Rat u Ukrajini traje već gotovo punih godinu dana. Ono što je Moskva na početku vidjela kao brzu kapitulaciju Kijeva sada se pretvorilo u iscrpljujući rat u kojemu je Rusija primorana provoditi djelomičnu mobilizaciju i napuštati okupirano područje Hersona kako bi obranila anektirani Donbas i Krim. Ukrajina se pak oporavila od inicijalnog šoka. Uz pomoć Zapadnog oružja i financijske pomoći, ukrajinska vojska je smogla postići ogromne uspjehe na bojišnici i osloboditi veliki dio okupiranih područja. No, ukrajinska dinamika je posustala nakon što je Rusija krenula sa nizom masivnih raketnih udara po ukrajinskoj energetskoj i civilnoj infrastrukturi.
Vrijeme igra protiv svih.
Rat koji zasad nema kraja na vidiku iscrpljuje Rusiju. Sankcije i izolacija od strane ujedinjenog Zapada stvaraju velike probleme za rusku ekonomiju. Ti će problemi samo rasti. Rusko društvo, koje je donedavno većinom pozitivno ili neutralno gledalo na invaziju Ukrajine, sada je na svojoj koži osjetilo užas stvarnosti. Iako relativno mala, djelomična mobilizacija je razrušila iluziju normalnosti i zaštićenosti prosječnog „navijača sa kauča“. U društvo se uvukao strah od mogućih novih mobilizacija. Ogroman broj mladih i sredovječnih radno sposobnih ljudi je poginulo ili napustilo zemlju. Demografska slika budućnosti se pogoršala.
Ukrajina se trenutno bori protiv ruskih okupatora pod cijenu ogromnih razaranja i smrti. Ekonomija je posrnula. Energetska i civilna infrastruktura su, ovisno o regiji, snažno ili potpuno razorene. Oporavak i obnova će potrajati godinama i zahtijevat će stotine i stotine milijardi dolara. Poslijeratno razdoblje biti će plodno tlo za korupciju, kriminal, malverzacije. Ukrajina će morati na sve moguće načine privlačiti strane investicije, što znači da će strane kompanije i lobiji diktirati pravila igre. Oko 8 milijuna Ukrajinaca napustilo je zemlju i potražilo utočište u Europi. Prolongacija rata će dovesti do toga da će velik dio njih pustiti korijenje u drugim zemljama i nikada se neće vratiti. Demografija Ukrajine također će biti osakaćena.
Europska unija nastoji riješiti energetsku krizu i pronaći nove i stabilne dobavljače koji će zamijeniti Rusiju. Financijska pomoć Ukrajini je veliki teret koji će se nadovezati na zajedničko zaduživanje EU od 750 milijardi eura za potrebe sanacija posljedica COVID-19. Osim toga, američke gospodarske mjere i subvencije mogu potencijalno nanijeti veliku štetu europskom gospodarstvu. Veliki broj ukrajinskih izbjeglica stvara pritisak na socijalne sustave zemalja. Vanjska politika EU je pod velikim pritiskom zbog različitih mišljenja zemalja te sve jačih tendencija provođenja sebičnih politika nacionalnih interesa. Vojna pomoć Ukrajini prazni skladišta europskih zemalja, što podrazumijeva proizvodnju dodatnih jedinica opreme i oružja.
U pozadini svega, zemlje Globalnog juga većinom zauzimaju neutralnu i pragmatičnu politiku bez osvrta na interese, želje i zahtjeve kako Zapada, tako i Rusije. Novi centri moći poput Indije i Kine profitiraju od jeftinog uvoza energenata iz Rusije dok Turska koristi rat kako bi ojačala svoj položaj i utjecaj u regiji i svijetu.
Kako će se rat u Ukrajini odraziti na svijet i odnose između zemalja, i kako bi se mogao završiti?
