronautske hrane, koja je doduše bila ukusna te hranjiva i nutritivno bogata, ali smo mi Hrvati naučili na domaću hranu. Veslali smo naizmjenično po 12 sati – osjetiš svaku bol, žuljeve na rukama, leđa se nisu nikad mogla pravilno ispraviti pa posebno pati i lumbalni dio, noge vam atrofiraju jer stalno sjediš. Kad smo došli na kopno nismo znali ni hodati, to je doslovno izgledalo kao da si popio tri litre rakije i u takvom stanju probao hodati. Tek smo normalno prohodali nakon dva tjedan. Nitko si to ne može u potpunosti dočarati i shvatiti kao moj partner Martin. To je to bratstvo po oružju, gledati 83 dana jedan drugog kako vrši nuždu i svakakve intimne dijelove. Martin i ja smo boravili na toliko malom skučenom prostoru gdje se ne možeš ni ispružiti, nego spavate u fetalnom položaju. Već bi ti svatko išao na živce – no mi smo to odradili vojnički, znali smo se i naljutiti jedan na drugog, ali nakon pola sata bi si dali ruku, sve oprostili i nastavili dalje veslati. Proslavili bi kada bi svaku zadanu točku prošli, što nam je davalo snagu za sutrašnji dan. Prva tri-četiri tjedna nismo nikako spavali, ali tijelo je naviklo na sve. Htio sam odustati ne jedanput, nego bar tridesetak puta, ali kao magnet neka me silna želja vukla da dam sve od sebe.
Koliko vam je u svemu vjera pomogla?
Ja sam katolik i prakticiram svoju vjeru na koju sam ponosan. Temelj mog života je vjera i nada. Ne sramim se reći da sam izmolio 500 tradicionalnih krunica – kad mi je bilo teško i kad sam već sebe počeo sumnjati i u sebe, u tim trenucima Bog me nikada nije ostavio. Želim poslati poruku svima da nikad nije kasno za ostvarivanje snova, ali snovi bez ciljeva ostaju samo snovi, ako želiš promijeniti svijet, stavi ciljeve ispred snova i postat će realnost – zato smo i mi uspjeli.
Domoljublje se može tumačiti na tisuću načina – meni ono predstavlja čovjeka koji je potpisao bjanko ček samo sa vjerom i nadom i naglaskom da je Republika Hrvatska njegova jedina domovina, a svotu da dozvoli državi da odredi kolika će biti, što uključuje da će dati i vlastiti život ako treba. Domoljublje je čast i privilegija i mora se živjeti svaki dan, a ne samo kada vam to odgovara. Ako imaš bogoljublje, imaš i domoljublje, a oni koji nemaju čak ni domoljublje, nemaju ni bogoljublje. To je jako važno i kao posljednje poručujem hrvatskom narodu da se probudi i ostavi budućim generacijama svijest da očuvaju zelene površine i resurse, neka bude lijepa kao u stihovima himne – to je dužnost svakoga od četiri milijuna Hrvata unutar domovine i četiri koji dolaze iz dijaspore.
Na kraju također želim poručiti da dok smo nas dvojica veslali – svaki hrvatski branitelj nam je bio u srcima, tako da su tu dionicu preveslali i svi hrvatski branitelji i oni koji više nemaju pravo na glas – neka im je laka hrvatska zemlja. Ovim veslanjem smo se Martin i ja htjeli zahvaliti od sveg srca tim herojima koji su dali najveću žrtvu – svoj život. Zahvaliti im se što su doprinijeli slobodi, zahvaliti im se za naš sveti hrvatski barjak i što su nam dali mogućnost da realiziramo svoje snove. Svaki Hrvat bi se trebao ponašati tako kao da te milijarda ljudi gleda kao ”Big Brother” 24 sata 365 dana u godini i da može u tebi prepoznati šta je to pravo hrvatstvo, kako se baštini hrvatska povijest i kultura, šta znači biti pobjednik. Riječ pobjednik je sinonim za Hrvate. Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega!