Trenutno je najizgledniji scenarij nastavak ratovanja uz mogućnost daljnje eskalacije. Zaraćene strane te igrači koji indirektno sudjeluju u konfliktu – SAD i NATO – imaju maksimalističke ciljeve. Rusiji je principijelno važno da Ukrajina ne bude u NATO-u te da se sačuva kontrola nad Krimom i Donbasom. Rusija to smatra životno važnim nacionalnim interesom. Iako je Kremlj tijekom rata mijenjao deklarativne ciljeve rata, neutralnost i teritorijalna kontrola ostaju bazični minimum. Ukrajina je, čini se, u potpunosti odustala od bilo kakvih ideja nagodbe, kompromisa i pregovora. Kijev želi osloboditi sva anektirana područja i protjerati rusku vojsku. Pregovori su mogući tek nakon što budu ispunjeni ti uvjeti. SAD (i NATO) dijele ukrajinske ciljeve i želje. Podržavajući Ukrajinu i njene ciljeve u toj zero-sum igri, zapadni političari dosta jasno poručuju da žele poraz Rusije u ratu. Američki ministar obrane Lloyd Austin je rekao da je američki cilj oslabiti Rusiju do te mjere da više ne bude sposobna na slične vojne poduhvate. SAD, EU i NATO pomažu Ukrajini oružjem, novcem i proturuskim sankcijama.
U toj konstelaciji pregovori i diplomacija nisu mogući jer se isti trenutno smatraju sramotnim porazom. Osim toga, Rusija polazi od principa da se o anektiranim teritorijima ne pregovara. Cilj svih strana je dakle pobjeda ili izbjegavanje poraza. Za Rusiju su granice između ovih kategorija zamagljene. Ukrajina želi samo pobjedu. SAD, koji je u ovaj rat osim novca i oružja uložio i svoju svjetsku reputaciju, priželjkuje ukrajinsku pobjedu. Eventualno, Washington bi bio zadovoljan i sa ishodom u kojem će Rusija možda sačuvati dio anektiranih teritorija, ali pod cijenu gotovo totalnog gubitka ekonomije i utjecaja.
Ovo upućuje na prolongirani konflikt u kojemu je moguća isključivo eskalacija. Ukoliko se ne promjeni temeljni pristup svih strana i uslijed zamora zapadnih zemalja, prvenstveno EU-a, pregovori ponovo ne postanu valjana opcija, strane će ulagati sve više kako bi ostvarile ciljeve. To nažalost povećava mogućnost uključivanja NATO snaga u rat ili intervenciju jedne zemlje, npr. Poljske izvan NATO okvira. Slijedom, to povećava mogućnost ruske uporabe nuklearnog oružja u Ukrajini. Što će Ukrajina, NATO i SAD biti uspješniji i gurati Rusiju prema porazu, to će veći biti rizik od primjene istog.
No, prolongacija konflikta i akumulacija gospodarskih problema može također dovesti do apatije zapadnih zemalja. Nemogućnost poraza i neostvarivost pobjede signaliziralo bi „palestinizaciju“ odnosno zamrzavanje konflikta na neodređeno vrijeme. Iscrpljena Rusija ne bi imala snage i sredstava za velike ofanzive već bi samo nastojala obraniti anektirano. Iscrpljeni Zapad ne bi mogao pomagati Ukrajini dosadašnjim intenzitetom. Stoga bi Ukrajina mogla tek granatirati ruske položaje bez realnog proboja.
Ni zapadno jedinstvo, ni zapadni problemi nisu konstanta i podložni su promjenama uslijed financijskih, i zdravstvenih kriza te elementarnih nepogoda. Tu su i društveni faktori – nezadovoljstvo građana kako na Zapadu, tako i u Rusiji. U SAD-a bi potencijalni republikanski predsjednik mogao smanjiti ili odustati od investiranja u rat sa Rusijom i umjesto toga se prebaciti na Kinu.
U Rusiji postoji mala, ali realna mogućnost tihog ili glasnijeg puča. Uostalom, preokreti, posebno vojni nisu neobična pojava u današnjem svijetu. No, bi li neka nova garnitura vratila Ukrajini anektirana područja, što je temeljni ukrajinski uvjet za pregovore? Ili bi nastavila voditi rat još jače?
Poraz Rusije i pobjeda Ukrajine su teško ostvarivi. To je nedavno rekao i Šef združenog stožera američke vojske, general Milley. No, temelja i volje za diplomaciju nema. A to znači da se rat nažalost nastavlja.